Objavljeno:
10. 05. 2018. 13:00
Izvor: Google

Sve češće se može čuti kako ljudi otvoreno govore i priznaju da ih je netko preveslao i napravio budalom. Hvala Bogu što se o tomu govori naglas.

Riječ je dakle o životnim situacijama u kojima vas netko namjerno ili nenamjerno nastoji razuvjeriti od vašega iskustva zbilje i dovesti vas u sumnju u vlastito iskustvo. Na taj način varalice i egoisti žele spriječiti da ih ostavite same, da im se suprotstavite ili da drugima ispričate kako su vas prevarili. Tako ćete čuti: „Pretjeruješ, nije to tako strašno!“, „Nisam ja lud, nego ti!“, „Nije se tako dogodilo!“ i slično.

Naposljetku, i sami počinjete vjerovati da imate problem i gubite povjerenje u vlastito prosuđivanje, u ono što vidite i čujete svojim očima i ušima.

Ali, jeste li znali da možete obmanjivati i sami sebe? 

Činim to prilično često, ali dok nisam počela o tomu razgovarati s poznanicima i prijateljima, mislila sam da je to jedino moj problem. Evo jednoga najobičnijega primjera:
Nekoliko dana držala me blaga groznica, osjećala sam se boležljivo i jadno sve dok nisam konačno posjetila liječnika. On mi je potvrdio da imam infekciju, ali je još bila u ranoj fazi, pa mi je propisao kućno liječenje s kutijom antibiotika narednih tjedan dana.

Sljedećeg dana već sam se osjećala bolje i namjeravala sam učiniti onako kako mi je rekao. Već sam imala slična iskustva i obično zapišem što točno trebam činiti: dnevno uzmem  dvije doze lijeka što je sasvim dovoljno da ukloni simptome i da se osjećam posve normalno. Kako sam se osjećala dobro, ponovno sam pribilježila što se dogodilo. Pišući sam počela sebe uvjeravati da i nisam baš bila bolesna i da sam vjerojatno samo pretjerano reagirala.

Ispričala sam ovo nekim svojim prijateljima, pitajući ih otvoreno „Jesam li jedino ja ta koja ovo radi?”, pritom se iskreno nadajući da nisam, jer mi je bilo jako neugodno. Ispostavilo se da je mnoštvo onih koji imaju slične obrasce mišljenja. Unatoč tomu što želimo da drugi potvrde našu patnju, ispada da mnogi od nas podcjenjuju svoje iskustvo. Sami sebe uvjeravamo da je naša percepcija zbilje nije istinita unatoč iskustvu koje smo maločas imali.

Što se zapravo događa s ovakvim stavom?

Ono što sam primijetila je da ljudi najčešće ne dovode u pitanje pozitivna iskustva. Nitko se neće probuditi odmoran i sretan, pa mrmljajući reći: „Ne osjećam se dobro. Ovo sam samo umislio.” Zato mislim da korijen ovakve vrste samoobmane proizlazi iz našega prosuđivanja nas samih – razlike između onoga što se uistinu dogodilo i onoga što smatramo da se trebalo dogoditi.

Mnogi će vam psiholozi s blagošću reći da prestanete nametati sebi da morate učiniti ovo ili ono, podsjećajući vas da se manje brinete o tome što bi se trebalo dogoditi, a usredotočujući se na ono što se zbilja dogodilo. Zato prestanite misliti o onome što bi trebalo biti, a mislite o onome što jeste. Ukratko, to se zove svjesnost. Ne osuđujte svoje misli, postupke niti svoje tijelo. To je temeljno pravilo –  jednostavno osjećajte ono što osjećate u tom trenutku i toga budite potpuno svjesni. Znam da zvuči jednostavno, ali je ustvari teže provedivo u djelo.

Mislim da mnogi od nas počnu sami sebe obmanjivati u trenutku kad su ih drugi ljudi obmanjivali, pa je to postao jedini način na koji vidimo svijet. Ljudima koji su prošli kroz periode obmanjivanja treba mnogo vremena dok ne počnu ponovno vjerovati sebi. Ali ne samo oni… Meni se događa da se obmanjujem jer sam nesigurna i zapravo sam  perfekcionist, tako da ne volim priznati, čak ni samoj sebi, moj život nije uvijek onakav kakav bih željela da jest.

Međutim, što se više usredotočujem na svjesnost, uočavam da se manje obmanjujem i slobodnija sam vjerovati vlastitoj percepciji zbilje, jer nisam grčevito stisnuta pitajući se što bih trebala osjećati, odnosno kako bi se savršena verzija mene osjećala ili kako bih se željela osjećati. To me oslobađa da vlastito iskustvo doživim onakvim kakvo uistinu jest. To je ogromno olakšanje i čini moj život mnogo manje burnim.

Izvor:
Svjetlo riječi/Aleteia