Objavljeno:
25. 11. 2017. 06:30

U kontekstu sve složenijih i zategnutijih međunacionalnih odnosa u BiH, državni praznik Dan državnosti bi bilo svrsishodnije iskoristiti kao povod za temeljit i otvoren razgovor o tome u kakvoj državi živimo i u kojem je pravcu svi zajedno usmjeravamo, gradimo ili razgrađujemo. U ovom trenutku manje je bitno tko je kao ZAVNOBIH-sku priznaje ili ne priznaje.

Piše: fra Janko Ćuro

Onda kad BiH bude uređena po mjeri svih njezinih stanovnika, obilježavanje Dana državnosti neće se uopće dovoditi u pitanje. A ova je dejtonska BiH sva u pitanjima, koja čak više ne stvaraju ni jeku, što znači da se s ovim eksperimentom došlo do samoga dna. Već su i bosanskohercegovački vrapci, na svim razinama svoga unutarnjeg ptičjeg uređenja, suglasni kako ovakva država jednostavno nije funkcionalna. Zorno to poručuje čak i njezina himna, koja do dana današnjega neće da progovori. Jednostavno je ostala bez teksta. Prošlostoljetni „liječnici” iz SAD-a su rutinirano osmislili ovakvo uređenje i to samo kao flaster za naše mnoge i duboke ratne rane, a da se pritom nisu zamarali ikakvom, a kamoli temeljitom dijagnozom onoga što je za njih samo balkanska „bačva baruta”. Onda kad rana zacijeli, apsurdno je dalje nositi flaster. Tada on samo šteti. A mi, umjesto da konačno skinemo ovaj potpuno potrošeni flaster, pobrinemo se svake godine dodati novi. Toliko je vremena prošlo, a još uvijek ne shvaćamo da se uređenje naše države najviše tiče nas i da je to prvenstveno naša unutarnja stvar o kojoj trebamo što prije iskreno razgovarati kako bismo pronašli rješenje koje će garantirati prava i prosperitet ne samo trima konstitutivnim narodima nego svakom čovjeku koji je srastao s ovim plodnim bosanskohercegovačkim tlom.

Godinama nedodirljivi

Kad se nestručno projektira i nespretno sagradi temelj na erozivnom i nestabilnom tlu, onda zaista nema svrhe na njemu nešto dograđivati ili preuređivati. Jedan od mnogih renovacijskih pokušaja jest inzistiranje na izmjenama Izbornoga zakona BiH kako bosanskohercegovačkim Hrvatima ne bi drugi birali njihove političke predstavnike. U tom kontekstu, predsjednik HDZ-a BiH i član Predsjedništva BiH gospodin Dragan Čović sve učestalije aktualizira stvaranje trećega entiteta kojemu je početkom ove godine čak iscrtao i granice. Hrvatski entitet uključivao bi Posavinu, Žepče, dio središnje Bosne kao i dio Hercegovine. On smatra kako bi ovakav državni ustroj BiH zaštitio Hrvate i zaustavio njihovo iseljavanje. Napominje kako planira posegnuti za ovim rješenjem ukoliko se dogovorno ne riješe nagomilani problemi u odnosima u Federaciji BiH, a na prvom mjestu izmjena Izbornoga zakona.

Naime, dosadašnji Zakon zaista omogućava majorizaciju drugih naroda nad bh. Hrvatima. Bošnjaci svakodnevno tvrde da to nije točno, dok bh. Srbe ovo pitanje previše ne zanima jer se ne radi o njihovoj „Republici”. A povijest, od koje ne samo da ne učimo nego su si neki dali za pravo da je izmišljaju i štimaju, potvrđuje kako se baš to zaista dogodilo već dva puta. Ne ulazeći u šire diskusije, mora se ustvrditi da to nije pravedno jer se „igra prijestolja” dobiva brojnošću umjesto konstitutivnošću. Ali koga briga što se u BiH zaista događa! Da se ne mučimo razmišljajući i gledajući, sve nam to ionako naši politički lideri svakodnevno objašnjavaju. A da više vjerujemo njima nego vlastitim očima i mozgu, pokazuje činjenica da su nedodirljivi na vlasti već više od dvadeset pet godina.

Što se tiče trećega entiteta, simptomatično je da se ovo pitanje pojavljuje dugi niz godina i to poput morskih valova. Ono se zatalasa gotovo uvijek pred izbore i nakon kraćega vremena utihne. Bonaca. Vjerujem kako je širok spektar razloga koji su mogli inicirati ovaj prijedlog ili bi bilo bolje reći prijetnju, što je adekvatniji izraz u kontekstu sveukupne bh. političke komunikacije. Razni uzavreli dnevnopolitički kolumnisti često napadaju ovu ideju kojoj prilaze s mnogih strana, uglavnom negativnih. Kad već možemo i smijemo u demokratskom društvu o svemu razgovarati i sve analizirati, zašto ne bismo, za promjenu, razmotrili ovo pitanje polazeći od, u politici gotovo endemičnih, poštenih razloga.

