Osjećaj nepravde je osjećaj s kojim se najčešće susrećem. Zasigurno je onaj s kojim se najteže nosim, ne prvenstveno zato što se ne bih s nepravdom mogla miriti na osobnoj razini, već zato što u načelu mislim (i osjećam više nego što mislim) da se s nepravdom ne smijemo miriti već je pokušati ispravljati, nešto promijeniti. I zato mi je, najiskrenije, najteže kada moram svom sinu – u trenucima kad je on povrijeđen zbog nečega što osjeća kao nepravdu, nanesenu njemu ili njegovim prijateljima ili nekom sasvim nepoznatom – reći da se smiri, da ne reagira tako burno, da ne može sve promijeniti, da je to tako kako jest. Bojim se da bih mu time odaslala poruku oportunističkog ponašanja, da se u tom izrazu „ne možeš sve promijeniti“ zapravo skriva smisao onoga da se „ništa ne isplati mijenjati“, jer se u sukobu s autoritetom ugrožava komoditet vlastite sigurnosti. Osjećaj nepravde i socijalne nesigurnosti vjerojatno je najrašireniji u našem društvu; nisu ga pošteđeni ni mladi ni stariji (pogotovo ne oni), sasvim su mu izloženi oni koji su marginalizirani po nekom od društvenih ključeva pripadnosti i ne-pripadnosti: nezaposleni i invalidi, umirovljenici i bolesni.

Nepravdu se naprosto ne može objasniti, ništa u prihvatu ne pomaže racionalna eksplikacija razloga. I tada, u obiteljskim razgovorima, pokušavam – što jasnije i za sebe samu – oblikovati one vrijednosti i izgovoriti ih, za koje znam da su jedine moguće, one prave, mjera naše ljudskosti. Mjera, istodobno, i naših samoća i našega zajedništva. Vrijednosti u koje vjerujem, u koje vjerujemo a da ih ponekad nismo ni svjesni. Nije tu riječ o nekom taksativnom nabrajanju apstraktnih značenja (istina, poštenje, ljubav), nego o tome da se nekih temeljnih vrijednosti držimo čak i u vremenima kriznim poput ovih, kada socijalni realitet agresivno napada vrijednosne sustave. Riječ je o onome što osjećamo kao ljudska bića, gdje se etika humanosti pokazuje kao mjera nas samih i našega ponašanja. Mjera pojedinca je u odnosu prema drugome čovjeku, u tom prepoznavanju Drugoga u Sebi i Sebe u Drugome. Ne samo u ljubavi i prijateljstvu, već u svakodnevnom životu, uvijek ispočetka; inače bismo bili neosjetljivi na nepravdu koja nas se ne tiče neposredno. Horizont vjere za mene je, u tom smislu, horizont etičkoga odnosa, uspostavljene relacije prepoznavanja ljudskoga i božanskoga u sebi i drugome istodobno.

Nedavno sam, čistim slučajem, imala u rukama novi francuski prijevod Augustinovih Ispovijesti, prijevod koji je napustio čvrsti ritam klasičnoga izraza i okrenuo se jednoj vrsti ritmizirane pjesme u prozi. Augustinov poetski izričaj, koji od samoga početka odzvanja dubinom intimno doživljene vjere, ozbiljnošću i potresnošću osjećaja: Tebi se Bože ispovijedam. Unutarnja napetost vjere, koja u nama samima uspostavlja relaciju s Bogom, omogućujući nam istodobno relaciju s drugim, i daje nam mjeru ljudskosti. U osjećaju nepravde, poznajemo to svi, ponekad se čini kao da nam izgara srce, jer je nepravda nepodnošljiva. No naše srce gori zato što svojom ljudskošću može, makar i na trenutak, obuhvatiti svijet. Može gorjeti za drugoga. Zato i ja najčešće naše obiteljske rasprave završavam dijeleći sa sinom njegove osjećaje, odustajući od pragmatičnih odgojnih ideja kojima bi trebalo pomiriti osjećaje i realnost.

Objava Znati u srcu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.