Objavljeno:
30. 04. 2019. 11:30

Zadnjih nekoliko godina čitava svjetska javnost vidi kako se predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan polako, ali sigurno, pretvara u opasnoga diktatora koji sve više guši ljudske slobode vlastitoga naroda, u potpunosti islamizira i desekularizira turske institucije, a svaku pa i najbezazleniju kritiku na svoj račun promptno kažnjava uhićenjima i zatvorskim kaznama.

Piše: fra Petar Jeleč

Talijanski dnevnik Corriere della sera u članku Građanine, prijavi svoga bližnjega Monice Riggi Sargentini donosi reportažu iz Turske u kojoj zorno pokazuje kako ova država postaje pravi pravcati orvelovski Big brother. Naime, turske državne vlasti potiču svoje građane da telefonom prijavljuju sve one koji kritiziraju predsjednika Erdogana, bilo na privatnim druženjima, bilo u javnoj sferi, tako da je već u vrlo kratkom roku stiglo preko 60 000 prijava protiv ljudi koji su se kritički izrazili o Erdoganovoj politici. Kada je nedavno Nizozemska zabranila ulazak jednoj turskoj ministrici koja je trebala održati miting za podršku promjenama turskoga Ustava kojim bi Erdogan postao potpuni vladar svih sfera turskoga društva, on je optužio Nizozemce da su potomci nacista. Zatim se obrušio na Njemačku i Angelu Merkel optužujući je za nacizam i fašizam, a zatim je i čitavu Europsku uniju nazvao fašističkom i okrutnom: „Ova Europa je Europa od prije Drugoga svjetskog rata. Rasistička, fašistička i okrutna Europa”, kazao je Erdogan optuživši EU da je neprijateljski nastrojena prema Turcima i muslimanima. Turski mediji zadnjih tjedana ne prestaju objavljivati fotomontaže Angele Merkel s brčićima Adolfa Hitlera. Čovjek koji već godinama vrši velike zločine prema Kurdima i okrutno sravnjuje čitava kurdska naselja i gradove, zatvara stotine škola i fakulteta koji mu nisu po volji, internira intelektualce i osuđuje ih na dugogodišnje kazne samo zato što su bili kritični prema njemu i koji je podržavao i kroz Tursku propuštao najgore džihadiste da uništavaju sekularnu Siriju, dijeli okolo lekcije drugima o fašizmu i nacizmu!

U svom sve očitijem bezumlju neki dan je iznova zaprijetio Europljanima: „Još jednom se obraćam Europljanima. Turska nije zemlja s kojom se može naguravati, s čijom se čašću može igrati, čiji se ministri mogu izbacivati. Cijeli svijet pozorno prati što se događa. Ako se nastavite ovako ponašati, sutra nijedan Europljanin ni u jednom kraju svijeta neće moći sigurno hodati ulicama nigdje u svijetu.” Erdogan ovdje nedvosmisleno, jasno i bez uvijanja, prijeti Europi terorističkim napadima: ne zna se samo hoće li to izvoditi preko svojih suradnika iz ISIL-a ili preko radikaliziranih Turaka koji žive u Europi. Kod nas u Bosni i Hercegovini dodatni je problem što ovaj i ovakav Erdogan i njegova Turska imaju sve veći utjecaj na bošnjačku političku i vjersku elitu. Ne tako davno, bivši reis Cerić govorio je kako su Bošnjaci isto što i Turci i da ne vidi razlike među njima. Bakir Izetbegović Erdogana nerijetko naziva „našim bratom”, a sam Erdogan s vremena na vrijeme fantazira kako mu je Alija Izetbegović ostavio Bosnu u amanet. Dodatni problem s bošnjačkom političkom i vjerskom elitom leži u jednom potpuno šizofrenom stavu prema povijesti Bosne i Hercegovine. Naime, dok se s jedne strane pozivaju na srednjovjekovnu bosansku državu, banove, kraljeve i vlastelu, s druge strane slave okrutne osvajače koji su uništili bosansku državu i pogubili njezine vladare.

