Početna stranica » Zagrljaj za zauvijek

Zagrljaj za zauvijek

250 pregleda

U potrazi za smislom života, možda je baš i samo u zagrljaju sav početak i kraj. U pravom zagrljaju, onom za zauvijek.

Ma kakav god da je, život je tako lijep! Lijepa su svježa jutra, lijepi su mirisni proljetni dani, lijepe su večeri i zvjezdane noći. Ma što govorili, svi vole živjeti, mali i veliki, svjesni i nesvjesni smisla života. Svi se vole buditi, igrati, raditi, spavati… Jedino dodatno što svatko u tom raju treba je samo čvrsti zagrljaj drugoga, koji ublažava sve boli, patnje i strahove, baš sve. To je sve što bilo tko treba. Ništa više. Lako se navići na zagrljaj voljenog bića, jer to je sve što bilo tko treba. Ništa više. Riječi su suvišne. Tako se lako navići, jer to je tako prirodno i normalno, potrebno za disanje, za hodanje, za stajanje, za održavanje ravnoteže. Ništa više osim zagrljaja.

Činjenica je da se rađamo sami, ali je isto tako činjenica da prvo što svako djetešce učini je da zagrli majčicu, jer jedino tako može dalje kroz život. Potom se dalje cijelim putem traži sličan zagrljaj koji održava, za zauvijek. Obično je to jedinstveni zagrljaj baš tog čovjeka. Eh, kada bi se bar tako moglo i umrijeti. Zagrljen. Siguran. No, nažalost, to se rijetko dogodi.

Umire se u samoći. Jedino što se ima je nada kako nas s one strane netko čeka širom raširenih ruku pa je strah manji i tuga se može podnijeti. Tako jaka i beskrajna tuga i bespomoćnost. Jer smrt ne pita i ne dozvoljava pripremu. Ma koliko mislili da smo spremni, nikada nismo. Uvijek je prerano, uvijek je iznenada. Eh da je biti bar još samo jedan dan, za oproštaj, za pripremu, za zahvaliti se, za podijeliti zagrljaje, za reći sve što se nije stiglo. Bar još samo jedan dan. Smrt je tako konačna. Tako strašno konačna. Kako sada reći sve to, hoće li on znati da ga držimo za ruku, grlimo i volimo, da se ne boji?

Svatko tko i malo razmišlja o životu, poželio bi si prijelaz bez boli, u snu, da i ne zna da je umro. A opet, svi koji ostaju žele mu život, ma kakav god, samo da je život, i da nikamo ne ide, da ga se može toplo zagrliti. Bol zbog napuštanja je tako teška, tako tužna, tako velika i beskrajna. Osjeća se i u sućuti prema onima koji su u žalovanju. Onaj koji zna kako je to osjeća gotovo fizičku bol drugoga pa ga spontano grli zagrljajem koji je poput obloga za ozdravljenje. To je sućut, pietà. Znamo da ta bol nikada ne može iscijeliti, ali nadamo se ipak nekom skorom ponovnom susretu u drugoj dimenziji, u vječnosti. A do tada treba nekako živjeti, poljuljan u ravnoteži, zbrkan i prestrašen u samoći. Nekako treba živjeti u tom prekrasnom svijetu, buditi se u svježim jutrima, usnuti u molitvama upućenim nekamo u prekrasnu zvjezdanu noć.

Ljudi se vole i žaluju beskrajno nakon gubitka zagrljaja. Taj gubitak je poput amputacije bez anestezije. Teško, preteško je to za podnijeti bez drugoga. Zato svi trebaju jedni druge, samo zbog zagrljaja, čvrstog. Preplašeni mali ljudi, u milosti i nemilosti sudbine, trebaju jedni druge da se zagrle kad su sretni zbog susreta, kada plešu, kada se maze, kada se ljube, kada se tješe, kada se čuvaju, brane i hrane. Zagrljaj je sve što trebamo od prijatelja.

Nekoga i smrt zagrli i nježno prenese. Drugi opet toliko pate sve dok sami požele prijeći jer je to ponekad spas. A svi što ostaju dugo dugo su bolesni i teturaju nesigurni i sami. Zato trebamo paziti jedni na druge, zagrliti se čvrsto, čvrsto i ne pustiti, nikada.

