Objavljeno:
11. 02. 2020. 09:00

„I stotinjak borova koje su posadili nisu uspijevali. Svi su se, osim jednoga, osušili, što je bio znak da iz toga bora treba procvjetati novi život, što se i dogodilo. Do mene su dolazile različite priče, pa čak i te da su mnogi pravoslavci negodovali zbog onoga što je učinjeno jednoj bogomolji, ali, Bogu dragom hvala, mi smo sada ponovno u svojoj crkvi.”

Piše: Nikolina Marčić

Već nekoliko desetljeća broj katolika u Bosni i Hercegovini konstantno se smanjuje, a taj trend se nastavlja i na svećenička i redovnička zvanja iz naših krajeva. U ne tako davnoj nam prošlosti nismo mogli ni pomisliti da će se ovakvo nešto događati pred našim očima, da će biti postavljeno kao društveno pitanje te nas stoga vrlo često ostavlja u stanju obeshrabrenosti dok u mislima istovremeno prebiremo razloge zbog kojih naši ljudi odlaze. Kao da tražimo neku utjehu i opravdanje za njihov odlazak, a način za svoj ostanak i opstanak.

Međutim, baš u takvim trenucima trenutna situacija nas ne smije pokolebati niti smijemo odustati, nego gledati naprijed s pouzdanjem u Boga i tražeći nove načine kako činiti dobro. Ovako razmišljaju i vjernici župe sv. Josipa Radnika u Tesliću kojemu posvećujemo retke ovomjesečne reportaže Svjetla riječi. Župa se smjestila 30-ak kilometara jugozapadno od Doboja, uz obalu rijeke Usore, uokvirena vrhovima Borja, Uzlomca, Crnog vrha, Čavke, Mahnjače, Vučje planine i Vlašića. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013. godine općina Teslić imala je ukupno 38 500 stanovnika što je u odnosu na 1991. godinu znatno manje ako uzmemo u obzir činjenicu da je prema popisu iz te godine ovdje bilo nastanjeno 58 tisuća stanovnika. Sukladno smanjenju broja stanovnika, smanjio se i broj župljana župe Teslić u kojoj nas dočekuje župnik vlč. Ivan Ravlić s kojim krećemo u obilazak i upoznavanje ove najveće katoličke župe u Republici Srpskoj.

Jedini orijentir

Utemeljena je 1922. godine i uz Teslić obuhvaća mjesta Banja Vrućica, Gomjenica, Bardaci, Barići, Ruževići, Martinovići i Vrela. Prije zadnjega rata brojila je 2300 Hrvata katolika, a danas ih je tek šestotinjak raspoređenih u 270 obitelji pri čemu oko 45 % domaćinstava čine osobe starije od 60 godina. Župnik nam objašnjava kako u tih 270 kuća oko 120 osoba živi samačkim životom, u 70-ak kuća su po dvije osobe, a u ostalima obitelji s tri i više članova. Većina njih je za vrijeme rata ostala na svojim ognjištima u Tesliću dok se samo neznatan broj vratio iz izbjeglištva. Na prostoru župe nalazi se pet grobalja, a najstarije je smješteno nasuprot pravoslavnoj crkvi gdje se nalazi i pravoslavno groblje. Prva je crkva izgrađena i posvećena 1932. godine te je godinama bila mjesto u kojemu su vjernici pronalazili duhovnu snagu, mir i pomoć u životnim poteškoćama, gdje su se okupljali i Bogu zahvaljivali, a mnogima je, naglašava župnik, bila jedini životni orijentir. Nažalost, nekima je, a nije ih bilo malo, ova crkva bila smetnja te su je u noći sa 16. na 17. kolovoza 1992. godine do temelja srušili. Snažna detonacija koja je razorila cijeli zvonik odjeknula je Teslićem, a tijekom sljedećih nekoliko dana rušitelji su srušili i ostatak crkve te njezine dijelove, čak i dio temelja, odvezli na deponiju. Potom su očistili prostor na kojemu se nalazila, posadili travu i napravili park kao da tu nikada nije postojala katolička crkva niti će je ikada više u budućnosti biti. „I stotinjak borova koje su posadili nisu uspijevali. Svi su se, osim jednoga, osušili, što je bio znak da iz toga bora treba procvjetati novi život, što se i dogodilo. Do mene su dolazile različite priče, pa čak i te da su mnogi pravoslavci negodovali zbog onoga što je učinjeno jednoj bogomolji, ali, Bogu dragom hvala, mi smo sada ponovno u svojoj crkvi”, govori nam župnik don Ivan Ravlić dodajući radosno kako je ona ponovno postala mjesto susreta i svojevrsni orijentir ovdašnjim vjernicima.

