Objavljeno:
07. 07. 2017. 14:15

Govor o odmoru ne bi smio biti samo govor o onom velikom godišnjem od nekoliko provedenih tjedana negdje na moru ili u planinama, nego i o tome što čovjeka ponajviše odmara od dnevnih obaveza. Nažalost, moderni čovjek razmišlja sve manje o tome i ima sve manje vremena za opuštanje.

Piše: fra Luka Marković

Bezbrojne ponude, „tiranija mogućnosti”, kako kaže filozofkinja Hannah Arendt, tjeraju ga kontinuirano na razmišljanje o zaradi, kako bi si mogao priuštiti što više pojavnog, i to često na štetu vlastitog zdravlja. Tek kad oboli pod pritiskom stresa ili neočekivanih osobnih tragedija, počinje shvaćati da su zdravlje i harmoničan obiteljski život važniji od slave, velike kuće, skupog automobila ili mnoštva realiziranih ponuda. U tom momentu postaje jasno da i odricanje od ponekih ponuda modernog svijeta ima smisla.

U takvim trenucima stječe pojedinac još jedno važno životno iskustvo. Počinje shvaćati vlastitu ograničenost, da o njemu samom ne ovisi sve, da život nije jednosmjerna ulica, nego da je često pun obrata te da se s njima treba znati nositi. A za tako nešto treba se iznutra osposobiti, shvaćajući i prihvaćajući život onakvim kakav jest. Prosječan europski građanin govori kako je zadovoljan svojim životom jer ima dobar posao, kuću, auto, zdravu i nadarenu djecu. Pa ipak praksa pokazuje da su mnogi i pored svega nezadovoljni vlastitim životom, da im nešto bitno nedostaje. Upravo u tome i leži problem, misle neki od psihologa. Jer čovjek može sve to imati i biti vrlo nezadovoljan jer mu nedostaje nešto što ga iznutra ispunja. Uzroke za to, pored spomenutog, treba tražiti i u želji pojedinca u vremenu globalizacije da preko medija bude povezan s čitavim svijetom, što mu danas obilno nudi suvremena tehnologija.

„Sagorijevanje”  na poslu

Ta „nametnuta znatiželja” umanjila je komunikaciju s onima u blizini, s onima s kojima se može podijeliti dobro i loše. Problem pojačava činjenica da čovjek postmoderne ne živi samo u svijetu velikih tehnoloških mogućnosti, koje privlače, nego i u svijetu ubrzanog vremena, koje ga prisiljava na život pod stalnim stresom. Štoviše, moglo bi se reći da je moderni čovjek u neprestanoj trci za ispunjenjem želja, koje ga čine kontinuirano nesretnim, jer im nikada nema kraja, jer mu oduzimaju toliko potrebno vrijeme za sebe i najbliže. I dok ga te ponude, kad ih ostvari, čine trenutno zadovoljnim, oduzimaju mu na drugoj strani onu pravu iskonsku sreću koja se može postići samo u skladnom odnosu prema samome sebi, obitelji, bližnjima i prirodi. Ta neprestana borba za ostvarenjem luksuza, realiziranje svega ponuđenog, izlaže pojedinca kontinuiranom stresu koji utječe na poremećaj funkcioniranja njegovih živčanih stanica, što vodi često u različite bolesti, kao što su depresija, strah ili nesposobnost ispravnog prosuđivanja života, gdje se redovito neuspjeh preuveličava, a uspjeh umanjuje. Upućujući na opasnost kontinuiranog stresa, gdje pojedinac često precjenjuje svoje sposobnosti, upozorava psihijatar Hans-Peter Unger na to da čovjek evolucijski nije osposobljen za takvu vrstu životnog pritiska. Rezultat takvog ubrzanog života jest moderna bolest burnout-sindrom (engl. burn out = sagorjeti), koja se manifestira u velikoj psihičkoj iscrpljenosti i osjećaju preopterećenosti na poslu i u životu.

Od silnog posjeda daleko je važnije biti okružen ljudima koji te vole, naučiti svakodnevno uživati u besplatnom koncertu ptica, u vodi koja živce smiruje i ljepoti prirode, daru Božjem, koji odmara oči i dušu

Uzrok za to, misle istraživači, leži upravo u stresu i nedostatku vremena za onu bitnu komunikaciju s bližnjima, gdje se pojedinac može doživjeti kao onaj koji daje, ali i prima. Od te moderne bolesti pate desetci milijuna ljudi u Europi. U Njemačkoj oboli godišnje zbog stresnog života gotovo trećina stanovništva od neke lakše ili teže psihičke bolesti, koja za neke završi tragično, frustracijom, odustajanjem od života ili čak bijegom u potpunu izolaciju. Stres, ubrzano vrijeme, emotivna preopterećenost, nerealan pristup životu i frustracije pogađaju pojedinca puno više nego to primjećuju na prvi mah oni oko njega ili on sam.

Ispunjavanje svih želja

Burnout-sindrom pogađa često i djecu, i pored toga što im je društveni tretman danas zasigurno daleko bolji nego prije nekoliko desetljeća, i pored tog što im se ispunjaju gotovo sve želje. Problem leži upravo u tom kontinuiranom pokušaju ispunjenja svih mogućih želja, gdje se dijete ne uči od početka na odricanje i odvajanje važnog od nevažnog. Takav odgoj pospješuje potpunu ovisnost o novom. K tomu pridonosi i nedostatak vremena od strane roditelja, koji često misle kako toplu izgovorenu riječ i ljubav mogu zamijeniti raznovrsni pokloni. Upravo se kod djece vidi koliko to malo djeluje. Naime, poklonjene igračke završavaju vrlo brzo negdje u kutu, u očekivanju novih, dok se nedostatak vremena i pažnje od strane roditelja odražava na psihu. Tek kad izgubi ono najvažnije, zdravlje, obitelj, zadovoljstvo i nutarnji mir, počinje pojedinac shvaćati koliko je opasna zabluda kako se vanjskim može u potpunosti zadovoljiti i ono nutarnje. Nažalost, za mnoge biva kasno. Tada umjesto propuštenog tjednog ili godišnjeg odmora slijedi često dugotrajno vrijeme depresije i strahova, osjećaja nesposobnosti i povlačenja iz života.

Izlaz iza tog bezdana je moguć, misle pojedini psiholozi, samo tada ukoliko pojedinac uspije ponovno steći samopouzdanje i izgraditi ispravan odnos prema sebi i životu, shvaćajući da se vlastiti materijalni uspjeh ne smije nikada uspoređivati s uspjehom drugih. Jer svako osobno mora znati koliko mu je vanjskog potrebno da bi postigao nutarnji mir. A potrebno nam je vrlo malo, rekao mi je jednom zgodom poznati njemački filozof Josef Pieper, dok smo šetali oko jezera Aasee u Münsteru. Jer je, nadodao je, od silnog posjeda daleko važnije biti okružen ljudima koji te vole, naučiti svakodnevno uživati u besplatnom koncertu ptica, u vodi koja živce smiruje i ljepoti prirode, daru Božjem, koji odmara oči i dušu.

Izvor:
Svjetlo riječi