Objavljeno:
04. 12. 2017. 08:45

U romanu „Gašpar, Melkior i Baltazar” francuski pisac M. Tournier opisuje traganje trojice kraljeva za mjestom na kojemu se rodio Isus. Sva trojica, svatko na svoj način, pokušava zamisliti maloga kralja Židova prema kojemu su se zaputili. No, u njihovim glavama nastaje zbrka, jer ne mogu steći jasnu predodžbu o njemu.

Piše: fra Ivan Ivanda

On u sebi sažima nespojive osobine: veličanstvenost i poniznost, moć i nevinost, bogatstvo i siromaštvo. I zaključuju da ne treba toliko misliti i razbijati glavu, nego hodati. Otići i vidjeti. Otvoriti oči i srce nepoznatim istinama, poslušati riječ koju još nitko nije izgovorio. I dok je njihova ljudska misao slaba, noge su im čvrste. Hodaju u nadi da će im se otvoriti ono tajanstveno i nedokučivo, da će rođenjem ovoga Kralja nastati novo doba.

Kada konačno stignu, poklone se i iz svoje riznice prinose darove. No, neočekivano se, ali snažno, mijenja riznica njihova srca i duha. Svaki od njih iskusuje duboke promjene u sebi.

Gašpar, koji je volio lijepe žene i uživao u putenim strastima, misleći da je to ljubav, odjednom otkriva bit istinske ljubavi. Do tada je volio samo sebe. Žene je svodio na stanje predmeta, misleći da ima pravo posjedovati ih. Očekivao je da mu pruže užitak. Tražio je od njih da budu u službi njegove ljubavi prema samomu sebi. Ljubiti nekoga znači gledati njegovim očima, govoriti njegovim jezikom, respektirati ga – a ta riječ izvorno znači pogledati dvaput. Prava ljubav, to je užitak koji izvire iz užitka drugoga, radost koja se rađa u meni zbog prizora njegove radosti, sreća koju osjećam jer znam da je sretan. Na taj se način užitak, radost i sreća uzdižu do te nadmoćne snage koja se zove ljubav. Takva ljubav može ljude obasjati srećom, ali ne može poniziti nikoga. U susretu s Djetešcem, Gašpar osjeća da ono voli i da je on voljen. Uviđa da ljubav nadilazi čulnost, da je nešto toliko uzvišeno i duboko da se ne može nastaniti u hladnom, tvrdom i proračunatom srcu.

Melkior, koji je težio za moću, uviđa njezinu dvoznačnost i pogibeljnost. Moćan čovjek može biti velik graditelj, čak i javni dobrotvor, a iza zidina svoje palače nasilnik, mučitelj i krvavi luđak. Jedna te ista glava, poput dvoobrazna boga Janusa, može pokazivati dva lica. Nasilje i strah su neizbježne sastavnice zemaljskog kraljevstva. I ne samo nasilje i strah, nego i pogibeljno zarazna bolest po imenu niskost, dvoličnost i podlost. Melkior spoznaje da je i sam zaražen time. I da mu to truje život. Žudnja za vlaš­ću, njezina privlačnost i njezin užas, tajna su zbog koje mu cijeli život krvari i trune srce, a ne nalazi ništa što bi ga moglo izliječiti. Sada, u susretu s Djetešcem, dobiva rasvjetljenje. Jaslice i dijete u njima svjedoče o snazi slabosti, o neodoljivoj blagosti nenasilnih, o zakonu oprosta. Kraljevstvo Božje ne počiva na sili i strahu, nego na poniznosti i ljubavi. I nije nam dano jednom zauvijek. Polako treba kovati njegov ključ, a taj ključ, to smo mi sami. Odlazeći iz Betlehema, on napušta ideju o zemaljskom kraljevstvu i kreće u potragu za onim koje je obećao Spasitelj. Povlači se u pustinju i osniva zajednicu onih s kojima će, uronjen u molitvu, čekati Njegov dolazak. Zajednica slobodnih ljudi koji poznaju samo jedan zakon – zakon ljubavi.

Baltazar dolazi u Betlehem kao ljubitelj ljepote. Bio je zanesen crtežima, slikarstvom i kiparstvom, opčinjen gotovo nestvarnom ljepotom grčkih mladića i djevojaka što su ih umjetnici prikazali. Klanjao se toj ljepoti tijela, vidljivoj, opipljivoj, čujnoj, mirisavoj – koju je preobrazio duh. Postojala je samo ljepota za oko, uho ili ruku. Klečeći pred Djetešcem, Baltazar prvi put uočava ljepotu koju nikada nije vidio, dodirnuo ili mirisao. Ovo dijete je savršena ljepota koja će obnoviti sliku čovjeka unakaženu grijehom. To je pomirenje slike i sličnosti, obnova slike zahvaljujući rođenju Onoga koji je slika Boga. Uočava i nevidljivu ljepotu skromnoga svagdanjeg života svete obitelji – okupanu zrakom koja pada s neba. Tako mu se otvara pogled za novu ljepotu i novu umjetnost.

Bujica našega života, nošena krivim poimanjima i niskoš­ću zemaljskoga, ulijeva se u rijeku vjere. Rodio se Onaj koji je utjelovljenje istine, ljepote i ljubavi. Ne dodvorava se nikomu, nego nas poziva da mu se poklonimo i prihvatimo ono što će nam ispuniti cijeli život. Sve je u Njega, ništa izvan njega. Treba samo poći, hodati i doći do Betlehema. On nas očekuje. I raduje se našem dolasku. Kao nitko drugi. I to je pothvat koji vrijedi započinjati. Uvijek iznova.

Izvor:
Svjetlo riječi