Kao i mnogi drugi, i tada i kasnije, i mi tadašnji studenti vjerovali smo da je neobična novina Sijarićeva prvoga romana bila u samom ambijentu u kojemu se odvija njegova radnja. Naučeni da u pristupu književnom djelu u prvi plan stavljamo njegovu tematsku ravan, na kojoj se, kako su nas učili, ‘odslikava’ vanjski svijet, mi smo se morali pitati: Gdje žive i odakle su ti neobični, čudni, divlji ljudi, koji naseljavaju Sijarićev roman? Koji se to svijet ‘odslikava’ u Bihorcima, ali i u onoj zbirci pripovjedaka koju je Sijarić nešto ranije bio objavio pod tajanstvenim naslovom Ram Bulja, a koju smo tek tada uzeli čitati? Odakle dolaze – pitali smo se – i taj Ram-Bulja, čobanin-delija, sa sviralom koja pjeva, i onaj Kamber Kuka, iz istoimene priče, odmetnik, koji krvavo plaća svoj zločin, i onaj Suljkeša čiju meku dušu ne može ubiti zlehudi život, i svi oni drugi, isto tako neobičnim imenima markirani „junaci” prvih njegovih priča? Odakle su došli i u Bihorce ušli onaj Hadžija, onako spečen, mek, nemoćan, sav zagnjuren u svoje ćitabe, pa onaj Halimača, snažan planinštak, sav na zemlji, ili u zemlji, jednak sa surovom prirodom oko sebe, pa onaj Zemko, sav nježnost, pjesnička duša, koji bolno nosi svoju neodlučnost kao svoju nesretnu sudbinu, pa ona Hatka, sva svedena na šutljivu čulnost, bez znaka pune svijesti o sebi i drugima?

Odgovor na to pitanje dao je – činilo nam se tada – sâm Sijarić time što je svoju prvu knjigu u podnaslovu bio odredio kao Priče iz Sandžaka. A i kritičari su redom ponavljali: Sijarić je u književnost uveo svoj zavičaj. Činilo se da je time sve razjašnjeno: i svježina, i originalnost, i novina Sijarićeve proze. Sve što je u njoj neobično, čak i samu vještinu pričanja, on je dugovao svom zavičaju, mislili smo. I tek mnogo kasnije smo shvatili da to sa „zavičajem” u književnosti i nije tako jednostavna stvar. S novim razumijevanjem književnosti morali smo doći na pomisao da ni Sijarićevi junaci, Ram-Bulja, Suljkeša, Hadžija, Halimača, Zemko, Hatka nisu došli s Bihora, iako jesu ‘Bihorci’, da oni ne žive, niti su živjeli, tamo, u tom Sandžaku, da oni u Sijarićeve priče nisu hrupili iz jedne određene ekstratekstualne stvarnosti (kako bismo to danas rekli), već da su svi oni zapravo ‘tekstualni konstrukti’, čija je jedina egzistencija u Sijarićevim pričama. Junaci tih priča, zaključili smo najzad, nisu došli iz piščeva zavičaja, već su konstruirani u jeziku, koji je piscu, u stvari, pravi zavičaj. Na pitanje jesu li njegovi junaci autentični jednom je odgovorio: „Ni govora! Logično je da neki imaju svoj prototip u stvarnosti, ali o identičnosti ni riječi. Mislim da pisac koji uzima žive likove ne može daleko stići. To je velika smetnja mašti. Likovi se izmišljaju. Njih određuju same ideje, ono što hoćete da kažete.”

Danas nam je jasno da se u njegovu djelu ta ‘sredina’ umjetnički transformirala i promijenila način postojanja, preobrazivši se u intratekstualni svijet, koji egzistira u jeziku, a ne u vanjskoj stvarnosti

