Objavljeno:
22. 07. 2017. 10:30

Ondje gdje je postavljena granica čovjekovoj moći, Božja svemogućnost pritječe u pomoć čovjekovoj nemoći. To premošćivanje između čovjekove nemoći i Božje svemogućnosti događa se u činu vjere. U tome smislu, antropološki gledano, vjera u nemoguće bitno je obilježje biblijske vjere.

Piše: Anto Popović

Isus proširuje smisao izvornoga izričaja: „Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev” na posljednje, konačno izbavljenje i oslobođenje Božjega naroda od eshatološke porobljavajuće sile smrti. Isusova tvrdnja polazi od pretpostavke kako trojica patrijarha, iako su umrli, i dalje žive u onostranosti, jer Jahve nije Bog mrtvih nego živih. Bog spašava i jamči život i nakon smrti.

Isusovo javno djelovanje protkano je raspravama s predstavnicima religioznih i političkih sljedbi onovremenoga židovstva. Od ovih židovskih sljedbi neke se u Novome zavjetu spominju često (npr. farizeji), druge se javljaju rjeđe (npr. saduceji) ili samo ponekad (npr. herodovci, zeloti).

U Evanđeljima saduceji ne nastupaju samostalno, izuzev jednoga slučaja, nego se uvijek spominju zajedno s farizejima (npr. Mt 3,7; 16,1; 16,6; 22,34), bilo da dolaze Ivanu Krstitelju (Mt 3,7) ili da se obraćaju Isusu (Mt 16,1). Na zajednički nastup farizeja i saduceja Ivan Krstitelj i Isus odgovaraju izricanjem vrijednosnoga suda koji se jednako odnosi i na jedne i na druge (Mt 3,7; 16,6).

U Djelima apostolskim prestaje zajedničko nastupanje farizeja i saduceja. Tu se saduceji javljaju kao glavni protivnici apostolskoga naviještanja Isusova uskrsnuća i to je razlog što apostoli završavaju u tamnici (Dj 4,2; 5,18). Iz Djela apostolskih proizlazi da je okosnicu saducejske sljedbe sačinjavalo visoko svećenstvo, odnosno svećenička aristokracija (Dj 5,17: Veliki svećenik i sve njegove pristaše – to jest sljedba saducejska).

Ekonomska moć članova saducejske sljedbe bila je povezana uz Jeruzalem i jeruzalemski Hram kao religiozno i nacionalno središte židovstva. U Hramu su prinošene prvine (Br 18,15-18), desetine (Br 18,25-32) od uroda žitarica, voća i povrća, kao i desetina stoke (Lev 27,32-33). Svaki je odrasli Izraelac trebao za Hram uplatiti godišnju „glavarinu” (tributum capitis) od pola šekela (Izl 30,11-16). Isus je također plaćao taj porez (Mt 17,24-27). Godišnje hodočasničke svetkovine i veliki priljev hodočasnika bili su profitabilni ne samo za Hram, nego i za cijeli grad, a posebno za jeruzalemske trgovce i obrtnike. Zato je bogati sloj jeruzalemskih trgovaca, obrtnika i zemljoposjednika bio programski blizak saducejskoj sljedbi.

Ima li uskrsnuća?

Prema židovskome povjesničaru Josipu Flaviju (oko 37. – 100.) saduceji su nijekali zagrobni život. Novozavjetne knjige to potvrđuju i navode kako saduceji nisu vjerovali u uskrsnuće (Mk 12,18 i par.: Dj 23,8). Kako, međutim, protumačiti činjenicu da članovi saducejske sljedbe nisu vjerovali u uskrsnuće iako su bili legitimni vjerski službenici (svećenici) jeruzalemskoga Hrama? Je li bilo moguće biti veliki svećenik starozavjetnoga Božjeg naroda i ne vjerovati u uskrsnuće? Ako nema uskrsnuća, zašto Hram i žrtveni prinosi, zašto molitve i religiozni propisi?

Hramski obredi i žrtveni prinosi u Starome zavjetu nisu bili vezani uz vjeru u uskrsnuće nego su imali za cilj postići Božji blagoslov u ovozemaljskome životu. Izuzetna je bila važnost Božjega blagoslova, jer po blagoslovu Bog Stvoritelj je postao Bog Uzdržavatelj. Ovozemaljski život ne bi mogao opstati bez Božjega blagoslova.