U potrazi za smislom života, možda je baš i samo u zagrljaju sav početak i kraj. U pravom zagrljaju, onom za zauvijek. Kod dolaska i kod odlaska u vječnost, koja nam je tako velikodušno ponuđena. Jedino što za nju treba učiniti je voljeti duboko i beskrajno, na svaki način, na svaki ljudski način. To znači i biti svjestan mogućnosti rastanka i gorkog ostanka, pripremiti mirisno ulje, tamjan i sve molitve koje znamo. To znači biti tu kada se javi osjećaj potpune usamljenosti i ostavljenosti, dok duša napušta tijelo. To znači biti tu dok tijelo boli beskrajno, dok nas razapinju nepravedno optužene, dok nas sramote, dok nam skidaju haljine i za njih kockaju, dok nosimo svoje teške, preteške križeve. Tada treba biti u blizini i pomoći. Tada kada treba pomoći podići ga kada pada treći put. Nevin osuđen za dobra djela i nauk, za riječi koje nude jedinu nadu koja postoji. Život. Život vječni, u zagrljaju beskrajne Očeve ljubavi. Za zauvijek. Tada treba biti prisutan, kao i na početku dok se uči hodati, jesti, čuvati od opasnosti i u igri. Dok se uči biti dio svijeta, prelijepog i okrutnog. Dok se uči plesati, pjevati, dok se radi i odmara. Dok se daje drugima i onima koji ostaju. Dobri ljudi putuju nježno i tiho, dobri ljudi koji su cijeli život dali drugima, a sebi uzeli poneku mrvicu. Dobri ljudi, bez dugova, s kipićem svetog Ante u džepu, krunicom i dva novčića. Sva je to popudbina.

O, Bože, Bože, ne ostavljaj ga ni za tren!

Bogu hvala na besmrtnoj duši, na vječnosti, na vjeri, Bogu hvala. Jedino tako se može preživjeti na ovom svijetu, tako lijepom, a tako okrutnom. Kako drukčije? Samo zbog toga sve ima smisla.

Ako se nikada u životu i ne promišlja o smislu života, tjeskoba smrtnog trenutka dovede svakoga na taj put. Svi se tada pitaju “Zašto?” ili: “Čemu sve to?” jer je lakše podnijeti odvajanje, ako se pronađe bilo kakav odgovor, a tada je i smrt manje strašna, manje konačna i nekako dalja.

Najbolji je odgovor u životu, a ne u smrti. U smislu života, a ne u smislu smrti. Zato se sve misli uz pokojnika nesvjesno usmjeravaju k njegovom životu i podsjećanjima na sretne dane, koje svi pamte. Prisjetit će se netko njegovih želja, nada i snova, koliko ih je ostvario, koliko ih je živio, je li bio sretan, onakav kakav je želio biti. Svi koji ga znaju lako se slože o njegovim razlozima za život i o tome u čemu je bio njegov smisao boravka među nama. Svi su postali bolji zbog njegovog postojanja, svima je donio nešto dobro i mir, umorio se i pošao odmoriti. Tako je lakše svima, manje su tjeskobni i manje tužni. Prema tom životu i drugi si djelomično postavljaju svoje ciljeve i čine sve kako bi i njihov život imao smisla. Najčeš­će se smisao pronalazi u praktičnom radu kojim se drugima i sebi čini dobro, od najmanjih stvari poput cvjetića u vazi i toplog kruha i čaja za doručkom, do pomoći u teškim trenucima. Jedni dobri ljudi to čine nesvjesno, a neki drugi dobri ljudi su svjesni svojih djela i njihovih posljedica pa ih čine namjerno. To je dobro, o svemu promišljati i namjerno činiti dobro, sve dok to ne postane životna navika.

Tada se jutrom prozori širom otvaraju i duboko se udahne svježi zrak uz svjesnost da je još jedan divan zemaljski dan poklonjen i spreman za nas. Tada se odmah s jutra u sav prostor uputi molitva zahvalnosti i nade. Tada se svima poželi dobro jutro, od sveg srca, a taj pozdrav kaže: “Tako sam sretan što ću još jedan dan biti s Tobom.” Budni ljudi kreću u radosni rad, aktivnosti koje vesele, sve dok se ne osjeti ugodni umor tijela i duše. U svemu tome je smisao. Sve do kraja dana, kada se prebere učinjeno, napravi plan za sutra, a večernja želja znači “Želim Ti laku noć i miran san, i sanjat ću Te, tako da i tada budemo zajedno, zauvijek.”