Naravno, i Sijarić je, kao pripovjedač, imao svoj svijet. Elemente toga ‘svijeta’ (klima i pejzaž, društvena organizacija i društveni običaji, mentalitet ljudi) on je uvodio u svoj pripovjedački svijet i oni su na značajan način obilježili njegovo pripovjedačko djelo. Zbog toga smo, uostalom, u ono vrijeme lako i prihvaćali uvjerenje onih kritičara koji su tvrdili da su Sijarićeve pripovijetke donijele svjež dah jedne ‘nove’, književno još ‘neobrađene’ životne sredine. Danas nam je, međutim, jasno da se u njegovu djelu ta ‘sredina’ umjetnički transformirala i promijenila način postojanja, preobrazivši se u intratekstualni svijet, koji egzistira u jeziku, a ne u vanjskoj stvarnosti (dakle, ne ni u piščevu zavičaju). Pa ako s razlogom naglašavamo da taj unutarnji svijet Sijarićevih pripovjedaka ima jednu osobenu, neponovljivo originalnu, prepoznatljivo sijarićevsku boju, mi moramo imati na umu da to nije boja Sandžaka, već boja Sijarićevih priča, boja narativnog teksta. Onaj ‘svježi dah’ koji je zapuhnuo iz tih priča nije došao s Bihora i Pešterske visoravni, već iz strujanja rečenica koje se spliću u tekstu tih priča, onako kako je to činio i jedan njegov „unutarnji pripovedač”, Hasan, sin Huseinov, iz istoimene pripovijetke:

… Pričao im je toliko čudne priče, i toliko lijepim glasom da su svi ljudi umuknuli. Nisu disali. Nisu više znali ni gdje su. Bili su tamo gdje ih je odveo Hasan svojom pričom (…) Bili su u sasvim drugom vremenu, u davnom vremenu¸ ovo svoje su zaboravili i sebe su zaboravili. Nisu ni Hasana vidjeli do samo mu glas čuli – a i taj glas kao da je dolazio iz nekog čovjeka koji je živio nekad davno i sve vidio i znao.

Na jednom mjestu u toj provijetki ‘unutarnji pripovjedač’ pita svoga prijatelja:

 – Priča li istinite priče ili izmišljene onaj Hasan?

Moj prijatelj mi se okrenuo, gledao me preko prazne čaše u ruci, veli mi:

– To se ne zna; to se nikad ne može znati (…) ali, … ja ću ipak odgovoriti: ono što bi, u njegovoj priči, moglo biti istina, učini vam se da je izmišljeno, a ono što je izmišljeno, učini vam se da je istina, i vi nikad niste ni ovamo… ni onamo… nego u rukama Hasanovim koji vas ljulja i tamo i ovamo kao da ste u kolijevci.

Upravo tako kao taj Hasan priča i sam Sijarić. Ne vodi nas – iako nam se to često čini – po predjelima svoga zavičaja, već nas ‘ljulja’ između istine i mašte, tako da mi nikad nismo ni ovamo…ni onamo… Kao i taj njegov Hasan, i on je više nego „pričalica”, on je „čarobnjak” koji „istinite priče pretvara u lažne, a lažne u istinite i stvara nekakve treće, svoje priče, priče o ljudskim sudbinama, nepoznatim i nepredvidljivim”.

Možemo se pitati zašto on to čini. Vjerojatno iz istoga razloga kao i taj njegov Hasan, sin Huseinov:

Ponekad bih u sebi rekao da neću ići u han da slušam Hasana, ali i onda kad nisam odlazio, činilo mi se da ga čujem kao da sam u hanu. Stao sam najzad da se pitam: šta je to što me privezalo za Hasana, trebaju li mi njegove priče i šta imam od njih, ako išta imam? Znao sam da bi mi on odgovorio da nemam ništa drugo do da ih i sam nekome ispričam, da je na ovom svijetu najvažnije da imamo jedan drugom nešto da ispričamo. Kad bismo mrtvi mogli da se kajemo što živi nismo nešto učinili, to bi bilo što nismo pričali… Hasan bi mi rekao da odem na groblje i vidim koliko se tamo ćuti…! Zato nek se ne gubi vrijeme dok je čovjek ovamo… Nije važno je li ono što se priča istina – da pouči, ili izmišljeno – da zabavi, nego da se pričajući i slušajući dva puta živi.

