Kulturni spomenik Dublina

Ova poznata knjižnica otvorena je 1732., a u središnjoj i najpoznatijoj „dugoj” dvorani, inače dugačkoj čak 65 metara, nalazi se 200 tisuća najstarijih irskih knjiga. Kad poželite neku od njih prolistati, uredno vas zatvore u željezni kavez kako bi se spriječila krađa vrijednih knjiga. A kad biste ih sve htjeli pročitati – mediji su izračunali – trebalo bi vam punih 547 godina. A ovo je tek dio bogatoga fundusa knjižnice. Naime, cijela knjižnica na Trinityju posjeduje 7 milijuna primjeraka. U njoj se nalazi sve relevantno što je objavljeno na tlu Irske, ali i puno toga važnog iz cijeloga svijeta. Usporedbe radi, godine 1600. kad je utemeljena brojila je samo 30 naslova.

Inače, sveučilište Trinity u Dublinu nije samo jedna od najposjećenijih atrakcija u irskom glavnom gradu već i jedan od najvažnijih kulturnih spomenika Dublina. A pored knjiga i irskih simbola, ovdje se nalazi i iznimno atraktivna kolekcija mramornih bista uvaženih filozofa, književnika i drugih velikana koji su studirali ili surađivali sa sveučilištem. Među njima je, čini se, najfotografiranija ona velikoga irskog književnika Jonathana Swifta, inače sahranjenoga u katedrali svetoga Patrika, nedaleko od sveučilišta. Ako se pitate koje je najvrjednije djelo u ovoj knjižnici, nećete imati puno dvojbi jer cjelokupni postav kao i oznake vode vas do glavne atrakcije, a to je „Knjiga Kellsa”, prekrasno oslikani rukopis evanđelja na latinskom jeziku datiran između 725. i 825. godine. Fotografiranje te knjige na koju su Irci najponosniji, jer svjedoči o njihovoj pismenosti, vjernosti kreativnosti i identitetu, strogo je zabranjeno. A posvećena joj je jedna od većih dvorana knjižnice, u čijem središtu leži u polumraku zaštićena neprobojnim staklom… Uistinu ta knjiga, kao i cijela ova irska knjižnica i njezine posebnosti vrijedni su divljenja.

Blaga hrvatske kulture

Zato sam po povratku u Zagreb ispričao studentima zgode iz Irske, spominjući i ovu turističku, kulturnu i identitetsku atrakciju. Jedna studentica, koja se i sama sprema na posjet Irskoj nakon što diplomira, a oduševljena tom keltskom nacijom svetoga Patrika, kratko je prokomentirala: „Vidi se da je to narod čvrstog identiteta, koji ima što pokazati svijetu!”, te samouvjereno doda: „Dok su oni pisali knjige i gradili velebne knjižnice, mi smo vjerojatno bili još u mračnom srednjem vijeku, daleko od bilo kakvih dodira europske civilizacije!” Nekolicina studenata je podrža, a jedan doda kako turist u Hrvatskoj takvo nešto, nažalost, nema gdje vidjeti… Moram priznati da sam se malo iznenadio takvim komentarima, odnosno nepoznavanjem hrvatske kulture i povijesti i nekritičkom divljenju Irskoj, u kojoj se posljednjih desetak godina uselilo oko trideset tisuća Hrvata. Zato sam pokušao iz zaborava izvući nekoliko činjenica koje bacaju sasvim drukčije svjetlo na ovu temu i pokazuju kako Hrvati itekako imaju i svoje konje za „kulturnu i identitetsku” utrku na razini Europe. Primjerice, kad je razvoj knjižnica u pitanju, Hrvatska je u samom europskom vrhu. Prva javna knjižnica na hrvatskome tlu otvorena je daleke 1463. u samostanu sv. Dominika u Dubrovniku i najstarija je javna knjižnica u ovom dijelu Europe. Služila je – kako se ističe u odluci senata Dubrovačke Republike – „na čast Božju, na ukras samostana i utjehu kako svih naših građana, tako i stranaca koji dolaze u naš grad”. Za razliku od drugih europskih knjižnica, koje su bile uglavnom otvorene pismenim elitama i privilegiranim domaćim građanima, ovo je bila jedna od rijetkih u kojoj su mogli čitati i istraživati i potpuno stranci koji bi se zatekli u Gradu. A znamo da je Dubrovnik bio diplomatsko, špijunsko i poslovno susretište Zapada i Orijenta. U toj dubrovačkoj knjižnici, koja nam je na ponos, ali se njome nedovoljno hvalimo, još je sačuvano 239 inkunabula, odnosno izniman niz vrlo vrijednih starijih izdanja i svjetskih rariteta te više od stotinu srednjovjekovnih rukopisa s bogato iluminiranim inicijalima i ilustracijama.

A temelji Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu udareni su samo sedam godina nakon ove u Dublinu – 1607. kada su isusovci na Gradecu otvorili rezidenciju i gimnaziju. Već oko 1640. knjižnica je imala posebnu dvoranu, knjižničara te pravila o čuvanju i posuđivanju knjiga. Iz te čuvene gimnazije rođeno je Sveučilište u Zagrebu 1669., kad je poveljom cara Leopolda I. gimnazija sa studijem filozofije postigla akademski stupanj.