To se nedavno zorno pokazalo i u Sanskom Mostu, točnije u mjestu Kamengrad gdje je lokalna SDA-ova vlast skupa s turskim veleposlanikom obilježila 101. godišnjicu bitke na Galipolju. Bošnjački nacionalisti u režiji SDA slavili su tursku pobjedu na Galipolju. Slavili su je u Kamengradu, mjestu u kojemu su turske vlasti podigle spomenik Osmanlijama koje su baš tu porazile bosansku vojsku. Kolumnist Dragan Bursać opisujući ovaj tužni događaj na web stranici Buka, veli: „I tako je SDA izvršila klasični istoricid, a sve pod parolom – Kad mogu oni, što ne bismo i mi? Tako je SDA, zajedno sa svojim simpatizerima, pljunula u lice povijesti sopstvenog naroda. Jer, objektivno, draža joj je Erdoganova pesnica od tamo nekih kraljeva, hrišćana i mnogobožaca. Tako je SDA, zajedno s bošnjačkim nacionalistima, zapravo, ne samo počinila istoricid nego i redistribuirala izvornost čitavoga jednog naciona. Po nacionalistima, ovo je bitno klerikalno pitanje. Na koncu konaca, oni Bošnjake prije svega vide kao dobre i ponizne muslimane, kao sužnje većim i jačim muslimanima, po cijenu i poniženja povijesne istine, a tek onda kao Bosance i Hercegovce.” Bošnjačka politička elita je sebi zabila još jedan autogol i našla „pouzdanog” saveznika u Tayyipu Erdoganu, čovjeku koji bi, ako ga se ne zaustavi na vrijeme, vrlo lako mogao izazvati sukobe neviđenih razmjera.

Sarajevsko i neumsko bezumlje
Nedavno su u vrlo kratkom razdoblju održane dvije „zanimljive” konferencije: jedna u Neumu, druga u Sarajevu. Neumsku s naslovom Hrvati nositelji europskih vrijednosti organizirao je predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović skupa sa svojim privatnim Institutom za društvena istraživanja (IDPI) u Mostaru. Potpuno nepoznat institut s još nepoznatijim poljem djelovanja i tzv. stručnim timom. Kada se, naime, otvori web stranica toga instituta i klikne rubrika „o nama”, prikažu se podaci o stručnom timu, točnije pojave se tri „velika” stručnjaka za sve i ništa: stanoviti Tvrtko Milović, Milan Sitarski i Ivan Vukoja – osim Vukoje potpuno nepoznati ljudi široj bosanskohercegovačkoj javnosti. Uglavnom, u Neumu je zaključeno kako su Hrvati u BiH nositelji europskih vrijednosti, da hrvatske političke elite (čitaj: jedine) iskreno guraju bh. Hrvate u Europu. Ima u tome i nešto istine: hrvatske političke elite guraju, naime, Hrvate u EU tako što im oduzimaju budućnost u njihovoj zemlji pa su oni u naponu snage, od Posavine, preko Srednje Bosne do Hercegovine, prisiljeni napuštati svoja ognjišta i odlaziti u druge države u kojima mogu koliko-toliko pristojno živjeti.

Nekoliko dana poslije u Sarajevu je organiziran susret i konferencija šefova vlada država zapadnog Balkana na kojoj je glavnu riječ držala nova regionalna politička zvijezda i „pomiritelj” kojemu nije ravan ni Mahatma Gandhi. Srbija, koja je 90-ih godina prošloga stoljeća pokrenula sve ratove na ovome području i koja se ni najmanje nije promijenila od tada, i danas preko svoje političke elite izaziva daljnju nestabilnost na Balkanu te svako malo vrši verbalnu agresiju prema svojim susjedima, od Kosova, Bosne i Hercegovine, Hrvatske do Crne Gore. Kada stvari dođu do kritične točke, onda se pojavi ghandijevski Vučić koji kʼo biva smiruje situaciju te sebe predstavlja kao čovjeka koji svaki put zaustavlja daljnju eskalaciju sukoba uz obvezan refren „mi Srbi nismo kao drugi, mi ne želimo biti kao oni koji su nas ubijali, protjerivali, opustošili naše krajeve; mi smo za mir i pomirenje” itd.

Tako je u potpunosti zatvoren krug bezumlja i iskrivljivanja istine o događajima iz devedesetih godina: čovjek koji je aktivno sudjelovao u agresiji na BiH i Hrvatsku i čija je zemlja kriva za smrt i protjerivanje tolikih nevinih ljudi, govori o tomu kako su drugi ubijali i proganjali Srbe i kako Srbi ne žele biti kao ti drugi, a tu se misli prvenstveno na Hrvate, Bošnjake i Albance. Na takve njegove izjave, naravno, nitko ne reagira. Srbija s Aleksandrom Vučićem diktira tempo događaja na Balkanu, a hrvatska politička vlast se ponaša kao da nije dio Europske unije. Naime, veći utjecaj na europske političare ima Aleksandar Vučić, nego hrvatski premijer i predsjednica. Uglavnom, kad se sve sagleda, može se mirno reći kako se „dobro” piše Bosni i Hercegovini s ovakvim bošnjačkim, srpskim i hrvatskim političkim elitama. Jedni nas vode k nekim njihovim privatnim izmišljenim „europskim vrijednostima”, drugi „našem bratu” i diktatoru Erdoganu, „treći” majčici Rusiji, a svi skupa, zajedno s njima, idemo nezaustavljivo ka goroj budućnosti.

Izvor:
Svjetlo riječi