Objava Ti čudni Sijarićevi junaci! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Iako je u svojim stihovima ponekad govorio na način svoga velikog prethodnika, Alekse Šantića, a ponekad u pripovijetkama oživljavao pitoreskne likove Ćorovićevih pripovjedaka, on nije išao njihovim tragom. Uostalom, u vrijeme kad je počeo objavljivati svoje prve pjesme i pripovijetke, on je već bio daleko od Mostara i od neposrednoga djelovanja sredine u kojoj je odrastao. Tada je studirao povijest umjetnosti u Zagrebu, Beču i Beogradu, družio se s Donadinijem, A. B. Šimićem i Krklecom, oduševljavao se Kandinskim, čitao Knuta Hamsuna, prevodio Apolinairea i Remija de Gurmona, pisao sa simpatijama o inače neshvaćenim „Otkrovenjima” Rastka Petrovića i izričito odbijao da pripada „ikakvoj političkoj grupi na celom našem globusu”. Pa ako se s poštovanjem sjećao Šantića kao „čovjeka koji je bio iskreno zanesen nacionalnom borbom”, Humo je – poput mnogih iz njegove generacije – bio uvjeren da je „minulo doba borbe” i da ni umjetnost nema drugih zadataka osim da bude „ekspresija umjetnikove osjećajnosti”. Sjećajući se s uvažavanjem nacionalne i književne misije Šantića i Ćorovića, Humo je u književnost ipak ušao na drugi način – kao u „avanturu ekspresije”.

Humine pripovijetke značile su radikalan prekid s onom tradicijom pripovijedanja koju je onako sjajno afirmirao Ćorović. Opredijelivši se za otkrivanje onoga što je stavio u naslov svoje prve knjige pjesama, tj. za rastvaranje „nutarnjeg života”, on je razvio jedan novi narativni iskaz, u kojemu nema ni pričanja ni opisivanja, ni zapleta ni raspleta, ukratko ničega što ometa čistu ekspresivnost teksta. Pogledajmo samo ovaj nešto duži pasus iz jedne njegove rane pripovijetke:

Noćni grad N. grad silueta, fantoma, crnih sena, belih munara i tamnih džinovskih čempresa. Sanja i ćuti grad na mrtvoj mesečini. Sa svojim izumrlim starim kućama, što se poverljivo unose jedna u drugu, kao da se nečeg plaše, pričaju o mrtvoj mesečini i belim prikazama. Sa svojim crnim prozorima zgledaju se šuplje i nepoverljivo. Ponoć. Ukočen grad sanja i ćuti na mesečini. Putevi se bele, groblja se bude, sene se pružaju… Neko zapomaganje diže se u mesečinu i njiše se nad zaspalim gradom…,

Gdje je tu opis? Kakav opis kad su dominantni pridjevi isključivo belo i crno. Gdje je tu prizor? Kakav prizor kad je sve utonulo u mjesečinu. Doista, to više nije ćorovićevsko pripovijedanje, već modernistička ekspresija iz dvadesetih godina XX. stoljeća, u kojoj do izražaja dolaze sasvim subjektivne vizije, upravo kao u modernističkoj poeziji toga vremena. U stvari, Humo je bio jedan od onih modernih pisaca koji su svoj doživljaj svijeta jednako izražavali u proznom kao i u stihovnom obliku, ignorirajući tradicionalne žanrovske distinkcije. (Većina pisaca koji su radili u tom vremenu bili su i pjesnici i prozaisti.) Stih više nije bio ona glavna distinkcija koja pjesnički diskurs distingvira u odnosu na prozno strukturiranje govora. Usporedimo, na primjer, jezični iskaz u upravo navedenom proznom fragmentu s nekom (bilo kojom) Huminom pjesmom iz istoga vremena:

Ti sama goriš u ovoj bledoj zaspaloj noći

noći mrtvih sena i mesečine bele

Munare ko utvare mlade gole

blešte osmehom ukočenim bezbojnim

i bonim kao u mrtve

mlade žene

U mesečinu se dižu

Zvonik strašan zao mrk na mesečini ćuti

Niza nj se smrt spušta

kroz crna okna vreba

ledeno se ceri

i sluša krikove noći…

(Ljubavna pesma)