Iako je prošlo više od 20 godina otkako je rat završio, sve što su župljani Teslića doživjeli i dalje je u njima prisutno i, kako kažu, zauvijek je obilježilo njihove živote. Najviše ih boli pomisao na to da su prije nesretnoga rata svi živjeli složno i nisu se dijelili po vjeri i naciji niti po bilo kojemu drugome kriteriju.

Sve do 2002. godine svetu su misu slavili u podrumu župne kuće, a onda je započela gradnja nove crkve koja je završena 2008. godine. Dana 17. kolovoza (istoga datuma kada je porušena) posvetio ju je nadbiskup vrhbosanski Vinko kardinal Puljić. Nažalost, broj krštenih, prvopričesnika, krizmanika i vjenčanih u župi je vrlo mali i u stalnom opadanju dok je broj umrlih sve veći. Svjestan da su u gradu u kojemu žive mnogi u miješanim brakovima, župnik ne propušta nijednu priliku da im istakne važnost sakramenta braka, te ih neumorno potiče da se vjenčaju kako bi mogli živjeti sakramentalnim životom: „Razlog zbog kojega mali broj vjernika ide u crkvu leži u tomu što je oko 40 % miješanih brakova i oni žive 'na vagi' pa ih s oltara uvijek potičem da se vjenčaju, krste djecu i primaju sakramente”, objašnjava župnik Ravlić koji, uz redoviti pastoral, predaje i vjeronauk u dvije osnovne škole. Katolički vjeronauk, kako kaže, pohađa samo 15-ak učenika za koje tvrdi da su dobra djeca i učenici sa zapaženim rezultatima: „Djeca su dobra i pobožna, ali izgledaju vrlo povučeno i zastrašeno što su posljedice rata, iako nitko od njih nije bio u ratu, prenesene od njihovih roditelja”, ističe župnik.

Odmah po svome dolasku na župu organizirao je i obnovu kapele sv. Ivana Krstitelja u Vrelima. Naime, prostor oko ove kapele bio je miniran te je pokrenut postupak razminiranja. „Vjernicima ova zavjetna kapela mnogo znači jer se tu prije rata na blagdan sv. Ive znalo okupiti i po nekoliko tisuća vjernika. Hvala Bogu pa tijekom razminiranja nije bilo nijedne žrtve niti je kapela oštećena pa smo odmah mogli nastaviti s njezinom obnovom i obnoviti staru hodočasničku i zavjetnu tradiciju na ovom mjestu koje, istina, više ne posjećuje prijeratni broj hodočasnika, ali Bogu hvala i na svakom onom koji dođe”, zahvalno će župnik vlč. Ravlić.

Život na marginama

Na pitanje kako je Hrvatima živjeti u Tesliću odgovara da je vrlo teško, posebno zbog činjenice da su izbačeni iz društveno-političkoga života, žive na marginama pa ne čudi da je Teslić jedan od tri grada u Bosni i Hercegovini gdje su ljudska prava najviše zanemarena, osobito u ovom poslijeratnom vremenu. Iako su najveća župa po broju katolika u Republici Srpskoj, nemaju svoga vijećnika da ih zastupa. S boli u srcu, ali i velikom zahvalnošću župljani se prisjećaju i pričaju o župniku Petru Tunjiću koji je s njima prošao sve ratne strahote koje su zadesile ovaj kraj. Mogao je više puta otići, ali nije uvijek ponavljajući samo jednu rečenicu: „Dokle god je ovdje ijedan katolik, neću otići.” Kako je rekao, tako je i učinio pretrpjevši i na vlastitom tijelu osjetivši različite vrste nasilja, a istovremeno na sve načine pomažući svim sugrađanima ne pitajući ih koje su vjere.

 Iako je prošlo više od 20 godina otkako je rat završio, sve što su župljani Teslića doživjeli i dalje je u njima prisutno i, kako kažu, zauvijek je obilježilo njihove živote. Najviše ih boli pomisao na to da su prije nesretnoga rata svi živjeli složno i nisu se dijelili po vjeri i naciji niti po bilo kojemu drugome kriteriju. Ratne strahote u Tesliću preživio je i župljanin Branimir Župančić koji nam govori kako je prije rata u Tesliću sve radilo i živjelo se mirnim i normalnim životom, a onda je početkom rata završio u logoru radeći različite vrste poslova sve dok 1995. godine nije protjeran. „Najteže mi je bilo onda kada samo morali čistiti ostatke naše porušene crkve jer sve što je nama bilo svetinja, postalo je ruševina. Duša je gorko boljela, ali raditi se moralo. Bogu hvala, bilo je i onih trenutaka kada smo osjećali kako ipak živimo složno kao braća čak i u ratu, a to su pokazali brojni pravoslavci koji su iz ruševina spasili ono što je nama bilo sveto pa zato danas u crkvi imamo kipove Gospe i sv. Josipa, te zvona koja smo restaurirali. U logoru me spasila samo vjera u Boga i u život”, prisjeća se Branimir koji je po zanimanju automehaničar, te muž i otac dvoje djece.

