Početna stranica » Angažman odgojnih djelatnika u obrazovanju djece s poteškoćama u razvoju

Angažman odgojnih djelatnika u obrazovanju djece s poteškoćama u razvoju

621 pregleda

Pitamo se: „Može li nedostatak ljubavi poremetiti normalan razvoj djeteta?”. Nažalost odgovor je: „Da”. Američki psiholozi su se bavili proučavanjem djece s mentalnim poteškoćama koja su bila lišena emocija. Iako se djecu dobro hranilo i davala im se sva potrebna medicinska njega, ta djeca su jako zaostajala u razvoju u odnosu na svoje ostale vršnjake. To nam pokazuje da je fizički razvoj nedvojbeno ovisan o psihološkom iskustvu

Djeca s poteškoćama u razvoju su ona s različitim somatsko psihičkim oštećenjima pojedinih organa ili funkcijama tih organa koja remete njihov razvoj. Za njihov što bolji razvoj potrebni su im prihvaćenost od vršnjaka i redovno školovanje, te posebni odgojno – obrazovni postupci u prilagođenim uvjetima rada. Iako su u ne tako davnoj prošlosti djeca s poteškoćama u razvoju bila izolirana od ostale djece, danas se sve više ulaže truda u njihovo zajedničko školovanje. Takav aspekt školovanja pretpostavlja bolju socijalizaciju određenog djeteta te njegov razvoj u kognitivnom i emocionalnom području. Socijalizacija djece je jako bitna u odrastanju svakog pojedinca, a djeca s poteškoćama se mogu osjećati zapostavljeno ako nisu u zajedništvu sa svojim vršnjacima. Individualnim radom odgojnih djelatnika se olakšava stjecanje znanja na način da se smanji zadano gradivo s fokusom na pohvale, a ne kritike.

Potaknuta svakodnevnim radom s djecom koja imaju poteškoće u razvoju, želim se malo osvrnuti na njihov društveni status, te na činjenice kako mi (kao to društvo) možemo pomoći njima i njihovom duhovnom i fizičkom rastu kroz život.

Povjerenje roditelja

Da bi odgojni djelatnik (pomoćnik u nastavi) izvršio što bolje svoju misiju potrebno mu je povjerenje roditelja, koje se stječe već na upoznavanju – gdje pomoćnik treba imati stav slušača. Roditeljima je jako teško prihvatiti činjenicu da je baš njihovom djetetu nužna pomoć, zato odgajatelj treba biti apsolutna podrška. Osobno sam imala slučaj gdje je majka plakala jer nije mogla prihvatiti činjenicu zdravstvenog stanja vlastitog djeteta, postavljajući sebi i meni pitanja zašto je Bog upravo njezino dijete učinio takvim. Realno nemamo odgovor na to pitanje, ali znamo da su sva djeca blagoslov, a najveći su blagoslov su djeca sa posebnim potrebama i poteškoćama u razvoju. Kako se u narodu kaže: „Bog ti daje teret onoliko težak koliko imaš snažna ramena”. Katolička vjera nas priprema za bolji život u kojemu neće biti ni duhovne ni tjelesne patnje, a koji dolazi nakon ovozemaljskog prolaznog života. To možemo iščitati uspoređujući redak iz knjige proroka Izaije „I nijedan građanin neće reći: Bolestan sam!”(Iz 33,24) s retkom knjige Otkrivenja „Tada čuh jak glas što dolazi od prijestolja kako viče: ‘Evo stana Božjeg među ljudima! Bog će stanovati s njima: oni će biti njegov narod, i on će biti Bog s njima. I otrt će svaku suzu s očiju njihovih. Smrti više neće biti; ni žalosti ni jauka, ni muke neće više biti. Jer, prijašnje nestade.”(Otk 21, 3-5).

Utjecaj vršnjaka

Velika je uloga vršnjaka u socijalizaciji djeteta s poteškoćama u razvoju. Svjedoci smo činjenice da roditelji djeci nameću društvo koje ponajprije njima odgovara. Na žalost, djeca iz financijski imućnijih obitelji će se većinom družiti s djecom koja su istog statusa. Kada se grupiraju iz razreda skupine djece, izolirani ostaju oni koji imaju poteškoće. Socijalna kompetencija djeteta važno je razvojno područje koje zaslužuje punu pozornost svih pedagoških djelatnika. Ponajprije treba osvijestiti roditeljima da smo svi bez razlike djeca Božja, međusobno različiti, ali svi bitni. Raznim načinima se može probuditi savjest učenika da se međusobno druže i uvažavaju i to ne samo u školskim klupama, već i u izvanškolskom druženju i okruženju. Odgojitelj treba osigurati socijalno sigurniju sredinu kako bi dijete koje je uskraćeno steklo osjećaj povjerenja, tim činom dijete s poteškoćama stiče samopouzdanje, usavršuje sliku o sebi, te na taj način uspostavlja bolji odnos s vršnjacima. Često čitam iskustva roditelja djece s poteškoćama u razvoju gdje ističu da njihova djeca nisu pozvana na rođendane ili bilo kakve izvan nastavne aktivnosti od strane ostale djece. To se može promjeniti ukoliko savjesno odgajamo svoju vlastitu djecu i djecu s kojom radimo. Napominjem da izolirano dijete među vršnjacima pronalazi uzore i oponaša ih. Ukoliko doživi uspjeh u nekoj igri osnažuje svoje vlastite talente koji mogu ostvariti pomak u svladavanju određene poteškoće razvoja, te je zato jako bitno da ih vršnjaci uključuju u svoja druženja.  