A ako se već divimo knjizi Kellsa, morali bismo znati da je najstarija sačuvana rukopisna knjiga u Hrvatskoj „Splitski evanđelistar” koji se kao iznimno blago hrvatske kulture čuva u Riznici splitske katedrale, a potječe iz istoga razdoblja (8 – 9 st.), samo se mi ne hvalimo toliko njime. Treba li napominjati da su Hrvati tiskali svoju prvu knjigu „Misal po zakonu rimskoga dvora” na glagoljici daleke 1483. Dakle, prije točno 540 godina dok je najveći dio Europe bio nepismen, a Amerika još neotkrivena. Sve u svemu, i mi Hrvati se itekako imamo čime ponositi u globalnim okvirima, samo se ne znamo mudrije i atraktivnije prezentirati.

Temelji europskoga humanizma

Što je razlog tome? S jedne strane nedostatak samosvijesti i nacionalnoga ponosa, a s druge nepoznavanje vlastite povijesti i baštine te njezina nedovoljna promocija i popularizacija. Još 1991. veliki hrvatski komunikolog Pavao Novosel pisao je kako nam je dio takvoga mentaliteta nametnut kroz komplekse s istoka, a dio smo razvili stoljećima ranije potlačenosti pod tuđinskim upraviteljima. „Kad bi samo prije nekoliko godina nekom našem običnom čovjeku postavili pitanje samodefinicije, on bi, uz časne iznimke, sebe odredio kao pripadnika ‘malog’, ‘skromnog’ naroda, naroda koji doduše živi u jednoj od najljepših zemalja svijeta, ali to i tako nije njegova zasluga. Ukratko, mi smo Hrvati po svojoj samodefiniciji skromni, što onda uključuje i to da su drugi bolji od nas”, napisao je Novosel. Pokojni profesor Novosel smatrao je da je hrvatski narod sve do raspada Jugoslavije živio u nekom autističkom, nepostojećem svijetu. „Bio je to, sve se jasnije vidi, svijet iluzija u kojemu su Hrvati po svojem geografskom smještaju, po svojoj povijesti, po svojim doprinosima svjetskoj kulturi, po svojoj civiliziranosti, po svom nacionalnom karakteru neprijeporan dio Europe. Doduše, Hrvati su pritom bili svjesni da su nekakav ‘manji’ partner te šire civilizacije (premda za takvo mišljenje nema pravih povijesno utemeljenih razloga). Ipak, i u takvoj skromnoj definiciji, Hrvati su sebe smatrali narodom koji Europa u toj ulozi prihvaća i priznaje, ako ne već kao sebi posve ravnoga a onda barem kao siromašnijega prvoga rođaka.”

Naprotiv toj samozatajnosti i skromnosti, pa i podcjenjivanju, Hrvati su kao prvi pokršteni slavenski narod, već u sedmom stoljeću po mnogočemu postali „najlatinskiji” Slaveni. U srednjem vijeku dali su golem doprinos razvoju latinskoga jezika i europske kulture općenito, a istodobno su, pored latinskoga objavljivali djela na staroslavenskom i hrvatskom. Imali su čak tri pisma – glagoljicu, latinicu i hrvatsku ćirilicu. Bez doprinosa Hrvata teško bi bilo zamisliti europski humanizam. Najveći pjesnik humanizma izvan Italije, u 15. stoljeću bio je Ivan Česmički, poznatiji kao Janus Pannonius. Djela toga slavonskog bana, ugarskoga diplomata i biskupa Pečuha bila su obvezno štivo tadašnje europske elite. Hrvatski humanistički pjesnik i prozaist Ilija Crijević ubraja se među najveće pjesnike latinskoga jezičnog izraza. Godine 1484. okrunjen je u Rimu lovorovim vijencem dobivši prestižni pridjevak Poeta laureatus, što je ekvivalent današnje Nobelove nagrade za književnost. Malo je poznato da su djela oca hrvatske književnosti Marka Marulića u 15. i 16. stoljeću bila među najčitanijim djelima toga doba u Europi. Samo su njegove Pouke za čestit život na primjerima svetaca u 16. i 17. stoljeću tiskane u 19 izdanja. Marulića su obožavali čitati budući sveci Franjo Ksaverski, Franjo Saleški i Ignacije Loyola, papa Hadrijan VI., engleski kralj Henrik VIII., francuska kraljica Margareta Navarska, Thomas More i dr. Hrvatski latinisti Rajmund Kunić i Bernard Zamagna Europljanima su preveli Homerova djela na latinski. Velikan dominikanskoga reda Ivan Stojković početkom 15. stoljeća među prvima je zagovarao europsko zajedništvo, jedinstvo Crkava i reformu papinske države. Veliki reformator bio je i teolog Juraj Dragišić koji je još početkom 16. stoljeća predlagao reformu kalendara (što je kasnije papa Grgur XIII. prihvatio pa smo dobili Gregorijanski kalendar). Ivan Vitez od Sredne kao ostrgonski nadbiskup i vrhovni kancelar kralja Matije Korvina utemeljio je akademiju u Budimu i sveučilište u Bratislavi. Jedan od najutjecajnijih Hrvata u europskoj politici bio je Šibenčanin Antun Vrančić koji je u 16. stoljeću punih dvadeset godina bio ključni čovjek ugarskoga kralja Ivana Zapolje, a potom savjetnik kralja Ferdinanda Habsburškog. Njegova djela, koja su mijenjala stvarnost tadašnje Europe, objavila je Mađarska akademija u čak 12 svezaka. Ugarskom je „drmao” i biskup i kraljevski kancelar te miljenik Svete Stolice Juraj II. Drašković, koji prije toga bijaše veliki reformator zagrebačke biskupije. U 17. stoljeću najutjecajniji Hrvat u Vatikanu bio je Stjepan Gradić, koji je među ostalim upravljao i Vatikanskom knjižnicom. Dakle, razvoj europske kulture je nezamisliv bez iznimnoga doprinosa hrvatskih plemića, nadbiskupa, diplomata, vojskovođa, pjesnika i prosvjetitelja. Mnogi od njih su bili u samim vrhovima europskoga prosvjetiteljstva, razvoja znanosti i kulture. Pitanje je samo zašto naši učenici i studenti uglavnom to ne znaju i zašto naše nacionalne institucije premalo rade na popularizaciji tih doprinosa, kao i cjelokupne hrvatske kulture u europskom kontekstu!? Za početak – one dvije važne spomenute knjige s početaka hrvatskoga nakladništva (Evanđelistar i Misal) u nekoj samosvjesnijoj zemlji, poput Irske, već bi imale zasebne muzeje.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Knjiga Kellsa i Splitski evanđelistar pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Međutim, da nema medija, kako bismo upoznali daleke ljude i krajeve, vidjeli bezbrojne nesreće i katastrofe, shvatili postojanje davnih civilizacija, znali što se događa oko nas i saznali kako izgledaju i što rade naši politički predvodnici… Na koncu, da nema medija, kako bi drugi saznali za nas, za naše probleme i jade, nade i očekivanja, kako bi uopće skrenuli pozornost na našu zemlju u doba rata…