Obećanje koje je Bog dao Abrahamu, praocu biblijske vjere, nije bilo obećanje uskrsnuća, nego obećanje posjeda dobre zemlje i potomstva koje će biti brojno poput pijeska na obali morskoj i poput zvijezda na svodu nebeskome (usp. Post 12,2.7; 15,5.7; 17,7-8). Stoga je obredno prinošenje prvina od uroda zemlje (Izl 23,19; 34,26; Pnz 26,2) i prvina od krupne i sitne stoke (Pnz 15,19; usp. također Izl 13,13; Lev 27,26; Pnz 12, 6.17; 14,23) imalo za cilj osigurati da Izraelac po Božjemu blagoslovu ostane u trajnome posjedu obećane, bogate i lijepe zemlje.

Normativnost Tore

Razlog zašto saduceji nisu vjerovali u uskrsnuće proizlazio je iz saducejskoga prihvaćanja Tore (Zakona) kao jedine biblijski utemeljene norme vjerovanja. Saduceji nisu priznavali autoritet proročkih i mudrosno-poetskih knjiga Staroga zavjeta niti su uvažavali usmenu Predaju. Budući da Tora, kao jedina norma saducejskoga vjerovanja, ne govori o uskrsnuću, saduceji nisu vjerovali u uskrsnuće.

Nadalje, saduceji nisu uvažavali progresivnost biblijske objave. Naime, ona je postajala sve eksplicitnija tijekom povijesti dok konačno nije dosegla svoju puninu u Isusu Kristu (Heb 1,1-2). Uskrsnuće je jedna od tema u kojoj je moguće pratiti rastuću eksplicitnost objave.

Na početku ovoga procesa stoji uvjerenje i iskustvo da je Bog osloboditelj i spasitelj Izraela. Izbavljenje naroda iz egipatskoga ropstva i čudesni prelazak naroda preko Crvenoga mora (Izl 14,21-31) i ulazak u Obećanu Zemlju (Izl 15,17) ključna je tvrdnja ispovijesti biblijske vjere. Potom se javlja individualni aspekt spasenja. Pojedinca, kojega smrtno ugrožavaju bolest ili neprijatelji, Bog može spasiti i od smrti (Psalmi 7,2; 22,21-22; 26,11; 31,16; 44,27; 118,25; 119,134). Sljedeći veliki pomak jest uvjerenje kako Bog može spasiti čovjeka i nakon smrti (Ps 49,16), tako što molitelja uzima u svoju slavu (Ps 73,24).

Čvrsta nada kako će pravedni mučenici uskrsnuti „na život vječni” dojmljivo je izrečena u Drugoj knjizi o Makabejcima (2 Mak 7,9.11.14.23.29). To isto uvjerenje izriče i Knjiga Mudrosti koja kaže kako će Bog zaštititi pravednike od smrti, a ako i umru, spasit će ih s onu stranu smrti, jer „nada” pravednika „puna je besmrtnosti” (Mudr 3,4).

Dokaz protiv tjelesnoga uskrsnuća

Samo na jednome mjestu u sva tri sinoptička Evanđelja saduceji nastupaju samostalno kao Isusovi sugovornici, bez pratnje farizeja (Mk 12,18-27; Mt 22,23-33; Lk 20,27-40). Ova rasprava saduceja s Isusom sastoji se od dva dijela. U prvome dijelu (Mk 12,18-23) saduceji iznose hipotetski pravni slučaj koji je trebao nepobitno dokazati apsurdnost, a time i nemogućnost tjelesnoga uskrsnuća. U drugome dijelu (Mk 12,24-27) Isus odgovara saducejima i upozorava ih na njihovo dvostruko neznanje.

Kako bi dokazali nemogućnost uskrsnuća, saduceji su naveli pravni primjer sedmorice braće i jedne žene (Mk 12,18-23). Prema ovomu pravnom kazusu, nakon što je prvi brat umro ne ostavivši djece, njegov drugi brat se, sukladno propisu Mojsijeva Zakona, oženio udovicom pokojnoga brata kako bi mu podigao potomstvo. Međutim, i taj drugi brat je umro ne ostavivši poroda, pa potom treći, i tako redom, sve do sedmoga brata, koji je također umro ne ostavivši poroda. Na kraju je umrla i žena. Pitanje koje su saduceji postavili Isusu glasi: Ako postoji tjelesno uskrsnuće, komu će od sedmorice braće pripasti žena kada oni svi uskrsnu, jer sva sedmorica su je imala za ženu?

