Objavljeno:
20. 05. 2017. 08:15

Koliko vam se puta u životu dogodilo da budete pozvani na neko slavlje na kojem su hrana i piće bili izvrsni, glazba također, tijekom kojeg ste se zabavljali s ljudima, no kad se vratite kući, sine vam da ste se na tom slavlju ustvari dosađivali?

Piše: doc. dr. sc. Šimo Šokčević

Taj osjećaj ispraznosti i dosade nije stran suvremenom čovjeku koji očito ne zna uživati u slavlju. I zato je danas osobito aktualna misao filozofa Friedricha Nietzschea koji je rekao da nije problem organizirati slavlje, već pronaći ljude koji će uživati u slavlju. Mladež slavi na razuzdanim zabavama do kasnih jutarnjih sati, a zaposleni jedva čekaju vikend da bi se u slavljeničkim pijankama riješili stresa nagomilana tijekom radnoga tjedna. No, postavlja se pitanje: jesu li te zabave uistinu slavlja prijateljskih trenutaka? Takve zabave gotovo redovito prati neumjerena konzumacija – najčešće alkohola, koji upravo zbog neumjerenosti prestaje rasvjetljivati duh (in vino veritas) i umanjivati čovjekove razumske sposobnosti. Može li se istinski slaviti s takvim stanjem duha i razuma? Ili je vjerojatnije da se time čovjek vraća u predcivilizacijsko stanje u kojemu je život bio okrutan, gotovo životinjski brutalan, samački?

Neumjerenost – bez stida i srama

Umjerenost uključuje oblik zdrave sramežljivosti, koja je preduvjet ostvarenja zajedništva. Umjereni ljudi se srame prepustiti nagonu kad im razum to zabranjuje. Oni se suzdržavaju od ponašanja koje bi ih moglo dovesti u situaciju da postanu žrtve svojih nagona. Stari Grci su to nazivali stidom, zdravom sramežljivošću, koja se razlikuje od bojažljivosti, pretjerane sramežljivosti koja predstavlja zapreku međuljudskim odnosima. Štoviše, Platon ističe da su stid pred sramotom i nadmetanje za ljepotom ključni da bi pojedinac mogao činiti važne stvari u društvu. Drugim riječima, stid i sramežljivost ključni su za oblikovanje zajedništva u ljubavi, za ostvarivanje ideje općeg dobra, ali i za oblikovanje vlastite osobnosti.

Zato je Aristotel bio mišljenja da bi zločini prema drugoj osobi počinjeni u pijanom stanju trebali biti sankcionirani oštrije od onih učinjenih trijezna duha. Dva su razloga. Zločin učinjen u pijanome stanju prvotno je povreda drugog čovjeka (sam čin zločina i posljedice toga zločina), a drugo, zločinom u pijanom stanju vrijeđamo i vlastitu osobnost, umanjujući si tako razumsko prosuđivanje neumjerenim pićem.

Neumjerenost je upravo glavna zapreka istinskom slavlju. Na nju ne upozoravaju samo grčki filozofi, već i sv. Pavao: I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego – punite se Duhom! (Ef 5,18) Dakle, vidimo da se suvremeni čovjek zbog neumjerenosti, bez stida i srama, spušta na predcivilizacijsku razinu. No vratimo se glavnom uzroku neumjerenosti suvremenoga čovjeka.   

Glavni razlog zbog kojeg suvremeni čovjek ne zna slaviti i ne uživa u tomu treba tražiti u stanju koje su filozofi opisali kao dosada. Jedan od onih koji su najbolje objasnili fenomen dosade suvremenog čovjeka svakako je Martin Heidegger. On ističe da se čovjek današnjice nalazi u stanju duboke dosade. Uslijed te dosade, čovjek osjeća besmisao svega, pa čak i vlastite egzistencije. Takav čovjek ne vidi smisao u poslu, odmoru i slavlju te s prezirom gleda na svijet i stvarnost koja ga okružuje. Toj se dosadi čovjek prepustio i tako ispražnjen nije u stanju diviti se ovome svijetu, prihvatiti ga i voljeti. Sve više uviđamo da je cilj čovjeka prožeta takvom dosadom ustvari bijeg od ovoga svijeta, zato on slavi i pije da se opije ili, kako mladi u žargonu vole reći, da se na slavljima ubije od alkohola.