Okupatori svakodnevice

Mediji su okupirali našu svakodnevicu. Posvećujemo im više vremena nego svojoj obitelji ili prijateljima. Mediji su svuda oko nas – od televizije, koja je postala važnim članom svake obitelji do jumbo plakata koji nas mame svojim porukama s panoa kraj ceste. Mediji nas svake sekunde zasipaju različitim sadržajima. Usmjeravaju nas na to što je važno a što ne, što je u trendu a što nije, što je dobro a što loše… Mediji određuju što se dogodilo a što nije jer ono o čemu ljudi nisu čuli kao da se nije ni dogodilo. Mediji u samo nekoliko dana od nekoga mogu stvoriti općepoznatu i popularnu zvijezdu a nekoga mogu i uništiti kroz samo nekoliko novinskih naslova.

U suvremenim društvima ljudi primaju informacije i stvaraju sudove o politici i društvu o kojem žive prvenstveno kroz medije a ponajviše putem televizije.

Istraživanja pokazuju da današnja djeca u prosjeku provedu 60 posto više vremena ispred televizijskih ekrana nego u školi. Prosječno dijete u zapadnim zemljama izloženo je količini između 20 i 40 tisuća reklama godišnje. Zahvaljujući takvom utjecaju, čak već i trogodišnje dijete u stanju je prepoznati određenu robnu marku. Sve to rezultira činjenicom da američka djeca u dobi između 4 i 12 godina samostalno troše između 10 i 30 milijardi dolara godišnje, utječući povrh toga na svoje roditelje da na njih potroše još peterostruko veći iznos.

Stariji misle kako se mogu oduprijeti utjecaju medija i da se ponašaju razboritije od djece. Međutim, istraživanja pokazuju kako mediji uvelike utječu na to što ćemo odjenuti, koji ćemo proizvod kupiti ali i za koga ćemo glasovati na izborima. Iako nam se čini kako racionalno pristupamo svojim odlukama, ipak će u trgovini najveći broj ljudi kupiti onaj prašak za pranje kojeg smo najviše puta vidjeli na televiziji, i koji nam se podsvjesno urezao u pamćenje.

Sedma svjetska sila

Medijskom formiranju svijesti, izloženi smo svakodnevno zahvaljujući globalnoj moći medija koja svakodnevno raste. I umjesto da kritički pristupamo toj zbilji, gotovo hipnotizirani ili opijeni prihvaćamo nametnutu nam stvarnost simbola, slika i riječi i ne možemo joj se oduprijeti. Dapače, komunikološka istraživanja pokazuju da sve više postajemo vizualna bića (opčinjena slikom) i da nam se, pod utjecajem televizije i filma, smanjuje moć percepcije. Više nemamo živaca, ni vremena ozbiljnije analizirati činjenice i pomno istraživati događaje. Prihvaćamo ih onako kako nam ih drugi plasiraju i pakiraju. Postali smo dio fiktivne stvarnosti. Ne samo promatrači već i njezini sudionici pa i akteri.

