Golubica je odgovorila da se to ne može izraziti brojevima, nego možda jednom kratkom pričom.

Ako budeš dobro slušala, pokušat ću ti objasniti. Jedne sam večeri sjedila na stablu kad je počelo sniježiti. Tiho i bestežinski slagala se jedna pahuljica na drugu. I kako nisam imala ništa bolje činiti, brojala sam ih. Više sati. Tako sam dobila broj 3 milijuna, 740 tisuća i 955. A onda, kad je pala 3.740.956-a pahuljica, slomila se grana.

Sjenica je ostala bez riječi. Ali je divlja golubica, koja je od Noinih vremena o tome razmišljala, nastavila:

Možda je isto tako s glasovima pravednika u svijetu. Jedan glas odluči. Možda dobro i zlo čovjeka ovisi o ovom jednom (Pravednom) glasu!

(Iz knjižice „Ograda za dušu“)

Objava Koliko teži jedna snježna pahuljica? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Objava Najvažnije je pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Najveći među vama
treba vam biti poslužitelj.
Jer, tko se uzvisuje, bit će ponižen,
a tko se ponizuje
bit će uzvišen.
(Mt 23,11-12)

Okrenut prema svojim učenicima, Isus je pogledom bičevao pismoznance vrlo oštro, gotovo nemilosrdno: Oni su sjeli na Mojsijevu stolicu, nose dugo remenje na odjeći i široke rojte na odijelima, zauzimaju za stolovima prva mjesta i rado puštaju da ih zovu učiteljima. Međutim, oni su licemjeri. Drugima nameću teške terete, a sami ni da bi prstom makli da bi drugima olakšali sudbinu: „Slušajte ih dakle u svemu što vam kažu, ali se ne ravnajte prema onomu što oni čine!“ (Mt 23,3).

Opomena ne može biti jasnija. Ono što je Isus želio reći vrijedi za sve ljude svih vremena: ne vrijedi dokaz, ne uvjeravaju lijepe riječi, nego ličnost je ono što potiče i animira na dobro. „Ljudi moraju živjeti istine“ (Michael Ende). – Takvi ljudi djeluju svojim primjerom, svojom skromnošću, poštenjem i jednostavnošću. To su ljudi iz svih slojeva naroda. Dapače, često su to oni koji ne nose velike titule, oni koji najsnažnije uvjeravaju.

Takav je bio Natanael: čovjek bez laži i neiskrenosti. Brojni nam se muškarci i žene iz povijesti Crkve predstavljaju kao jednostavni, ponizni, skromni ljudi. Neki su nam poznati iz našeg vremena: papa Ivan XXIII, Majka Terezija, Dom Helder Camara, prior Roger Schutz. Od njih možemo učiti ono što nam Isus preporučuje. Ne osvajati prva mjesta, ne probijati se laktima, ne htjeti svugdje padati u oči, nego djelovati u tišini, služiti i ljubiti.

(Iz knjige: U tišini raste istinito)

Objava Istine se moraju živjeti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Da dalje ne ide,

Pogledam u zrcalo,

Nasmiješim se sebi,

Trepnem očima

I – gle – opet je dobro!

Uvijek kad mislim

Da dalje ne ide,

Pjevušim pjesmicu,

Zviždim s vrapcima,

Pjevuckam sa ševama,

I – gle – opet je dobro!

Uvijek kad mislim da dalje ne ide,

Prihvatim dobru knjigu,

Okupam se u toploj vodi,

Idem na šetnju

Ili slušam dobru glazbu –

I – gle – opet je dobro!

Uvijek kad mislim

Da dalje ne ide,

Razgovaram s Bogom

O Bogu i svijetu –

I – gle! – …

Objava Uvijek kad mislim pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Biti rođen, smjeti biti čovjek,
svake godine biti stariji za dvanaest mjeseci –
to je dar onoga koji je začetnik života.

Rođendani su zato
da zahvalimo za prošlo,
da se radujemo sadašnjem,
da se nadamo budućem.