I ovdje, u ovim stihovima, kao i tamo, u onom proznom fragmentu grad spava, munare i zvonici uzdižu se u mjesečinu kao bijele prikaze, nešto strašno vreba iz mraka i čuju se neki „krikovi noći” („neko zapomaganje… nad zaspalim gradom”). U oba slučaja ovaj „nokturno”, jednom u prozi, drugi put u stihu, pouzdani je dokaz da Humo, ulazeći u književnost, nije slijedio tradiciju koju su afirmirali Šantić u stihu, a Ćorović u narativnoj prozi. Uostalom, u toj Ljubavnoj pjesmi jasnije od Humina glasa čuje se glas jednoga drugog njegova zemljaka, njegova druga Antuna Branka Šimića (Vidi kod A. B. Šimića: „Mesečina tvoje telo pije”).

Kao pravi modernistički pjesnik iz godina poslije Prvoga svjetskog rata, Humo je predmetnu stvarnost podvrgao preobrazbi, u kojoj tekst (stihovni ili prozni, svejedno) postaje izraz jednoga čulno prenadraženoga i emotivno prenapregnutoga doživljaja svijeta. Pišući pripovijetke, Humo je slagao rečenice kao pjesnik, koji ne promatra svijet, ne analizira, ne zauzima stav, već pušta da ga nosi raspoloženje.

Tu kao da se događa ono što je Humo rekao za djelovanje sevdalinke: „Nešto vam ustane u grudima toplom bujicom, obuzme vas zanos i vi više niste svoji. Nosi vas plima u neke krajeve koji su vam i poznati, ali opet tako lepi kakve ih u stvarnosti niste nikada videli.” Čak i kad piše „u trećem licu”, on ne održava svijest o sebi kao pripovjedaču koji posreduje svijet o kojem pripovijeda. Zato se tu potpuno gubi naspramnost pripovjedača i predmeta pripovijedanja, koja je inače karakteristična za naraciju u Er-formi. Umjesto toga tu se, kao u pjesmi, sve rastapa u raspoloženju koje, šireći se, prožima sve čega se dotakne.

U stvari, Humo je najbolje pripovijedao onda kad je govorio kao pjesnik koji oživljava nijeme predmete i čini da oni dobiju ekspresivnu vrijednosti i koji realnost obavija nimbusom osjećanja i čini da ona počne treperiti kao pjesničko priviđenje, kako je to u pripovijetkama Grozdanin kikot, Hadžijin mač, Sevdalijina ljubav i dr. One nisu vrijedne ni po zanimljivosti priče, ni po dubini psihološke opservacije, ni po složenosti značenja, već po onom nimbusu osjećanja koji sve obavija, sve prožima i svemu daje treperavost jedne vizije koja je imanentno poetska.

Možda je takvu viziju Humo doista ponio u očima iz Mostara i iz onoga muslimanskog duhovnog i književnog kulturnog miljea u kojemu je nastala sevdalinka. Možda je takva vizija zaista prvi put nastala „jedne od onih ljetnih noći u Mostaru kada se između svjetlom osutih brda fantastično miješa sa stvarnim u životu” (Razgovor s Osmanom). Ali već i taj „opis” s početka te pripovijetke daje nam na znanje da se takva vizija mogla javiti samo pjesniku koji je opsjednut ne samo senzacijama čula već i onim ekspresivnim vrijednostima jezika koje i same čine da taj svijet čulnih senzacija zatreperi na čudesan i tajanstven način:

Mjesečina preplavila grad, pa se kroz preplašene sjenke bjelasaju krovovi, a minareta kao srebrna koplja probadaju čopore kuća. Čini se da sve otiče u nekom zanosnom svjetlu i pretače se u nadzemaljsku muziku.

Sve najbolje Humine pripovijetke uistinu su više doživljaj nego priča, pa im je vrijednost više u doživljenoj izražajnosti nego u naraciji. Zato se može reći da je pisac Grozdanina kikota jedan od onih pripovjedača koji su u bosanskohercegovačkoj pripovjedačkoj književnosti prvi bezrezervno inaugurirali tzv. pjesničku prozu.

Objava Hamza Humo – Avantura ekspresije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.