Kako je ovaj kraj bogat šumom, grad je dobio naziv po tesanju drva, a budući da je grad struju dobio još 1892. godine s radom je započela i kemijska industrija Destilacija i proces destilacije drveta. Prije rata ova je tvornica zapošljavala oko tisuću radnika te bila prva na prostoru bivše Jugoslavije koja je proizvodila octenu kiselinu dobivenu iz drva.

Već prije 120 godina u Tesliću je postojala prva čitaonica, tenisko igralište, a bila su organizirana i pojedina događanja koja su se istovremeno održavala i u većim europskim gradovima

Teslić je od davnina bio poznat kao kulturno središte čiji su stanovnici itekako svjesni važnosti njegovanja i održavanja kulturne baštine, ali i organiziranja različitih kulturnih događanja. Direktorica Kulturnoga centra Teslić Željka Draginić Vuković ističe: „Iako je broj stanovnika mali, u Tesliću je visoka razina razvijenosti kulture. Dobrim dijelom za to možemo zahvaliti doseljenicima iz razvijenih europskih centara koji su dolazili u ove krajeve s ciljem razvoja industrije s kojom se usporedo razvijao i kulturni život Teslića. Već prije 120 godina u Tesliću je postojala prva čitaonica, tenisko igralište, a bila su organizirana i pojedina događanja koja su se istovremeno održavala i u većim europskim gradovima.” Naglasila je kako je bilo i teških razdoblja koja su zahvaćala kulturno djelovanje: „Kulturni centar je krajem rata zatvoren, nakon čega su udruženja građana postajala nositelji kulture sve do unazad dvije godine kada je općina ponovno registrirala ovaj centar kao javnu instituciju. Nažalost, danas imamo samo jedan ured na raspolaganju za organizaciju i održavanje kulturnoga života našega grada. Ostaje nam nada da će se u skoroj budućnosti poduzeti nešto po tom pitanju jer ovaj grad i ovi ljudi zaista imaju što ponuditi s kulturne strane.” Napomenimo i to kako Teslić ima tri osnovne škole i srednjoškolski centar, gimnaziju, ekonomsku školu i škole tehničkih zanimanja.

Borba se isplati

Posjetili smo i jedinu fotografsku radnju u Tesliću u kojoj nas je srdačno primio vlasnik Ante Tabak. Fotograf je već 53 godine i, kako kaže, zadovoljan je svojim poslom i što je najvažnije sretan je. „Nikada se ne vrijedi predati, nego čovjek treba uvijek vjerovati i boriti se. U Tesliću ima života, samo ga moramo znati prepoznati i živjeti ga najbolje što možemo”, poručio je Ante koji u Tesliću ima vlastitu fotografsku radnju još od 1967. godine, a koja i danas još uvijek radi i svijetli je primjeri da se može samo kad se hoće.