Svaki čovjek je dar;
bez njega bi svijet bio malo tmurniji,
za jednu nijansu beznadniji,
malo žalosniji.
Svaki čovjek je original,
stvoren na sliku Božju.
Svaki čovjek ima jedinstvenu šansu.

Ja sm radostan i zahvalan;
jer – ja sam radostan što ti postojiš.

Iz knjige: Na sunčanoj strani Božjoj

Objava Drago mi je što postojiš pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nijedan cvijet ne raste na livadi
koji ne cvjeta na Božju slavu.
nijedno drvo ne stoji u šumi
koje ne slavi njegovu veličinu.
nijedna zvijezda ne svjetluca na nebu
koja ne hvali njegovu mudrost.
Nijedna biljka na širokom svijetu
koja ne objavljuje njegovu ljepotu.
Nijedna ptica u zraku
koja ne pjeva njegovu radost.
Nijedna pčela koja ne slavi njegovu ljubav.
Nijedan zapad sunca
koji ne primjećuje njegovo dostojanstvo.
Nijedan dašak vjetra
koji ne objavljuje njegov duh.
Nijedan dječji smijeh
koji ne umnožava njegovo povjerenje.

Nijedan čovjek
koji ne bi imao razloga
Bogu hvaliti i zahvaljivati mu…

Iz knjige: Na sunčanoj strani Božjoj

Objava Razlog za pohvalu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Moguće je, ali ne bez truda!

Mora se željeti – mora se željeti biti sretan. Čovjek se oko toga mora truditi. Svakodnevno i neprestano počinjati od početka, čak i onda kad sami sebe ne podnosimo, kad se predamo raspoloženju propasti svijeta; kad bismo se najradije zavukli u krajnji kut našega bića – da nas nitko ne smeta, nitko ne primjećuje, da tupo i sumorno slušamo sami sebe. Upravo je tada važno misliti svijetle misli, htjeti biti sretan.

Nije lako željeti jasnoću ako se to odmalena nije učilo. Međutim, čovjek nije sam. Postoje bližnji koji u tome mogu pomoći; postoje prijatelji, koji nas hrabre; postoje sati kad bismo sami sebi najbolje pomogli postati jasni i svijetli, ako smo voljni pomoći drugima.

Tko je nekome potreban, tko je drugome savjetom i činom pri ruci, ima najbolje šanse otresti se mračnoga a prigrliti svijetlo. Dobrom čovjeku, spremnom pomoći, sja svjetlo.

Objava Može li se sreća naučiti? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Možda se tada sjećaju biblijskih riječi: „Žetva je velika ali radnika je malo.” Možda tada čeznu za onim vremenima kada je Isus, misleći na „veliku žetvu”., k sebi pozvao dvanaest učenika i dao im ovlast „istjerivanja zlih duhova i liječenja bolesnih.” A nešto kasnije ohrabrio ih je: „Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubavce čistite, demone izgonite! Badava primiste, badava i dajite!”

I u kontekstu današnjih rasprava o zvanju i školovanju svećenika i redovnika zanimljiva je činjenica da Isus od svojih učenika zapravo i nije očekivao veliko obrazovanje. Oni su bili iz reda jednostavnih ljudi sa sela; po zanimanju većinom ribari. Dakle, nikakvi znanstvenici, nikakva elita! Nisu se ubrajali u intelektualce svoga vremena. Ni na koji drugi način nisu se isticali. Posve suprotno. Jednostavno, radili su svoj posao. I brinuli se za svoje obitelji – ženu i djecu.

I upravo ove ljude pozvao je Isus k sebi, pozvao ih je da mu budu učenici. Dao im nalog s „ovlastima” – liječenja, tješenja, hrabrenja, naviještanja radosti, buđenja nade. Dao im je čak i moć uskrisavanja mrtvih izgona demona! Nikakvo čudo da su se učeni ljudi onoga vremena, stručnjaci za pisma i tumačenja Božje volje, sablažnjavali. Nikakvo čudo da su se farizeji, službeni „Božji predstavnici” sukobljavali s njima i njihovim Učiteljem. Upravo ovi, koji su, kako su mislili doslovno opsluživali zakone! Nikakvo čudo da su im Isus i njegova dvanaestorica bili trn u oku!