Glazboterapija

Još od starina glazba je imala važnu ulogu u životu pojedinca do te mjere da je liječila. U praksi svog rada uključujem glazboterapiju. Jako je važno da dijete sudjeluje aktivno (svira, pjeva) ili pasivno (sluša). Glazba služi za opuštanje, razvoj motorike, stimulira razvoj komunikacijskih vještina, te razvoj koncentracije i pažnje. Postoje različiti modeli glazboterapija kojima je cilj potaknuti zadovoljstvo i opuštanje djeteta s poteškoćama. Glavni materijal može biti pjesma, ples ili sviranje. Kada radim s djecom ponajprije ih nastojim opustiti svirajući neku jednostavnu pjesmicu, potom ih potaknem da je nauče pjevati, nakon toga ih motiviram da sviraju. Štoviše, to ne budu izvrsni zvukovi, ali djeca su opuštena i nasmijana. Djeci s posebnim potrebama i poteškoćama u razvoju treba omogućiti bavljenje glazbom kako bi se umanjile njihove smetnje, te poboljšao osobni rast i razvoj.

Dodir i ljubav

„Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedni druge! Ako imadnete ljubavi jedni prema drugima, po tom će svi prepoznati da ste moji učenici.”(Ivan 13,34.)  Osoba koja radi s djecom mora konstantno imati  na umu ovu Isusovu zapovijed, prihvatiti učenika cjelovito i već na prvom susretu s učenikom iskazati da mu je istinski stalo da ga taj učenik prihvati. Postavlja se pitanje na koji način to izraziti?! Odgovor je vrlo jednostavan, dodirom. Dovoljno je uzeti učenikovu ruku i dodirivati je što duže. Dodir je bezvučni govor kojeg koristimo pri svakoj komunikaciji pružajući ljubav. Tom gestom pokazujete djetetu da već na prvom susretu osjećate ljubav prema njemu. Prema jednoj studiji, pacijente koje su medicinske sestre češće doticale i tapšale prije operacije, reagirale su daleko pozitivnije na operaciju (s manjim krvnim tlakom, manjom nervozom i uzbuđenjem) od pacijenata kojima se nije pružao dodir podrške. Također bih naglasila potrebu novorođenčeta za majčinim dodirom, ukoliko je nema dijete snosi ogromne posljedice.

Psihologica Tifany Field u svojim je radovima ispitivala hoće li djeca u inkubatoru u kojima se pokaže pažnja dodirom potvrditi značajniji napredak za razliku od djece koja neće imati taj vid pažnje. Podijelila je novorođenčad u dvije skupine po njih dvadeset. Djeci iz prve skupine svakodnevno se davala masaža, a druga skupina je dobivala uobičajenu redovitu njegu predviđenu za novorođenčad u inkubatoru (dakle bez dodatnih dodira). Djeca koju se masiralo u roku od deset dana  dobili su na težini 47% više nego djeca kojima nije pružana masaža. Masirana djeca su postala življa i aktivnija, te se prednost ostvarila i na motoričkom i kognitivnom razvoju.

Pitamo se: „Može li nedostatak ljubavi poremetiti normalan razvoj djeteta?”. Nažalost odgovor je: „Da”. Poznati američki psiholozi (John Bowlby i Rene Spitz) bavili su se proučavanjem djece s mentalnim poteškoćama koja su bila lišena emocija. Iako se djecu dobro hranilo i davala im se sva potrebna medicinska njega, ta djeca su jako zaostajala u razvoju u odnosu na svoje ostale vršnjake. To nam pokazuje da je fizički razvoj nedvojbeno ovisan o psihološkom iskustvu. Ovim činjenicama koje sam navela želim potaknuti sve učitelje, nastavnike, a posebno pomoćnike u nastavi da nam samo jedan mali srdačni dodir može pomoći u radu s djecom. Isusove riječi da dijelimo ljubav potvrđuju i mišljenja brojnih psihologa i upravo ta ljubav je put do zajedničkog cilja. Jednom prilikom sam doživjela agresivno ponašanje od strane jednog dječaka s kojim sam radila. U tom trenutku sam ga samo zagrlila i na taj način u potpunosti umirila. Nakon toga sam postala sigurna da je djeci s poteškoćama u razvoju najpotrebniji prijateljski pristup u kojemu oni osjećaju ljubav koja im se daje.

Zadatak kompletnog društva, roditelja, a posebno nas odgojnih djelatnika je da se djeci s poteškoćama u razvoju prilagodi program odgoja i obrazovanja. Cilj je pružiti emocionalnu podrška kako bi im pomogli u razvoju samostalnosti, te na taj način eliminiramo nepoželjno ponašanje, smanjujemo nesigurnost i potičemo njihov razvoj uopće. Sva djeca su samo djeca i treba im osigurati što radosnije i sretnije djetinjstvo s puno ljubavi.

(Tihomila Ćorluka)