Već nam je postalo uobičajeno i normalno da politički predstavnici bosanskohercegovačkih Hrvata najčešće, kao u tenisu, gledaju sa strane kako dva igrača igraju. Samo zbog toga što se nisu uspjeli nametnuti i izboriti mjesto na terenu, ne znači da trebaju sami sebi praviti vlastito igralište

Kad bi riječ „pošteno” u političkom žargonu značila to što znači (pošten = prasl. *počьtenъ ≃ po- + *čьtati: štovati) umjesto da se stalno kontekstualizira i rasteže kao guma tako da više nitko nema pojma kako izgleda original, onda bi bilo pošteno reći da u ovoj našoj bosanskohercegovačkoj sagi ni jedna strana nije nevina. Nema onih koji su samo dobri, drugih koji su samo loši i trećih… Čekaj, tko su uopće treći? U startu je pogrešno osuditi samo jednu stranu u bh. političkom diskursu u kojemu se, svi to dobro vidimo, teško pronalazi čak i dobra volja za konstruktivan razgovor. A povrh toga, krajnje je vrijeme da se to kaže, nema ni političkoga kapaciteta izabranih političara koji bi mogli ovu državu učiniti mjestom prosperitetnoga i dostojanstvenoga života svih njezinih žitelja. Zar ne vidimo da se stalno nalazimo u situaciji u kojoj se problemi pokušavaju rješavati stvaranjem novih problema? Valjda se još samo u BiH vjeruje da se klin klinom izbija! Takav je naravno i govor o novom entitetu, koliko bi ga god u kontekstu sveukupnih političkih odnosa mogli i opravdati. Već nam je postalo uobičajeno i normalno da politički predstavnici bosanskohercegovačkih Hrvata najčešće, kao u tenisu, gledaju sa strane kako dva igrača igraju. Samo zbog toga što se nisu uspjeli nametnuti i izboriti mjesto na terenu, ne znači da trebaju sami sebi praviti vlastito igralište. Ne ulazeći u pitanje tko je kriv (ni slučajno to more nije!), činjenica je da se zbog toga previše ne uznemiruju jer bi, kao što je to slučaj u demokratskim društvima i državama, dali ostavku i stvorili prostor boljim igračima. Međutim, ovdje se ne mijenjaju ni oni koji loše igraju i gube, a kamoli oni koji najčešće sa strane gledaju.

Kako do promjene?

Dakle, ni iz poštenih razloga treći entitet nije rješenje. Da je to tako, potvrđuju nam postojeća dva entiteta s nedorečenim i eksperimentalnim unutarnjim i vanjskim uređenjima. Oni su za ovu zemlju ne samo nepremostiv problem nego su najčešće generator novih teškoća. Neka vrsta umjetnih tvorevina koje je bh. tkivo davno odbacilo kao strano tijelo. A da ne spominjem kako se dvadeset dvije godine nakon rata ni u jednome od njih ne živi ni pristojno, a kamoli dostojanstveno. Stvaranjem trećega entiteta problemi bi se samo utrostručili. A bogohulno je uopće pomisliti, a kamoli raditi na preseljenju stanovništva u pripadajuće entitete! Danas bi to bila perverzna i nemoguća misija koju čak ni rat nije uspio realizirati u mjeri u kojoj je to sebi bio zacrtao. Koliko god netko Sarajevo zvao bošnjačkim, Banjaluku srpskom, a pola Mostara hrvatskim, oni će uvijek biti ono što su oduvijek bili: gradovi za dobre, poštene i radine ljude. Gradovi po mjeri čovjeka. Svi ostali atributi su već odavno prohujali s vihorom. Svemu ovome treba još dodati kako treći entitet ne bi spriječio iseljavanje bh. Hrvata. Mladi ljudi odlaze iz Hrvatske, a trebali bi ostati u bh. hrvatskom entitetu?

Rješenje se mora tražiti na drugim stranama jer ovo sad što imamo nije ni za kratke staze, a kamoli za dugoročnu trku na čemu bi trebali raditi i za što su plaćeni svi naši bh. politički lideri. Nažalost, kako sada stvari stoje, oni su jedini kojima odgovara ovakva BiH, jer nisu prstom mrdnuli da se to promijeni. Svih ovih godina oni nas, svatko podjednako sa svoje strane, zbijaju i ograđuju u nekakve enklave u kojima je za jadno i očajno stanje, kao po nekom pravilu, uvijek kriv netko iz drugoga naroda i, naravno, religije. A činjenica je da svi oni s bližom i daljnjom rodbinom, isto tako kao po nekom pravilu, dobro žive i to na dugoročne staze bez obzira na federalnu ili republičko-srpsku konotaciju. Kao da žive u nekoj paralelnoj država pa nikako da čuju a još manje vide kako samo isto to za sebe i svoje obitelji žele svi građani ove zemlje i od toga nikad ne smiju odustati.

Kako sada stvari stoje, političari neće ništa riješiti jer su svi potpuno zaokupljeni osobnim poslovnim planovima i projektima. Što se tiče Međunarodne zajednice, ona još od Pilata nezainteresirano pere ruke i narcisoidno, kao u teniskom meču, sjedi na visokoj sudačkoj stolici. A kad se mora umiješati, ona to već uhodano čini kao policija u filmovima. Uvijek na samom kraju sage kako bi poražene evidentirala, a s pobjednicima razgovarala. A do tada? Moramo strpljivo čekati i duboko vjerovati da će se na našoj političkoj sceni pojaviti ljudi kojima BiH neće biti samo dužna pa ih u skladu s time četiri mandatne godine isplaćivati, nego će se osjetiti privilegiranima da joj daruju svoje vrijeme, znanje i sposobnosti kako bi opet bila ponosna, što je vjerojatno zaboravila jer to stoljećima nije bila. A to joj rođeno prezime.

Izvor:
Svjetlo riječi