Još je Napoleon bio svjestan moći medija pa ih je nazvao sedmom silom tadašnjeg svijeta, svrstavši ih rame uz rame s Francuskom, Rusijom, Pruskom… Kažu da je američki predsjednik Roosevelt uspješno vladao zemljom zahvaljujući novinskim naslovnicama, gdje je plasirao sve svoje ključne poruke američkom narodu. Jedan drugi američki predsjednik je izjavio kako bi – kad bi morao birati između države koja ima medije a nema vlast ili države koja ima vlast a nema medija – izabrao onu koja ima medije bez vlasti. U prilog tome ide i suvremeni epitet medijima, koji ih definira kao četvrti stup vlasti, pored zakonodavne, izvršne i sudske…

Svjesni njihove moći, mnogi političari nastoje staviti medije pod svoju kontrolu. Međutim, mnogo više njih zazire od medija i nastoji im se prilagoditi, jer oni utječu na njihovu popularnost pa i gubitak izbora. Otud i termin medijatizirana politika, koja označava politiku koja se prilagođava medijskim trendovima i aktualnostima ili nastoji putem medija plasirati ključne poruke. Kako je uvelike prisutna takva politika i na našim prostorima svjedoči i nekoliko smjena i promjena već donesenih vladinih odluka u Hrvatskoj nedugo nakon niza medijskih pritisaka. Mnogi ljudi nesvjesno prihvaćaju medijske trendove a da toga nisu ni svjesni. O tome govori termin agenda setting, koji označava svojevrsno nametanje tema u javnosti, o kojima će ljudi tjednima pričati i raspredati a u međuvremenu se može dogoditi puno značajniji događaj koji će mediji jednostavno prešutjeti i nikada neće dobiti takav odjek u javnosti. Naime, dnevno se dogodi na stotine događaja, ali mediji intenzivnije izvještavaju tek o njih nekoliko i oni postaju predmetom razgovora – kako uz kavu s prijateljima, tako nerijetko i u saboru ili na sjednici vlade.

Izvještavanje se pretvorilo u zabavu

Iako će mnogi pomisliti kako mediji objavljuju ono što je uistinu najvažnije, često će se prevariti. Na to što će koji medij objaviti utječe mnoštvo čimbenika – od znanja urednika i njegovih preferencija do političkog profila medija, aktualnog društvenog trenda ili želja vlasnika medija. Na koncu, i urednici, koji odlučuju što će se objaviti, i novinari koji izvještavaju, su ljudi. Zato se teško mogu oduprijeti svojoj subjektivnosti, iako su na fakultetima učili kako se moraju voditi istinom, objektivnošću, aktualnošću, zanimljivošću… Iako novinari često mašu poštapalicom objektivnosti, objektivnost u medijskom izvještavanju teško je postići. Zato je puno bolje govoriti o uravnoteženosti ili pak o poštenom ili manje poštenom izvještavanju. Dok upijaju svaku vijest televizijskog dnevnika, ljudi obično nisu svjesni da se iza njegova sadržaja krije dogovor tek nekoliko ljudi o tome što će tu večer objaviti a što će ignorirati ili prešutjeti.

Iako bi mediji trebali svoje primatelje informirati, educirati a tek potom zabavljati, kao da se cjelokupno medijsko izvještavanje pretvorilo u zabavu, pri čemu se izgubila informacija… Čak i informativne emisije postaju svojevrsni show.

John Street kaže da mediji, dok izvještavaju, u biti pripovijedaju priče. Oni ne zrcale same događaje ili upiru teleskop u njih. Masovni mediji ne pokrivaju vidljive događaje i izvještavaju o činjenicama: oni ih animiraju, pretvarajući ih u priče sa zapletima i glumcima, kako bi bile zanimljivije gledateljima, slušateljima i čitateljima te kako bi ih jednostavnije zapamtili… Oni opisuju težnje, suparništva i paktove, ljudske slabosti i jakosti. Političke karijere, primjerice, ponekad poprimaju epsku formu, završavajući tragedijom ili trijumfom a još češće postaju sapunice…

Jedino je loša vijest dobra vijest, tvrdi Manuel Castells. Dakle, one vijesti koje se odnose na neki sukob, dramu, nezakonito i neprihvatljivo ponašanje dobit će pravo prvenstva. Kako vijesti sve više sliče zabavnom programu i sportskim događajima slično se i uređuju. U vijestima treba biti drame, napetosti, sukoba, suparništva, pohlepe, prijevare, pobjednika, gubitnika i ako je moguće, seksa i nasilja. Tek tako će postati zanimljive svojim primateljima…

Borba za povjerenje oglašivača

Novine tako – u strahu da ne izgube čitatelje – nastoje nas svako jutro šokirati svojim naslovnicama na kiosku. Njihovi naslovi nas jednostavno tjeraju da ih kupimo kako ne bi propustili ekskluzivnu informaciju, senzaciju ili skandal, makar često naslov nema veze s tekstom. A dok god ih ljudi kupuju i ostavljaju marku, dvije ili tri na kiosku, oni će biti uvjereni da su na pravom putu. Kada ih ljudi prestanu kupovati možda će tek početi razmišljati o tome – ne bi li što trebali promijeniti u svojoj uređivačkoj politici. Televizijske kuće će se svakodnevno truditi da nas fasciniraju svojim sve zanimljivijim i sve šarenijim vijestima, sve atraktivnijim filmovima, i sve neobičnijim i šokantnijim zabavnim programom… A sve to kako ne bismo prebacili televizor na konkurentski kanal ili ga eventualno ugasili. Jer, ako im padne gledanost, izgubit će povjerenje velikih oglašivača, koji svoje milijune ostavljaju u medijima kako bi se vrtjele njihove promotivne poruke, poznatije kao TV reklame… Dakle, mi smo im alibi za zaradu. Važni smo im brojčano, kao gledatelji i čitatelji… Jasno, pritom su im vrjedniji novci koje zarađuju od oglašivača nego od prodaje novina. Ponekad je potrebno prodati i nekoliko tisuća novina da bi zaradili koliko dobiju za jedan oglas. I tako je mnoštvo aktera u medijskoj igri: vlasnici, urednici, novinari, čitatelji, oglašivači, politički moćnici… I tako nastaje začarani krug – mediji postaju slika društva u kojem funkcioniraju a društvo zrcalo medija.