Svijet bez Boga je dosadan

Baš bi zato čovjek, možda kao nikada do sada, trebao razvijati umijeće slavljenja. Istinsko slavlje predstavlja potpunu suprotnost dosadi, a prema njemačkome filozofu Josefu Pieperu, za slavlje su ključni ljubav i divljenje prema svemu što je Bog stvorio. To zapravo obuhvaća prepoznavanje dobrote i ljepote stvorenoga svijeta kroz ljubav. Slično kao što Bog u Knjizi postanka potvrđuje dobro svoga rada, tako i mi, kad s divljenjem promatramo ovaj svijet, ustvari aktivno slavimo: tražimo dobrotu u stvorenom svijetu, potvrđujemo je i slavimo. A to može biti samo dan, u kojem smo na tren prekinuli s korisnim radom i prepustili se djelatnosti koja ima smisao u sebi, slobodnoj djelatnosti koja je ujedno slavlje života, poput šetnje u prirodi, druženju s prijateljima, igranju s djecom, molitvi itd. Nažalost, suvremeni čovjek prožet dubokom dosadom i zarobljen u ispraznoj kolotečini života i rada postaje duhovno sve manji te si najčešće nije u stanju priuštiti nijedan takav dan, u kojem bi dosadu zamijenio istinskom zabavom koja ga ispunjava i čini boljim čovjekom.

Zašto? Zato što je ovisan o uspjehu. Za današnjeg čovjeka čini se krajnje besmislenim i pogrešnim raditi neki posao, a da nije ostvario određene ciljeve, da nije uspio u nečemu. No, upravo kod slavlja pojam uspjeha ili neuspjeha zapravo ne igra nikakvu ulogu, jer se ne može pogriješiti u slavlju. Slavlje se doduše može instrumentalizirati, ako se ne slavi zbog slavlja, nego zbog nekih drugih razloga. No to onda više nije istinsko slavlje. Takve događaje, koji se uopće ne mogu nazvati slavljima, prati uštogljena, sterilna i dosadna atmosfera, što se onda prenosi i na ljude koji se tamo nađu, a zapravo ne uživaju u takvim događajima. Slavlje ne može postojati ni zbog kojeg drugog razloga, osim zbog sama slavlja. Stoga jedino onaj tko istinski voli, želi i potvrđuje dobrotu ovoga svijeta u cjelini može istinski slaviti.

Danas postoji mnogo različitih zabava, slavlja, partija, koji su odvijaju bez trunke stida, srama, a time i bez ljubavi. Slavlje ne može postojati ako ne želimo da svijet bude onakav kakvim ga Bog vidi, ako ne volimo i ne prihvaćamo dobrotu u stvorenjima. Zato je velik izazov pronaći ljude koji će istinski slaviti, pogotovo ako to tražimo od ljudi koji žive u dubokoj dosadi, usredotočeni samo na posao, uspjeh i karijeru i tako iz dana u dan, svaki Božji dan. Ima li što dosadnije od toga? Istinska radost slavlja ne može postojati u takvu svijetu duboke dosade, u svijetu bez Boga. Čini se da je najdosadniji od svih mogućih svjetova upravo svijet bez Boga. Osim toga, dosadu na koju suvremeni čovjek pristaje može se nazvati svojevrsnim krivovjerjem, kojim se tvrdi da je Božja vizija ograničena. Također, nemoguće je biti i kršćanin, deklarirati se kršćaninom katolikom, a istovremeno prezirati svijet. Biti kršćanin znači vjerovati da se božansko i sveto spojilo s materijom i ušlo u svijet osjetila. Stoga umjesto prezira prema svijetu treba baštiniti stav kojega je prema G. K. Chestertonu imao Toma Akvinski, a to je stav neuzdrmane vjere razuma natopljene svjetlošću i divljenje svemu stvorenome. Takva vjera i takvo divljenje preduvjet su svakog istinskog slavlja na ovome svijetu; jamstvo su vječnoga života te proslave na onome svijetu.

Izvor:
Svjetlo riječi