A ja se nisam baš svaki put radovala, jer naši odlasci na groblje su trajali satima. No, radovala sam se jer sam je čuvala za ruku i pratila njene korake i promatrala kako je njoj groblje bilo tako prirodna stvar. Odlazila je tamo kao da je svi pokojni čuju i osjete njeno prisustvo. Nosila bi vrećicu punu svijeća i onda kada nije bio Dušni dan. S mojom bakom se na groblje išlo uvijek kada bi ona osjetila da trebamo ići.

Meni bi dozvolila da zapalim svijeću, odnosno, mnogo svijeća: za cijelu rodbinu, prijatelje, poznanike, ovog, pa onda onog, pa upalim još nekoliko da se broji kao da su ih zapalili oni koji nisu došli s nama na groblje, pa rodbini zapalim onoliko svijeća koliko je nas živih, ili bar od nas unuka, moje braće i mene. I kada pomislim da smo završili i kada krenemo kući, ona ugleda nečiji spomenik koji nije dugo vidjela, pa zastane, očisti ga, pronađe neke rezervne svijeće i pomoli se. „Sigurno ih dugo nitko nije obišao..”

Odlazak na groblje mi nije bila tako prirodna stvar, ali prva zima bez nje, kada sam koračala kroz dva metra snijega da bih u prekrivenim spomenicima pronašla njeno ime, sve je promijenila. Osjećala sam da bi se posebno radovala svaki put kada je tu obiđem. Jer, ni ona ovdje nikog nije imala osim mene.

Iako sam ja nju osjećala na drugim mjestima, vidjela njen lik u drugim ženama, njenim prijateljicama i sve dobrote svijeta su podsjećale na nju, a ulaskom u crkvu u kojoj se molila, još uvijek je vidim kako ljubi svakog sveca i moli za dobro svih nas. Ali odlaskom na groblje, stvorila mi je osjećaj kao da ću je i tamo vidjeti. Odnosno, kao da će ona mene tamo najbolje čuti.

„Je li te strah?”, jednom sam je pitala misleći na to kako će jednom napusti ovaj svijet. A znale smo da će doći trenutak kada će me pustiti da letim sama kroz život. „Nije”, odgovorila je lagano se smiješeći. Kao da mi govori da ni nema razloga jer u miru vječnom počivaju svi oni kojima je godinama palila svijeće. I ja sam joj vjerovala. Vjerovala da ide u svoj neki novi svijet i da je zaista nije strah. Iako je bila sva nježna i krhka, tako lako bi pustila suzu, ali njena unutarnja snaga i pogled na drugi svijet, unijeli su i u mene hrabrost.

Na groblju, dok koračam do nje, postalo je prirodno da razgovaram i upoznam ljude koji također dođu upaliti svijeću svojima. Čak se često uhvatim kako zastanem i kod drugih pokojnika koje sam poznavala, jer možda im nitko drugi nema upaliti svijeću.

Ne znam zašto je mislila da ću samo povremeno misliti o njoj. Palila bih svijeće za nju, donosila ih u vrećicama, ali to nije bilo dovoljno, pa sam se jednog studenoga na Dušni dan popela na vrh planine i fotografirala svjetiljke koje su se te noći upalile za pokojnike. Promatrala sam ih i mislila kako opet nije dovoljno svijeća koliko je misli o njoj.

Objava Upali svijeću pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Slijede nam blagdani i mnoštvo novih fotografija, te se zasigurno pitate kako napraviti dobre fotografije s dragim ljudima? Hoćete li ih poredati blizu prozora kroz koji dolazi velika količina svjetlosti kako biste snimili portret? Ili ćete ih ipak fotografirati vani? Možda ćete svoga mlađega brata ili sestru omotati svjetiljkama i tako dobiti jedan kreativno osvijetljen portret? Ili ćete to ipak učiniti s vašim kućnim ljubimcem? Možda ćete uzeti

Objava Fotografska poruka pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Potrebno je strpljenje

Prije nekoliko stoljeća, umjetnici su koristili kameru koja se zove kamera obscura, a njezin latinski naziv doslovno znači „mračna soba” od koje je i izvedena moderna riječ „kamera”. Iako se fotografija od njezina otkrića 1852. godine pa do danas znatno promijenila, važno je spomenuti dvije vrste tehnologije koje su je dovele do otkrića: optika – konvergencija zraka svjetlosti kako bi se formirala slika unutar kamere i kemija – kako bi omogućili trajno snimanje na fotografski osjetljivoj površini kao što je film ili optički senzor. 

 S obzirom na to da je danas moderna tehnologija učinila fotografiju dostupnom gotovo svima, više ne brinemo toliko hoće li naša fotografija biti vidljiva oku, već kako napraviti što bolju fotografiju. To ćete najbolje razumjeti ako se sjetite koliko vam je potrebno vremena da napravite fotografiju samih sebe! Tražite li kut koji smatrate najboljim? Tražite li neki izvor svjetlosti koji obasjava vaše lice da bi se bolje vidjeli? I koliko realno potrošite vremena na svoju fotografiju? Potrebno je barem nekoliko minuta.

 No, danas se fotograf često nađe u situaciji kada se zahtijeva da u sekundi fotografira nešto svojim profesionalnim fotoaparatom te proizvede najbolju moguću fotografiju i ode. Ovakav princip nazivam „škljoc i bijeg” i on se možda najbolje može primijeniti u svijetu ratne fotografije, iz sigurnosnih razloga. No, čak i u tim okolnostima, fotoreporteri čekaju i bore se za određene trenutke, posebne emocije. 

Međutim, za dobru fotografiju, potrebno je mnogo strpljenja. Dok je danas tehnički moguće fotografirati i do 15 fotografija u sekundi, kada je riječ o dokumentarnoj fotografiji, umjetničkoj, uličnoj, o fotografiranju vjenčanja ili rođendana ili nekih prirodnih nesreća, stvaranje fotografije zahtijeva pažnju, razum i suosjećanje. Drugim riječima, zahtijeva mnogo više vremena kako bi fotograf zabilježio određene trenutke i emocije. A ovisno od vrste svjetla, ta fotografija će dobiti svoj oblik, ili efekt koji može biti dramatičan, misteriozan, veseo ili topao. Tako da sada možemo slobodno reći da svjetlost, osim što dopušta da se zabilježi fotografija, ona promatraču također stvara i osjećaje.

Oblikovanje svijeta 

Svjetlost u fotografiji može biti prirodna ili umjetna. Prirodna je svjetlost sunca ili mjeseca. Svjetlost koja je dostupna u prostoriji, čak iako su to umjetne lampe, fotografi smatraju prirodnom jer je dostupna, odnosno fotograf nije morao koristiti dodatno vještačko osvjetljenje, kao što je bljeskalica, da pojača postojeću ili prirodnu svjetlost. Tako dolazimo do zaključka da, kada promatramo fotografije, upravo je svjetlost element koji je čini jakom.

A bez fotografije, ili dobre fotografije, današnji svijet ne bi bio isti. Ona je oblikovala kako promatramo svijet oko nas i učinila da je koristimo kao glavni format današnjih komunikacija.

Objava Pisanje svjetlom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.