Ovo zaključno pitanje saduceja postavljeno Isusu zapravo je bio krunski dokaz kako tjelesno uskrsnuće nije moguće. Naime, ako bi se u navedenome pravnom slučaju prihvatilo tjelesno uskrsnuće, tada bi u onostranosti, umjesto ispunjenja Zakona (Tore), došlo do teškoga kršenja Božje volje, koja je objavljena i zapisana u njemu.

Saduceji su imali pravo kada su ukazivali na nemogućnost uskrsnuća, jer uskrsnuće je doista nemoguće, ako se promatra iz perspektive ljudske logike i ako se želi postići ljudskom snagom. Međutim, saduceji su teško pogriješili kada su ono što je čovjeku nemoguće proglasili da je i Bogu nemoguće

S jedne strane, navedeni primjer brata koji je stupio u brak sa ženom svoga umrlog brata, a koji nije ostavio potomaka, utemeljen je na propisu o „leviratu”, tj. o „djeverskoj dužnosti” (Pnz 25,5-10). Prema ovome propisu udovica umrloga brata nije se trebala udavati izvan kruga muževe obitelji, nego je nju trebao uzeti za ženu njegov brat i prvo dijete koje se rodi iz toga braka računalo se formalno-pravno djetetom pokojnoga brata te je dobivalo njegovo ime i postajalo nositelj njegova nasljednoga prava.

S druge strane, Tora je zabranjivala sklapanje braka s bratovom ženom ukoliko je brat živ. Ako jedan brat otpusti svoju ženu, tada je ona bila slobodna stupiti u novi brak, ali joj nije bilo dopušteno stupiti u brak s muževim bratom, jer bi to bilo rodoskvrnuće (Lev 18,16; 20,21).

Prema tome, primjer koji su naveli saduceji dokazuje kako bi u onostranosti došlo do sablažnjivoga kršenja Tore  ako postoji tjelesno uskrsnuće - jer bi jedna žena istodobno pripadala sedmorici muževa. Radilo bi se ne samo o zabranjenoj poliandriji, tj. da jedna žena ima istodobno više muževa, nego štoviše, o sedmerostrukome preljubu i o sedmerostrukome incestu, jer ta sedmorica muževa istodobno su i braća. A nezamislivo je da bi se takve nemoralnosti mogle događati u onostranosti. Tjelesno uskrsnuće je, stoga, nemoguće iz perspektive Mojsijeva Zakona, argument je saduceja.

Isusov odgovor saducejima

Isus je u svome odgovoru ukorio saduceje zbog njihova neznanja koje se odnosi na dvije temeljne stvarnosti vjere: jedna je Sveto pismo, a druga je Božja moć (Mk 12,24).

Isusova argumentacija uzima istu svetopisamsku podlogu koju priznaju i saduceji, tj. Toru (Petoknjižje). Ali, umjesto saducejskoga propisa o „leviratu” (Pnz 25,5), na kojemu je počivao saducejski argument protiv uskrsnuća, Isus je citirao drugi ključni tekst koji govori o bitnome trenutku Božje objave iz Knjige Izlaska (Izl 3,6). U njoj se Bog očitovao kao „Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev”. To znači da je Bog Abrahamov osobni Bog. Iz Isusove tvrdnje kako je Jahve Bog živih, a ne mrtvih, proizlazi kako su živi i Abraham i Izak i Jakov, jer su u osobnome zajedništvu sa živim Bogom. Isus je tako utemeljio uskrsnuće na izvornoj Božjoj objavi sadržanoj u Tori.

U Starome zavjetu izričaj „Bog otaca” označavao je Božje temeljno obećanje kako će biti zaštitnik, spasitelj i izbavitelj Izraela, kao što se to događalo u vrijeme patrijarha i u događaju Izraelova izlaska iz egipatskoga ropstva. U novozavjetnome kontekstu (Mt 8,11), Isus proširuje smisao izvornoga izričaja „Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev” na posljednje, konačno izbavljenje i oslobođenje Božjega naroda od eshatološke porobljavajuće sile smrti. Isusova tvrdnja polazi od pretpostavke kako trojica patrijarha, iako su umrli, i dalje žive u onostranosti, jer Jahve nije Bog mrtvih nego živih. Bog spašava i jamči život i nakon smrti.