Kako prekinuti taj začarani krug? Akcija ne može biti jednostrana. Nužna je promjena ponašanja na objema stranama. Mediji se moraju uozbiljiti i više poštovati svoje primatelje i društvo u kojemu djeluju a društvo mora postati ozbiljnije, odgovornije, tolerantnije i obrazovanije…

Ipak, mediji su dar

Mediji sami po sebi nisu problem. Oni su dar. Mnogi od njih nam otvaraju nove vidike i utječu na društvene aktere da se ponašaju odgovornije. Često su problem ljudi koji ih imaju u rukama i koji kreiraju sadržaje koje čitamo, gledamo i slušamo ili mi sami koji ne znamo konzumirati medije. Vlasnike medija teško možemo mijenjati ako nismo zadovoljni njihovim medijima. Njih mijenja tržište, a mi na njih možemo utjecati tako što ćemo gledati ili čitati neke druge sadržaje a ne one koje nam oni nude. Na novinare možemo utjecati kroz obrazovni sustav ali mnogi od njih nisu školovani… Međutim, ono što je najvažnije – moramo mijenjati sebe. Ne moramo gledati i slušati sve što nam se nađe pred očima. Sami trebamo birati emisije, programe i priloge koje ćemo upijati. Moramo se odviknuti gledanja televizije od popodnevnog ulaska u dnevni boravak do odlaska u krevet. U tom terminu možda tek jedna ili dvije emisije zaslužuju vašu pozornost. Ostale možda manipuliraju vama, uvlačeći vam se u podsvijest i prodajući vam svoje ideje. S Interenta možemo uzeti pravo bogatstvo informacija o čemu god poželimo, ali nam Internet isto tako može ponuditi sadržaje koji će nas prije uvući u grijeh nego obogatiti. Radio je često zapostavljen medij, iako je najbrži u plasiranju informacija i pruža nam mnoštvo dobre glazbe…

Mediji – propovijedanje s krovova

U svakom slučaju ne smiju mediji gospodariti vama nego vi njima. Nemojmo slijepo vjerovati svemu što čujemo i vidimo. Mediji trebaju zaslužiti naše povjerenje. Ono se stječe dugogodišnjim kvalitetnim i profesionalnim izvještavanjem. Jedan se hrvatski gradonačelnik nedavno našalio riječima: Mediji su toliko o meni napisali neistina i gluposti a narod se s vremenom uvjerio da su to bile laži, pa kad jednog dana stvarno napravim neku glupost nitko neće povjerovati. Za razliku od hrvatskih i bosanskohercegovačkih medija, kojima se vjeruje gotovo koliko i političarima, a oni su na začelju ljestvice, ljudi u skandinavskim zemljama povjerenje u medije stavljaju na prvo mjesto… Ali njihovi mediji gotovo nikada ne objavljuju neistinitu ili preuveličanu vijest! Kad jednog dana postignemo takve standarde zasigurno će i naše društvo biti puno naprednije.

Bez obzira na sve, zasigurno ima i puno boljih načina da utrošite vrijeme nego družeći se s novinama ili redovito prateći televizijske sapunice. Svaka minuta koju posvetite svojoj obitelji ili prijateljima višestruko će vam se vratiti, svaka minuta koju provedete na čistu zraku višestruko će koristiti vašem zdravlju a svaka knjiga koju pročitate uvelike će utjecati na vaše znanje i poboljšati vašu moć izražavanja.

Da su mediji postojali u doba dok je Isus Krist hodio našom zemljom, zasigurno ne bi puno vremena trošio slušajući i gledajući ih ali bi ih zasigurno dobro poznavao i iskoristio u širenju vesele vijesti. Tada je svojim apostolima govorio – propovijedajte s krovova. Danas bi zasigurno rekao – iskoristite moć medija da vaša poruka dođe do što većeg broja ljudi… Toga je bio svjestan i blagopokojni papa Ivan Pavao II. koji je uvelike koristio moć medija u plasiranju vlastite poruke i koji je znao ponekad pogledati televizijski dnevnik pa i pokoji film te koji je kroz svoje enciklike redovito ukazivao na blagodati koje nam mediji pružaju… Prema tome, od medija ne smijemo bježati, ignorirati ih ili im pristupati sa strahopoštovanjem. Mediji moraju biti u službi čovjeka. Iskoristimo njihovu moć za plasiranje vlastitih poruka, razmišljanja i informacija a od njih uzmimo ono što nam može poslužiti u vlastitom rastu i razvoju.

Objava Moć medija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Privlačno dizajnersko rješenje omota osmislio je poznati zagrebački, ali i ljubuški dizajner Vedran Matić, a produkcijski je iza projekta stala i poznata hrvatska PR agencija Millenium promocija. Unutar omota CD-a s povijesnim i aktualnim fotografijama Klobuka, Vitine i Travnika nalazi se i Petrov životopis napisan u prvom licu, autora Rusmira Agačevića, koji je još jednom pokazao svoj književni talent, ali i posebnu emociju prema Petru, budući da je njegov djed Poljak Waclaw Mierzwinski bio Petrov najbolji prijatelj u travničkom sjemeništu.

