Objavljeno:
01. 06. 2019. 12:45

Ovaj tekst posmrtno je pismo fra Ilije Piplice fra Vjeki Ćuriću. Fra Ilija Piplica bio je župnik u fra Vjekinoj rodnoj župi Osovi u vrijeme njegova djetinjstva. Objavljeno je u Svjetlu riječi u izdanju za veljaču 1998. godine.

Dragi Vjeko!

Ne mogu te upitati: Kako si? Ne mogu ti reći: Zdravo! Ne mogu od tebe čuti što se to s tobom dogodilo. No, mogu reći: Hvaljen Isus! Osluškujem tvoj nasmijani odgovor: Uvijek bio „faljen”!

Prihvaćam zbilju. Nećemo se više susretati u Osovi, ni u Sarajevu, Kreševu, Kiseljaku, Banbrdu...

Kao zemaljski stanovnik, moram priznati, zemlja Ruanda i zemlja Bosna postale su siromašnije za tvoj nasmijani lik, za jednu plemenitu dušu franjevca-misionara.

Znao sam da svjesno živiš stvarnost svakodnevne životne ugroženosti, a ipak, duboko sam potresen neljudskošću i okrutnošću tvojih ubojica. Slušao sam kako si se već više puta susretao sa smrću „oči u oči”, ali te nije povela sa sobom. Ostavila te je! Da još dobra činiš, da ljudima naviještaš mir Božji, da zavađenima budeš pomirenje, ustrašenima ohrabrenje a beskućnicima zaštita i stan. Da očajnima darivaš vedrinu svoje duše i djetinjski osmijeh lica, da gladnima budeš kruh. Da snagom ljubavi ubijaš mržnju i ljudima pomažeš graditi sreću. Usuđujem se sebi reći: ti nisi ubijen! Ti si samo dovršio svoj životni zadatak. I došla je sestra Smrt! Istina, došla je po zločinačkim rukama, njima kao „znak protivljenja“, a tebi na „uzdignuće i spasenje“.

Zato, dok ti ovo pišem, s našim ocem sv. Franjom kličem: „Hvaljen budi, Gospodine moj, zbog sestre nam Smrti tjelesne!“ Tvoja smrt u meni budi zahvalnost Bogu i tebi što si do kraja bio dosljedan Isusovoj poruci: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo!“

Hvala ti na ljudskoj hrabrosti, na primjeru vjere i ljubavi! Zemlja Ruanda i zemlja Bosna, iako osiromašene za tvoj lik, ipak su obogaćene blagom koje neće moći „nagrizati ni rđa ni moljac“. Ponosan sam na tvoj život i na tvoju smrt. Ponosan sam kao župnik tvoga djetinjstva na našu životnu povezanost. Gledam tvoje lice u društvu osovskih ministranata, iz vremena kada si bio njihov pročelnik. Uvijek vedar i spreman pomoći svećeniku, brižljiv si bio za ljepotu svetog bogoslužja.

Sjećaš li se naših susretanja na ministrantskim sastancima? Bio si osjetljivo „škakljiv“. Dovoljno je bilo kada kažiprst pružim prema tebi pa da se ti počneš slatko i gromko smijati a mi smo uživali u nepatvorenoj radosti tvoga smijeha.

Još nešto. Sjećaš li se kada si htio otići u „bijele fratre“ (dominikance)? Bili su kod nas u Osovi radi pučkih misija. Oni su tada primali kandidate prije završene osmoljetke, od petog razreda. Nisam te pustio, pozvao sam roditelje. Rekao sam da ćemo odlučiti kad završiš osmoljetku.

Kad si završio osmogodišnju školu, odabrao si Visoko. I nakon marljiva rada u Sjemeništu i Bogosloviji postao si svećenik-franjevac.

Tada, jednoga dana došao si k meni u Kiseljak na razgovor. otkrio si mi svoju dušu, svoja razmišljanja, želje i planove. htio si da ti pomognem doći do prave odluke i do sigurnosti u stavu. želio si otići u „misije“, ali zamišljao si da ćeš tamo bolje uspjeti ako bi prije upisao i završio studij medicine. složili smo se da bi za novi studij trebalo predugo vremena i da bi zajednica teško mogla preuzeti taj teret. Za tvoje svećeničko djelovanje u misijama bio bi dovoljan i jedan kraći tečaj za pružanje osnovne zdravstvene pomoći.

Prihvatio si stav našeg starješinstva i spremno krenuo u „misije“ u daleku Afriku. Bilo je to 1983. godine.

Četvrtog veljače 1998. tvoje je mučeničko tijelo privremeno položeno u grobnicu župne crkve Svete Obitelji, uz iskazano ti poštovanje i dužnu počast. U krvavoj zemlji Ruandi, zemlji kojoj si tako radosno darovao svoj život i svoju smrt.

Dragi Vjeko, ne znam kako sada živiš, ali vjerujem u puninu života i u radost koju ti je Gospodin darovao jer si ga ljubio do kraja.

U iščekivanju susreta s tobom,
voli te župnik tvoga djetinjstva
fra Ilija Piplica.

Izvor:
Svjetlo riječi