Uskrsnuće i Božja moć

Isusova tvrdnja kako će oni koji uskrsnu biti poput anđela, ukazuje da uskrsnuće označava temeljnu preobrazbu načina postojanja ljudske egzistencije. „Biti poput anđela” uključuje besmrtnost, a to znači da u uskrslome, besmrtnom životu neće biti potrebna biološka prokreacija za opstanak ljudske vrste. Uskrsnuće označava novu kvalitetu života koja ne podliježe više logici i zakonitostima ovozemaljskoga, tjelesnog života, jer oni koji uskrsnu bit će kao anđeli, a biti poput anđela znači: boraviti trajno u Božjoj nazočnosti i gledati lice njegovo (usp. Mt 18,10).

Zabluda saduceja, prema Isusovim riječima, proizlazi iz njihova nepoznavanja Božje moći (Mk 12,24). Saduceji kao da nisu željeli dopustiti da je Bogu moguće to što je nemoguće čovjeku. Točno je da čovjek ne može vlastitim snagama ući u uskrsli život i preobraženi način egzistiranja. Ali upravo ondje gdje je postavljena granica čovjekovoj moći, Božja svemogućnost pritječe u pomoć čovjekovoj nemoći. To premošćivanje između čovjekove nemoći i Božje svemogućnosti događa se u činu vjere. U tome smislu, antropološki gledano, vjera u nemoguće bitno je obilježje biblijske vjere. Naime, to što je čovjeku nemoguće, postaje moguće po vjeri u svemogućega Boga.

Ova posebnost biblijske vjere dolazi na poseban način do izražaja u prihvaćanju Božjih obećanja, koja su nemoguća po ljudskim kriterijima. Abraham, praotac i uzor biblijske vjere, svoje putovanje je otpočeo u trenutku kada je prihvatio Božji poziv i Božja obećanja. U trenutku kada ga je Bog pozvao (Post 12,1-3; Rim 4,18), Božja obećanja posjeda dobre zemlje i brojnoga potomstva izgledala su nemoguća i neostvariva. Međutim, s vremenom, ta Božja „nemoguća” obećanja, prihvaćena u vjeri, postupno su postajala stvarnost. Na taj način ne samo da je nemoguće postalo moguće, nego je nemoguće postalo stvarnost.

Uskrsnuće je posljednje i najveće u nizu naizgled nemogućih Božjih obećanja koja su postala ne samo moguća, nego su postala i stvarnost u uskrsnuću Isusa Krista, a dostupna su svim ljudima po činu vjere i snagom vjere u Isusa kao Otkupitelja i Spasitelja.

Saduceji su imali pravo kada su ukazivali na nemogućnost uskrsnuća, jer uskrsnuće je doista nemoguće, ako se promatra iz perspektive ljudske logike i ako se želi postići ljudskom snagom. Međutim, saduceji su teško pogriješili kada su ono što je čovjeku nemoguće proglasili da je i Bogu nemoguće. Bili su u zabludi zato što nisu dopuštali da Bog može učiniti i ono što je čovjeku nemoguće i tako su se zatvorili pred njegovom svemogućnošću koja čini da nemoguće postane moguće. Upravo Božja svemogućnost čini da u događaju uskrsnuća Božje obećanje punine života i preobražene egzistencije postane stvarnost.

Većinsko židovstvo Isusova vremena, za razliku od saduceja, vjerovalo je u uskrsnuće tijela i događaj uskrsnuća povezivalo je sa završetkom vremena, odnosno s posljednjim sudom, a to opće vjerovanje onovremenoga židovstva izriče Lazarova sestra Marta u Ivanovu Evanđelju (Iv 11,24).

Događaj Isusova uskrsnuća premjestio je individualno uskrsnuće tijela s kraja vremena u sredinu vremena. Za one koji vjeruju u Krista, koji je uskrsnuće i život, već se događa prijelaz iz smrti u život (usp. Iv 5,24; 11,24). Po sakramentu krštenja i snagom Duha Svetoga oni koji vjeruju u Krista već sada imaju udjela u njegovu uskrsnuću (Rim 6,3-4; 8,10; Kol 2,12).

Izvor:
Svjetlo riječi