Ovim svojim novim opusom Ranko Boban je još jednom pokazao svu raskoš svoga talenta i neizmjerno glazbeno umijeće, koje će zasigurno udariti nove standarde i u duhovnoj glazbi. A cijela priča govori o iznimnom senzibilitetu i umijeću u popularizaciji naših velikana, koji su nažalost nedovoljno poznati i prepoznati. Uostalom mnogi, za razliku od Bosne gdje je ime Petra Barbarića znakovito, u Hercegovini ne poznaju životni put tog sveca. Zato treba iskoristiti vrijeme prije proglašenja blaženim kako bismo ga upoznali i kako bi dobio zasluženo mjesto u našoj javnosti.

Proglašenje blaženim tog mladog uzornog čovjeka moglo bi imati posebno značenje za današnju mladež kojoj treba istinskih uzora, ali i simboliku za hrvatski narod u Hercegovini i Bosni, te za odnose Hrvata i Bošnjaka. Naime, Petar je u Klobuku živio do svoje petnaeste godine, školovao se, čuvao ovce i radio kao trgovački pomoćnik. Nakon što se odlučio na svećenički poziv, Petar je tiho povezao Hercegovinu s Bosnom, uputivši se na konju u daleki Travnik. Na njegovu svetost su očito utjecali tradicionalni obiteljski odgoj, ali i travničko sjemenište. Petrov otac Ante bio je subaša, upravitelj imanja turskog bega Kapetanovića, koji je stolovao u Vitini, tako da je Petar od svoga djetinjstva upoznavao muslimane i njihove običaje te stekao duboko poštovanje prema drugome i drugačijem. Poznato je da su mu se, nakon smrti molitvama obraćali i muslimani travničkog kraja i da su neki od njih zadobili ozdravljenje.

Petar je još za kratkog života ostavio dubok trag među svojim kolegama, ali je nakon smrti postao uzor i inspiracija svima nama. To je svetac koji istodobno i podjednako pripada, i Hercegovini i Bosni. U Travniku je njegov grob, a u Klobuku njegov spomen dom. Danas se hodočasti i moli na ta oba Petrova mjesta. Iako je rođen daleke 1874. idealan nam je uzor i za vrijeme u kojem živimo. Tim više kad znamo kako je njegova glavna krilatica bila – „Od svih putova što vode u nebo meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjavajući svoje obične dužnosti“.       

Podsjetimo, u proljeće 2015. papa Franjo je ovlastio Kongregaciju za proglašenje svetaca da objavi dekret o junačkim  krjepostima Petra Barbarića i od tada se Petra može zvati Časni Sluga Božji Petar Barbarić, što je zadnja stepenica prije proglašenja blaženim.

Objava Glazbena priča u čast Petra Barbarića pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Milanović je stupio na dužnost na pomalo neobičnoj predsjedničkoj prisezi u Uredu predsjednika na zagrebačkom Pantovčaku, umjesto na Markovu trgu (kako je do sada bila tradicija). Svečanost je bila bez stranih gostiju i visokih uzvanika. Neki su iz tog čina iščitali raskid s tradicijom, pa i skromnost. Zakletvu je ipak završio citatom „Tako mi Bog pomogao!”, iako su neki mediji najavljivali kako će kao ateist izbaciti taj segment prisege.

Njegov nastupni govor nije bio programatski kako se očekivalo, već je govorio o viđenju svoje dužnosti i željenoj budućnosti Hrvatske. Posebno je zazvonila tvrdnja kako neće biti korektivni, već konstruktivni faktor, aludirajući na odnose s predsjednikom Vlade. Zahvalio je svojim prethodnicima Tuđmanu, Mesiću i Josipoviću, ističući kako je svatko od njih dao maksimum u dobroj vjeri, u okolnostima u kojima je vladao. Založio se za neovisnost sudstva, medija i znanosti, te učinkovitost institucija, kako bi Hrvatska postala napredna i solidarna zemlja u kojoj će svi biti jednaki, u kojoj će se nacionalno bogatstvo ravnomjerno dijeliti, te cijeniti obrazovanje i kultura. Istaknuo je važnost borbe protiv korupcije i klijentelizma, založio se za istinu, naprotiv kulturi laži, međusobno razumijevanje iako ne moramo jednako misliti. A kao ideal je naglasio patriotizam, nasuprot sirovom nacionalizmu, te spomenuo vječnu zahvalnost braniteljima iz Domovinskog rata, kao i antifašističkim borcima. Pritom je dodao kako su za njega ratovi gotovi pa je zajednička obveza da se nijedan građanin ne osjeća manje vrijednim ili isključenim.  „Naša Republika treba svakog čovjeka i svaki čovjek u Hrvatskoj mora dobiti priliku da pronađe svoj put i svoje mjesto, da dostojanstveno i mirno živi od svoga poštenog rada. Ovo je kuća za sve nas, za one koji smo tu, za generacije koje dolaze, za one koji će se vratiti” –  zaključio je novoizabrani predsjednik.

