Početna stranica » Zaborav zraka

Zaborav zraka

191 pregleda

Franjo je Pjesmu stvorova ispjevao dvije godine prije nego je umro, iscrpljen, zabrinut za budućnost svoje misije, bolestan i gotovo slijep. Međutim, njegovo hvaljenje Boga ima toplinu sunca, snagu vjetra, svježinu vode i čvrstoću zemlje.

Hrvatska književnica i teoretičarka Jadranka Brnčić objavila je knjigu Ljestve Jakovljeve. Biblijski motivi u književnosti u kojoj je jedno poglavlje posvećeno Franjinoj Pjesmi stvorova. Tom je hvalospjevu Jadranka Brnčić već bila posvetila zasebnu knjigu 2012., a sada je svoju misao sintetizirala i produbila. Na ovaj vrući ljetni dan zadržat ćemo se na malom dijelu Franjine poeme, i na malom dijelu autoričina govora o njoj, upravo o onom posvećenu suncu, zraku, vodi i zemlji, kojima se možemo radovati na odmoru, makar i na tren oslobođeni svakodnevnih briga.

Simbolika brojeva

U svojoj knjizi Jadranka Brnčić koristi prijevod Franjine poeme Dionizija Andrajca iz 1936. koji je unaprijedila, poštujući, kako sama kaže, „dobro uspostavljen ritam”. Pogledajmo stihove u njezinoj verziji koji govore o kozmičkim elementima:

Hvaljen budi, Gospodine moj, sa svim stvorenjima svojim,
Napose s bratom, gospodinom Suncem, od njega nam dan i po njemu nas rasvjetljuješ.
I ono je lijepo i velikim sjajem zrači: Tebi je, Svevišnji, nalik.
Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu Vjetru,
I po zraku i oblaku, i vedrom i svakom vremenu kojim uzdržavaš stvorove svoje.
Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri Vodi:
Ona je vrlo korisna i ponizna i dragocjena i čista.
Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri i majci našoj Zemlji:
ona nas uzdržava i hrani i različite plodove i cvijeće šareno i bilje daje.

Jadranka Brnčić ima niz zanimljivih i originalnih primjedbi u svojoj knjizi – pa među ostalim uvjerljivo pokazuje da je Franjo bio nadahnut ne samo Psalmom 148. nego još više himnom trojice mladića iz knjige proroka Danijela – a osobito je zanimljiva njezina opaska da Franjo, koji je toliko volio biljke i životinje, ne spominje nijednu. Umjesto toga pjeva kozmičkim elementima, trima koji se nalaze na nebu (Suncu, Mjesecu i zvijezdama) te četirima na zemlji: vatri, vodi, zemlji i zraku. Simboliku brojeva Franjo čuva i dok opisuje te elemente, pa nebeski imaju po tri svojstva – Sunce je veliko, sjajno i nalik Bogu – a zemaljski po četiri: vjetar tjera zrak i oblake, daje vedrinu i svako vrijeme; voda je korisna, ponizna, dragocjena i čista; zemlja daje hranu, plodove, cvijeće i bilje. Takva simbolika ne utječe na doživljaj ljepote pjesme, kaže Jadranka Brnčić, ni na njezino tumačenje, ali otkriva de se savršenstvo svijeta zrcali u skladu stihova.

Medij svjetlosti

Simboliku Franjinih elemenata Jadranka Brnčić tumači ovako: svaki od tih elemenata, ako mu se čovjek pasivno predaje, može donijeti uništenje – voda potapa, vjetar raznosi, vatra pali, zemlja ne daje plodove, sunce prži. „Franjin himan životu”, nastavlja ona, „proročko je slavljenje intimne budućnosti: zemlja, vatra, voda, zrak simboliziraju tamne energije koje nas nastanjuju te, ukoliko ih pripitomimo poput vuka iz Gubbija, bivaju preobražene iz neprijateljstva u bratstvo, iz destruktivne u kreativnu zbilju. Onoga tko im se predaje aktivno, kozmički elementi obuhvaćaju svojom stvaralačkom energijom: voda utažuje žeđ i čisti, vjetar blaži, oganj čisti, zemlja uzdržava i hrani, sunce osvjetljuje…”

Zrak je, kaže ona, jedini medij u kojemu čovjek može opstati, jer ne može živjeti ni u vodi ni u vatri. Zrak je medij koji propušta i prenosi svjetlost, glas i tišinu; stalan je, dostupan, prisutan

