Antun je rođen u Lisabonu oko 1195. godine u plemićkoj obitelji. Njegovi roditelji dali su mu na krštenju ime Fernando. Budući da je njihov dom bio nekoliko metara od katedrale, on je prve godine školovanja proveo pod vodstvom katedralnih kanonika. Ubrzo je ušao u augustinski samostan. Nakon dvije godine, iznerviran stalnim posjetima prijatelja, zamolio je da ga presele drugamo te je poslan u samostan u Coimbri, tadašnjem glavnom gradu Portugala. Bile su to vrlo važne godine za njegovu ljudsku i intelektualnu formaciju.
Svećenikom je postao oko 1215. godine, u vrijeme kada su se zbili neki važni događaji koji su uvelike utjecali na njegov poziv. U Rimu IV. lateranski koncil traži od svih kršćana, u borbi protiv Saracena, da budu spremni na mučeništvo za obraćenje nevjernika. U istom razdoblju u Portugalu, nakon duge borbe, kršćani su konačno pobijedili Saracene, a tad su i prvi franjevci stigli u Coimbru. Petorica od njih u zimu 1220. odlaze kao misionari u Maroko, a nedugo zatim, nakon mučeništva, njihova su tijela sahranjena upravo u gradskoj crkvi augustinskih kanonika u kojoj je Fernando boravio. Privučen primjerom tih franjevaca, krajem rujna 1220. napustio je Red sv. Augustina te je prigrlio život u Redu Manje braće u kojem je uzeo ime Antun (Antonio).
Nakon kratkoga boravka u franjevačkom samostanu u Coimbri otišao je u Maroko, ali čim je stigao obolio je od neke tropske bolesti. U proljeće 1221. brodom se pokušao vratiti kući, ali je vjetar otjerao brod na Siciliju. Njegov sicilijanski oporavak trajao je oko dva mjeseca, a onda se zaputio u Asiz na generalni kapitul, koji ga je odredio za samotište Montepaolo (kod Forlìa) kako bi slavio svetu misu za braću nesvećenike.
Zahvaljujući tom propovijedanju na svećeničkom ređenju u Forlìu otkrivene su njegove vještine propovjednika. Njegove riječi bile su prosvijećene, razborite, duboke i gorljive. Od tada će Antun narednih deset godina razviti nevjerojatnu aktivnost kao putujući propovjednik i učitelj teologije. Proputovao je velikim dijelom srednje i sjeverne Italije, evangelizirao neke gradove i dvorce u južnoj Francuskoj, gdje je dobio nadimak malj heretika. Bio je provincijal u Provansi, a 1227. na generalnom kapitulu u Porcijunkuli izabran je za provincijala sjeverne Italije.
U proljeće 1230. zamoljen je da bude dio izaslanstva koje je pozvalo papu Grgura IX. da protumači pitanje opsluživanja Potvrđenoga pravila i Oporuke. Papa je odgovorio bulom Quo elongati koja se smatra prvom službenom papinskom izjavom o Pravilu sv. Franje.
Daljnje godine Antunova života, sve do njegove prerane smrti, bile su ponovno posvećene putujućem propovijedanju. Postao je toliko slavan da mu je tijekom korizme 1231. bila dodijeljena grupa tjelohranitelja kako bi ga sačuvala od mase koja ga je htjela dodirnuti. Iste godine 13. lipnja umro je u Padovi, a svetim je proglašen vrlo brzo nakon smrti, već 23. lipnja 1232.
Potječući iz poznatoga i visokocijenjenog augustinskoga kulturnog središta Coimbre, teološki dobro obrazovan i ovlašten od samoga Franje Asiškog da obrazuje braću, osnovao je teološko središte u Bologni 1223. – 1224., gdje je braći predavao teologiju. Pridonio je i osnivanju raznih teoloških studija Reda u Montpellieru, Toulouseu i Padovi, gdje je svakako i predavao. Franjo svoju namjeru ističe u Pismu bratu Antunu: Odobravam to što braću poučavaš svetom bogoslovlju sve dok obavljajući taj posao ne trneš duha svete molitve i pobožnosti, kako stoji u Pravilu.
Toma Čelano u Prvom životopisu sv. Franje, napisanom za Antunova života, spominje jedan posve neobičan događaj na kapitulu u Arlesu 1224. godine: Na tom je kapitulu sudjelovao i brat Antun, kojemu je Gospodin prosvijetlio razum da razumije Pisma i da cijelomu svijetu o Isusu govori riječi slađe od meda, meda samotoka. Dok je on braći govorio vatreno i pobožno o natpisu »Isus Nazarećanin, kralj židovski«, brat Monaldo pogledao je prema vratima kuće, u kojoj su se braća našla na okupu, i ondje je tjelesnim očima vidio blaženoga Franju kako uzdignut u zrak raširenim rukama pravi znak križa i blagoslivlje braću. (1Čel 48)
U posljednjem razdoblju svoga života uspijeva napisati jedini tekst koji nam je ostao – Propovijedi, namijenjene redovnicima koji su se željeli pripremiti za službu propovijedanja. Bio je svetac, erudit, ali s velikom jednostavnošću i poniznošću. Iako je dao velik doprinos studiju u Redu, ipak se Antun smatra više inicijatorom studija ili prvim predavačem, a manje pravim utemeljiteljem franjevačke škole. To što je on započeo, kasnije će usavršiti drugi učitelji Reda Manje braće.