Vanjskopolitički fokus

U vanjskoj politici fokusirat će se, kaže, na one točke na kojima se može graditi suradnja i prosperitet. „Nema dvojbe da takvih točaka ima neusporedivo više od onih koje nas udaljavaju i od susjeda i od svijeta, čak i kad su posrijedi države s kojima imamo najviše neriješenih pitanja”, dodao je. No, puno više od tog citata o smjeru njegove vanjske politike poručio je njegov prvi službeni državnički posjet. Dok su njegovi prethodnici Ivo Josipović i Kolinda Grabar-Kitarović izabrali Sarajevo, on se odlučio za Ljubljanu. Dok je Josipović naglasak svoje vanjske politike stavio na regiju, pokušavajući gestama isprike zatvoriti ratne rane u Bosni i Hercegovini, a sa Srbijom izgraditi nove mostove suradnje, donedavna predsjednica je, uz razvijanje dobrosusjedskih odnosa, stavila naglasak na Inicijativu Tri mora, kojom je uz pokroviteljstvo Washingtona pokušala ojačati savez tzv. Nove Europe te Hrvatsku vezivati uz srednjoeuropske i baltičke države. Milanović je još tijekom kampanje rekao da neće nastaviti razvijati, ali ni rušiti taj savez.

O srbijanskim i bošnjačkim političkim elitama davno je rekao što misli, a to nije bilo nimalo diplomatski. Iako se puno promijenio u odnosu na svoj premijerski mandat, koji je često bio obilježen nepromišljenim izjavama i svađalačkim tonom, njegove poruke tijekom predizborne kampanje kao i u noći pobjede bile su daleko promišljenije i pomirljivije. Odavao je dojam državnika koji je puno naučio na vlastitim pogreškama, a koji je sazrio i kao čovjek, i kao političar. No, njemu bliski suradnici tvrde kako je zbog toga postao daleko odgovorniji i jasniji i kad su u pitanju njegove regionalna i vanjska politika. Svjestan je da su Beograd, ali nažalost i političke elite u Sarajevu više puta izigrale povjerenje i dobru volju Hrvatske te da su često igrale s figom u džepu. A poznajući njegov karakter sigurno je kako se neće nikome dodvoravati, niti se dati navući na neke igrice koje bi bile na štetu bosanskohercegovačkih Hrvata, uz čije je… (…)

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.ba 

Objava Pogled prema Zapadu, umjesto prema jugoistoku pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Iako bi građani, odnosno birači, trebali sve četiri ili pet godina (koliko u većini zemalja traju mandati zakonodavnoj i izvršnoj vlasti) kontinuirano nadzirati one na vlasti i odlučivati o njihovoj sudbini, znamo da je u praksi to drukčije. Oni koji se dočepaju vlasti mogu se na njoj i održati različitim koalicijama, smicalicama i manipulacijama, pa i kupovinom ruku u parlamentu… Tako da narod stvarno drži u šaci one na vlasti i u oporbi isključivo na dan izbora. Tada zapravo odlučuje o svojoj sudbini, a posredno i o sudbini onih kojima je politika zanimanje. Zato političari stvari ne prepuštaju slučaju, već u predizbornoj kampanji – koja prethodi izborima, a trebala bi poslužiti informiranju birača o političkim strankama i kandidatima te njihovim programima – pokušavaju uvjeriti građane kako su baš oni najsigurniji i počesto jedini izbor. Obično računaju na političku neupućenost građana, ponekad i na njihovo slabo pamćenje, ali i podložnost suvremenim medijskim manipulacijama te svjesni da građani nikada ne biraju one najbolje, već one koji ih najbolje uvjere u svoju ispravnost.

James Robinson je napisao kako se političke kampanje pretvaraju u „orgije emocija sa svrhom skretanja pozornosti sa stvarnih pitanja, a kako bi paralizirali i ono malo moždanih sposobnosti za zdravo rasuđivanje”. I stoga ne čudi što su mnogi birači na kraju kampanje više zbunjeni, nego informirani. A mnogi nisu sigurni za koga će glasovati i na sami dan izbora.

Glasovati za ideju

Jedna od najboljih analiza koju birač može napraviti prije izbora jest dobro proučiti programe za koje se stranke zalažu te imena kandidata na listama. Ondje treba tražiti ljude koji nam svojim životom i radom jamče da bi nas kvalitetno mogli zastupati. Često ondje završe stranačkim šefovima dragi ljudi, ali ako ne mogu motivirati stotinjak ili tisuću birača da baš zbog njih iziđu na birališta, pitanje je kakva su oni dodatna vrijednost listi. Uvijek se glasa za ljude, a ne za stranke. Ili kako je govorio francuski guru političkoga marketinga Jacques Séguéla – glasuje se za ideju, a ne za ideologiju; za budućnost, a ne za prošlost; za vrijednost, a ne za funkciju. Glasuje se u biti za sebe, a ne za kandidata.

Većina ljudi najčešće se pita: kakvu ću ja, moja obitelj i zajednica u kojoj živimo imati korist, ako određeni kandidat dođe na vlast? To je ključan filter za procjenu vrijednosti određenoga kandidata ili stranke. Zato su uvijek u prednosti oni koji su imali priliku zapošljavati, dijeliti donacije, činiti usluge jer su stvorili povezanu, pa i ovisnu strukturu. S druge strane, oni koji još nisu bili na vlasti uvijek mogu obećavati i nemoguće (posebice ako obećanja zvuče privlačno običnom čovjeku) jer nisu iskusili realnost političkoga života i težinu realizacije izbornih obećanja. A pritom uvijek možemo imati daleko bolje mišljenje o nekome, sve dok ga nismo vidjeli na djelu. Uostalom, imali smo priliku nagledati se takvih i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Puno su zujali, ali malo meda davali. Charles de Gaulle davno je zamijetio – kako bi postao gospodar, političar se mora pretvarati da je sluga! A čini se da je kod nas sve manje i glumaca u politici.