Ali – to nam Evanđelje kaže posve jasno i nedvosmisleno – za poziv nije bila potrebna druga kvalifikacija nego „zahvaćenost” Porukom. Nije presudna bila filozofska škola, niti znanstveni naslov nego spremnost srca. Spremnost slijediti onoga koji ih je pozvao; spremnost na rizik i polaganja vlastitog života za onoga koji je sve riskirao, čak i svoje „božanstvo”, kako je primijetio Pavao, time što je postao čovjekom, jednim od nas. Pozvani su, dakle, bili najprije „zahvaćeni Božjom Porukom”, bili su srcem uvjereni, karizmatici ljubavi.

Zašto – pitaju s pravom mnogi danas – zašto danas nedostaje „radnika u vinogradu Božjem”? Zašto je tako malo pozvanih? Zašto ih se tako malo da oduševiti, „zaraziti, povući? Zašto, umjesto toga, posvuda govorimo o „krizi duhovnih zvanja”? Ne leži li odgovor u tome da se premalo odlučujemo? Da ne želimo ući u bilo kakav rizik, pogotovo ne u „duhovnom životu”? Leži li to u sve većoj „površnosti vjerskog života”? Ili je to činjenica da nam je „predobro”? Da zbog pukog potrošačkog razmišljanja ne želimo više „badava” raditi? Za Božju nagradu? „Badava ste primili, badava dajite“, rekao je Isus svojim učenicima.

A danas? Nije li sve financijski regulirano? Financijski osigurano? Financijski ostvarivo?

Ili, ni ovo pitanje ne smijemo zaboraviti – nedostaje li onih koji „mole za zvanje”? Tko još slijedi Isusov nalog: „Molite Gospodara žetve da pošalje radnike za žetvu svoju!”?

Molimo li premalo usrdno, premalo odgovorno, premalo uvjereni u to da Bog naše molitve može uslišati?

Svejedno gdje vidjeli težište „krize zvanja”, svima nam je upućen poziv. Svi mi smo Crkva. Svi smo poslanici Božji. Poslani ljudima naviještati Radosnu poruku.

Francuski pjesnik Sait-Exupery zapaža nešto ispravno kada piše: „Veličina se jednog poziva sastoji možda prije svega u tome da on prikuplja ljude. Postoji samo jedna istinska radost: susret s ljudima.”

Tko ljude želi voditi Bogu, mora to raditi u skromnosti. „Poniznost je ljudima svojstveno dostojanstvo pred Bogom”, rekla je Gertrud von le Fort. Poniznost i skromnost su pretpostavke za one koji žele biti Isusovi učenici. „Nijedna naša riječ ne vrijedi ništa ako ne dolazi iznutra. Riječi koje svjetlo Kristovo ne predaju dalje, umnažaju tamu” (Majka Tereza). Samo ponizni, samo skromni smije naviještati silna Božja djela.

„Što se čovjek više približava Bogu, to više mu je potrebna poniznost; inače, sve je badava” (Terezija Avilska). Isusov izbor apostola, pozivanje dvanaestorice nije bilo slučajno. Ono je bilo pozivanje jednostavnih, skromnih, poniznih. Samo je njima želio povjeriti svoju Poruku. Samo njima prepustiti žetvu. I onda je žetva bila velika; i onda je radnika bilo malo. Ali njih malo, koje je Isus pozvao, slijedilo je poziv. I danas on poziva muškarce i žene u svoju službu. Na nama je hoćemo li slijediti ovaj poziv; hoćemo li i drugima posredovati poziv; jesmo li, uopće, spremni moliti za zvanja?! Za radnike u žetvi Gospodnjoj.

Iz knjige Bog je dobar

Objava Radnika je premalo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.