Čovjek civilizacije i urbaniteta zaboravlja na prirodne elemente od kojih je stvoren, s njima se suočava tek ponekad i ograničeno, prilikom ljetnoga odmora, primjerice. Zaboravu zraka posvetila je pak knjigu belgijska lingvistkinja i filozofkinja Luce Irigaray. Zrak je, kaže ona, jedini medij u kojemu čovjek može opstati jer ne može živjeti ni u vodi ni u vatri. Zrak je medij koji propušta i prenosi svjetlost, glas i tišinu; stalan je, dostupan, prisutan. On postoji prije svih tvari što grade život, istovremeno je pokretan i nepokretan, trajan i protočan – konstituira svijet, a nikada nije završen.

Luce Irigaray postavlja zrak nasuprot Logosu: dok je Logos stvorio svijet prema svojoj slici, da bude logičan i čvrst, zrak izmiče razumu. On je nevidljiv, a sveprisutan; daje život, a ne primjećujemo ga; zrak podrazumijeva bivanje, stapanje, izmicanje, neomeđivost, protočnost – pa stoga nije čudno da je baš zrak, to jest dah, oličenje Duha koji puše kamo god želi, kako stoji u evanđelju.

Bog je svjetlost

Zemlja je ono od čega smo, od nje smo nastali i u nju ćemo se vratiti, ona će se na koncu vremena zaklopiti poput knjige. Voda je velika i trajna biblijska tema: vode su prisutne u Stvaranju, vode su optjecale Eden, Bog je izbavio Nou od voda Potopa, Izabrani narod prešao je vode Crvenoga mora i Jordana na putu u Obećanu zemlju, voda krštenja čini nas članovima Crkve i pere grijehe. Sunce i svjetlost, kako kaže Jadranka Brnčić, temeljni su simboli srednjovjekovne mistike, povezani s onim što je napisano u 1. Ivanovoj poslanici: „Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve! Ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima.”

Logos, prema Irigaray, omogućuje nam da promišljamo tjelesni, duševni i duhovni svijet, on omogućava okupljanje i organizaciju života i bivanja. Zrak je, međutim, nešto drugo: zrak je dio čovjeka, esencija njegova postojanja; čovjek njime ne može ovladati. Ljudsko biće je rođeno u zraku, u njemu živi i umire, govori u njemu, želi ga – i baš ga zbog toga ne može promišljati. Čovjek pokorava zemlju, pokorava čak i vodu, ali zrak ne može. Paradoksalno, baš zato što se nudi u izobilju i posvuda, čovjek zaboravlja zrak.

Čini se da se sada urušava i naš kozmički dom – u strahu zbog klimatskih promjena i podizanja razine mora, doista među nama vlada „strah od huke valova”

Nažalost, svi su ti divni stvorovi o kojima pjeva Franjo nagrđeni. Čovjek ih je iskoristio i odbacio, zaprljao i iscrpio. Ratovi za rijeke naslijedit će ratove za zemlju, ljudi piju okuženu vodu i udišu zagađen zrak, pa čak i sunce smrtonosno zrači. Ivan Pavao II. u enciklici Solicitudo rei socialis upozorava da je „potrebno voditi računa o naravi svakoga bića, o njegovoj uzajamnoj povezanosti u uređenom sustavu kao što je kozmos”, a papa Franjo u enciklici Laudato si naglašava da je svemir zajednički dom svih bića – jer zaborav zraka zapravo je zaborav Duha.

Proročki san

Franjo je dobio poziv da popravi Božji dom što se ruši. Čini se da se sada urušava i naš kozmički dom – u strahu zbog klimatskih promjena i podizanja razine mora, doista među nama vlada „strah od huke valova”, kako je to prorekao Isus.

„Franjo je oslijepio na zemaljske i zadobio nebeske oči”, kaže Jadranka Brnčić. Na taj je način vjetar, zemlju, vodu i sunce vidio „pogledom novog stvorenja, pogledom praštanja koji nadilazi razdor i omogućuje budućnost”. Franjo, zaključuje ona, hvali stvorenja koja sanja, dok mu ona u tom snu otkrivaju svoje najdublje biće; a san ne može nigdje biti istinitiji nego u poeziji.