Osobni ispred javnoga interesa

Izbori su uvijek spoj emocija i matematike. Zato će oni koji se ne vode isključivo osobnom koristi svoj glas dati onima koji su ih uspjeli emocionalno pridobiti, koga su upoznali, rukovali se s njime. Treći će među kandidatima tražiti profil koji najbolje može odgovoriti izazovima trenutka poput oživljavanja gospodarstva, otvaranja novih radnih mjesta, zaustavljanja iseljavanja. Četvrti će uvijek glasovati za svoju ideološku i vrijednosnu opciju ma koga god ona ponudila, a četvrti pak, nezadovoljni postojećim stanjem, tražit će suprotnost postojećoj vlasti.

Međutim i kod najboljih procjena i analiza – iskustvo nas uči – birač uvijek može pogriješiti. Ne kaže uludo naš narod: „Daj nekome vlast, pa ćeš vidjeti kakav je!” Doduše često kao svojevrsno opravdanje čujemo i uzrečicu kako vlast kvari ljude. Ne kvari vlast ljude, već očito mnogi koji ulaze u vlast nisu dorasli izazovima s kojima se susreću, odnosno nemaju dovoljno izgrađen karakter i duhovni profil kako bi se mogli nositi sa svim prljavštinama koje se nužno lijepe uz politiku. Tako mnogi obećavaju da će služiti, a onda se okruže poltronima kako bi što snažnije vladali, mnogi obećavaju da će se voditi samo javnim interesom, kad tamo prioritet dobiju privatni, grupni ili stranački interesi, mnogi se kunu u poštenje, a ono za koju godinu saznamo za provizije i mita. Neki se kunu u nacionalne interese, a onda doznamo da su vlastitu naciju prodali za novac, poziciju ili popularnost. Politika je časno zanimanje koje traži časne ljude.

Čak su trojica posljednjih papa insistirala na ulasku kvalitetnih ljudi u politiku, kao svojevrsnoj obvezi vjernika. „Postoji potreba za političarima vjernicima i onim političarima u koje se može imati povjerenja, koji se zauzimaju za opće dobro, a ne za osobne interese”, poručio je papa Benedikt XVI. tijekom posjeta Češkoj u jesen 2009. godine. U istom govoru je jasno dao do znanja suvremenim političarima kako „nije dovoljno izgledati dobar i pošten, potrebno je to stvarno biti”. I papa Franjo je poručio kako poniznost i ljubav moraju biti odlike onih koji obnašaju vlast, a građani, prije svega ako su katolici, ne mogu se ne zanimati za politiku. Dodao je kako političari moraju voljeti svoj narod jer je obnašanje vlasti služenje. Zato političara moraju resiti dvije osobine: ljubav prema narodu i poniznost. „Svaki muškarac i svaka žena koji preuzimaju neku službu vezanu uz vlast moraju postaviti ova dva pitanja: Volim li svoj narod, da bih mu bolje služio? Jesam li ponizan, slušam li ostale, uvažavam li različita mišljenja, kako bih izabrao najbolji put? Ako si ne postavlja ta pitanja svoju vlast neće obnašati dobro!” jasan je bio papa Franjo.

Tako visoki standardi o kojima govore pape u vremenu spina i manipulacija, totalne isključivosti te podcjenjivanja i vrijeđanja zdrave pameti birača, čine nam se neostvarivima. Naime, već nam je postalo normalno da… (…)

 Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.ba

Objava Glas za budućnost, a ne za prošlost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Stvarno bi pomislio čovjek da Hrvatska nema ozbiljnijih problema, jer se ni u Saboru, ni na konferencijama za novinare političkih stranaka, a ni u važnim državnim institucijama i medijima ne govori o budućnosti ove zemlje, o ključnim problemima koji stvarno opterećuju naše građane, o projektima koji bi ovu zemlju mogli izvući iz krize… Puno je lakše moralizirati, glumiti etičke vertikale, bacati kamenje, likovati i sablažnjavati se, nego realnosti pogledati u oči i suočiti se s njome. Svaka se zemlja suočava s etičkim prijestupima svojih dužnosnika, ali to rješavaju nadležne institucije bez potrebe jeftinog politiziranja i društvenih podjela. Teško je pronaći europsku državu gdje pojedine političke opcije ne nameću populističke teme na kojima žele zaraditi koji glas više. Međutim, to ne sprečava odgovorne stranke, bilo na vlasti, bilo u oporbi, da ne slijede njihovu agendu već se uhvate ozbiljnih tema i nametnu prave prioritete.

Demografski minus

A što je hrvatski prioritet u ovom trenutku? Odgovor već godinama pokušavaju dati hrvatski demografi, ali kao da nitko ne želi čuti njihova katastrofična predviđanja. Hrvatski narod izumire! I to brže nego je itko mogao predvidjeti. U Hrvatskoj danas živi manje od četiri milijuna stanovnika. To je gotovo 300 tisuća ljudi manje od posljednjeg popisa stanovnika 2011. Hrvatska je ponovno postala iseljenička zemlja. Samo 2015. iz Hrvatske se iselilo oko 65.000 ljudi.

(…)

Cijeli tekst iz rubrike HR retrospektiva pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.

Objava Hrvatski narod izumire! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.