Jedan autor je rekao: „Ono što ne možeš moraš, a ono što moraš znači da možeš.” Tako razmišljaju i žitelji župe Teslić koji su do kraja ostali na svojim ognjištima, na odlazak nisu niti pomislili, niti su jednoga trenutka osudili one koji su otišli spašavajući živu glavu. Borili su se za svoj i život svojih najbližih na sve moguće načine i uz sredstva kojima su raspolagali, jer nije bilo pitanje mogu li to izdržati – znali su da moraju i uspjeli su. Tako danas Teslić ima žive svjedoke i borce, a primjer hrabrosti i velikoga srca su i oni koju su vlastitu krv prolili za teslićku grudu, za teslićki narod koji kako godinama unatrag tako i danas diše kao jedno sa svim ljudima dobre volje. Tu su jedni za druge, nerazdvojni do kraja, a u svemu tomu im nesebičnu pomoć pruža i župnik Ravlić koji uvijek pronađe načina i ljude za realizaciju projekata pomoći onima koji su je potrebni. To nam potvrđuje i obitelj Stipe Augustinovića koju posjećujemo u radnoj atmosferi. Naime, nekoliko dana ranije župnik je u suradnji s dobročiniteljima omogućio krečenje njihove obiteljske kuće, a prethodno je sudjelovao i u pomaganju njihovu sinu Danijelu koji je invalid.  „Da nam nije našega don Ivana preko kojega djeluje dobri Bog, ne znam kako bih nastavila živjeti i uzdržavati svoju obitelj. Situacija je teška, posebno otkako je moj sin bolestan, ali preživi se nekako i prihvati život pokušavajući iz njega izvući ono najbolje”, pripovijeda nam Danijelova majka Mira, a njezin sin nastavlja: „Teško sam prihvatio svoju bolest, ali zahvaljujući volji ljudi da mi pomognu, prihvatio sam ovaj svoj križ i zagrlio život. Hvala don Ivanu koji mi je nabavio pokretna kolica i time olakšao moju bolest, a hvala i vama iz Svjetla riječi što ste me posjetili, sa mnom razgovarali i uljepšali moj dan. Svaki lijep razgovor s ljudima mi puno znači. Hvala svima koji misle na mene.”

Kao turistička destinacija grad Teslić je poznat uglavnom zbog Banje Vrućice koju smo ovom prilikom također posjetili, a koja predstavlja zdravstveno-turistički centar te koju Teslićani često nazivaju „država u državi” zbog svoga ugodnoga prigradskoga ambijenta s poznatim izvorištima termomineralnih voda koja se upotrebljavala još u vrijeme starih Rimljana. Ovdje nas dočekuje direktor marketinga Aleksandar Radošević koji nas je upoznao s cijelim kompleksom i sadržajima koje ovo termalno lječilište nudi. „Najviše ljudi dolazi nam iz susjedne Hrvatske, potom iz naše zemlje, ali i drugih europskih zemalja. Prepoznali su kvalitetu naše ponude i rezultate liječenja pa se često dogodi da je smještajni kapacitet premalen da primi sve goste i pacijente koji žele doći u Banja Vrućicu. Osim toga, ovo je mjesto susreta, upoznavanja i sklapanja novih prijateljstava na koje se ljudi uvijek iznova vraćaju”, otkriva Aleksandar. Kako je ovdje mnogo vjernika iz BiH i Hrvatske koji dolaze na rehabilitaciju, na župnikov prijedlog ustupljena im je jedna prostorija u hotelu u kojoj se od prošle godine svake nedjelje slavi sveta misa.

Odlazimo iz Teslića iz kojega nas prate snažne, životne poruke poput one da je rat katastrofa, da kida obitelji na nepovratne komadiće i nemilosrdno odnosi ljudske živote. No oni koji su otišli, nisu izgubljeni niti je proživljena strahota ugasila iskru života. Povjerenje u Boga u teškim životnim situacijama za župljane Teslića nije bila slučajnost, nego plod suradnje s Božjom milošću. Hodali su zajedno kao da su užetom povezani, svatko spreman povući kada su koraci drugoga postajali preteški jer nisu vjersko i nacionalno opredjeljenje bili presudni, nego ljubav koja ih je zajedno dovela na križ. Gledano s ljudske strane, te kušnje i nedaće doimaju se prevelikima i čini se kako se s njima nikada ne bismo mogli suočiti, ali „ono što te ne slomi, to te ojača”, stoji u svima nam poznatoj izreci. Teslićani su dokaz njezine istinitosti jer ih upravo tu, na mjestu njihove najveće patnje, zatičemo s autentičnim i iskrenim osmijehom iz kojega isijava zahvalnost jer su nakon svega ipak smogli snage i doživjeli sretne trenutke – poput duge poslije snažne oluje. A proloma oblaka je itekako bilo.


Vlč. Ivan Ravlić rođen je u vjerničkoj obitelji koja je imala 16 djece, a svoj poziv za svećeništvom osjetio je još u petom razredu osnovne škole. Objavio je do sada osam knjiga i napisao preko tisuću članaka u različitim tiskovinama. Osim što je dobar plivač i ronilac, putnik s velikim brojem posjećenih destinacija, što je više od 100 puta dobrovoljno darivao svoju krv te što ima vozačku dozvolu u 11 kategorija, uvijek se trudio da njegova župa zbog toga ne trpi. Budući da je predsjednik Hrvatske schönstattske lige svećenika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i u Teslić je uveo pobožnost Gospi Schönstattskoj. Optimist je i vjeruje u ekumenizam i dijalog te bolje sutra za župljane Teslića.

Izvor:
Svjetlo riječi