Objavljeno:
12. 04. 2018. 15:30

Kad se 1956. godine pojavio Sijarićev prvi roman Bihorci, nakon što je dobio veliku nagradu Narodne prosvjete (u konkurenciji s Proljećima Ivana Galeba tada već dobro poznatoga Vladana Desnice!), mi, tadašnji studenti književnosti, dočekali smo ga s iznenađenjem, a nakon čitanja i s nedoumicom.

Piše: Zdenko Lešić

Znali smo Ćamila, u stvari, poznavali smo njegov glas jer smo na radiju često slušali njegove reportaže i putopise, koje je on čitao s tako upečatljivim akcentom i tako neobičnom intonacijom da su nam se njegove rečenice lijepile za uho, pa smo ga znali imitirati i prije nego smo ga vidjeli uživo. Ali nismo očekivali da će baš on unijeti nešto novo u našu ondašnju lektiru, koja se – kad je suvremena domaća književnost bila u pitanju – kolebala između Ćopićeva Proloma i Davičove Pesme, odnosno između – kako se tada govorilo – ‘realističke’ i ‘modernističke’ poetike. Bihorci su došli kao nešto ‘treće’, ni ‘realističko’, ali ni ‘modernističko’, ne baš sasvim kao Andrićevo djelo, koje smo smatrali ‘velikom sintezom’ tih dviju poetika, već kao nešto što je iznevjeravalo i ‘realizam’ i ‘modernizam’ i osporavalo i termine i teren i jednoga i drugoga. Za to ‘treće’ mi tada nismo imali riječ, pa nam je Sijarićev roman utoliko bio i neobičniji i čudniji. A nisam siguran da smo i do danas našli pravu oznaku za Sijarićev književni prosede.

Kao i mnogi drugi, i tada i kasnije, i mi tadašnji studenti vjerovali smo da je neobična novina Sijarićeva prvoga romana bila u samom ambijentu u kojemu se odvija njegova radnja. Naučeni da u pristupu književnom djelu u prvi plan stavljamo njegovu tematsku ravan, na kojoj se, kako su nas učili, ‘odslikava’ vanjski svijet, mi smo se morali pitati: Gdje žive i odakle su ti neobični, čudni, divlji ljudi, koji naseljavaju Sijarićev roman? Koji se to svijet ‘odslikava’ u Bihorcima, ali i u onoj zbirci pripovjedaka koju je Sijarić nešto ranije bio objavio pod tajanstvenim naslovom Ram Bulja, a koju smo tek tada uzeli čitati? Odakle dolaze – pitali smo se – i taj Ram-Bulja, čobanin-delija, sa sviralom koja pjeva, i onaj Kamber Kuka, iz istoimene priče, odmetnik, koji krvavo plaća svoj zločin, i onaj Suljkeša čiju meku dušu ne može ubiti zlehudi život, i svi oni drugi, isto tako neobičnim imenima markirani „junaci” prvih njegovih priča? Odakle su došli i u Bihorce ušli onaj Hadžija, onako spečen, mek, nemoćan, sav zagnjuren u svoje ćitabe, pa onaj Halimača, snažan planinštak, sav na zemlji, ili u zemlji, jednak sa surovom prirodom oko sebe, pa onaj Zemko, sav nježnost, pjesnička duša, koji bolno nosi svoju neodlučnost kao svoju nesretnu sudbinu, pa ona Hatka, sva svedena na šutljivu čulnost, bez znaka pune svijesti o sebi i drugima?

Odgovor na to pitanje dao je – činilo nam se tada – sâm Sijarić time što je svoju prvu knjigu u podnaslovu bio odredio kao Priče iz Sandžaka. A i kritičari su redom ponavljali: Sijarić je u književnost uveo svoj zavičaj. Činilo se da je time sve razjašnjeno: i svježina, i originalnost, i novina Sijarićeve proze. Sve što je u njoj neobično, čak i samu vještinu pričanja, on je dugovao svom zavičaju, mislili smo. I tek mnogo kasnije smo shvatili da to sa „zavičajem” u književnosti i nije tako jednostavna stvar. S novim razumijevanjem književnosti morali smo doći na pomisao da ni Sijarićevi junaci, Ram-Bulja, Suljkeša, Hadžija, Halimača, Zemko, Hatka nisu došli s Bihora, iako jesu ‘Bihorci’, da oni ne žive, niti su živjeli, tamo, u tom Sandžaku, da oni u Sijarićeve priče nisu hrupili iz jedne određene ekstratekstualne stvarnosti (kako bismo to danas rekli), već da su svi oni zapravo ‘tekstualni konstrukti’, čija je jedina egzistencija u Sijarićevim pričama. Junaci tih priča, zaključili smo najzad, nisu došli iz piščeva zavičaja, već su konstruirani u jeziku, koji je piscu, u stvari, pravi zavičaj. Na pitanje jesu li njegovi junaci autentični jednom je odgovorio: „Ni govora! Logično je da neki imaju svoj prototip u stvarnosti, ali o identičnosti ni riječi. Mislim da pisac koji uzima žive likove ne može daleko stići. To je velika smetnja mašti. Likovi se izmišljaju. Njih određuju same ideje, ono što hoćete da kažete.”

Naravno, i Sijarić je, kao pripovjedač, imao svoj svijet. Elemente toga ‘svijeta’ (klima i pejzaž, društvena organizacija i društveni običaji, mentalitet ljudi) on je uvodio u svoj pripovjedački svijet i oni su na značajan način obilježili njegovo pripovjedačko djelo. Zbog toga smo, uostalom, u ono vrijeme lako i prihvaćali uvjerenje onih kritičara koji su tvrdili da su Sijarićeve pripovijetke donijele svjež dah jedne ‘nove’, književno još ‘neobrađene’ životne sredine. Danas nam je, međutim, jasno da se u njegovu djelu ta ‘sredina’ umjetnički transformirala i promijenila način postojanja, preobrazivši se u intratekstualni svijet, koji egzistira u jeziku, a ne u vanjskoj stvarnosti (dakle, ne ni u piščevu zavičaju). Pa ako s razlogom naglašavamo da taj unutarnji svijet Sijarićevih pripovjedaka ima jednu osobenu, neponovljivo originalnu, prepoznatljivo sijarićevsku boju, mi moramo imati na umu da to nije boja Sandžaka, već boja Sijarićevih priča, boja narativnog teksta. Onaj ‘svježi dah’ koji je zapuhnuo iz tih priča nije došao s Bihora i Pešterske visoravni, već iz strujanja rečenica koje se spliću u tekstu tih priča, onako kako je to činio i jedan njegov „unutarnji pripovedač”, Hasan, sin Huseinov, iz istoimene pripovijetke:

... Pričao im je toliko čudne priče, i toliko lijepim glasom da su svi ljudi umuknuli. Nisu disali. Nisu više znali ni gdje su. Bili su tamo gdje ih je odveo Hasan svojom pričom (...) Bili su u sasvim drugom vremenu, u davnom vremenu¸ ovo svoje su zaboravili i sebe su zaboravili. Nisu ni Hasana vidjeli do samo mu glas čuli – a i taj glas kao da je dolazio iz nekog čovjeka koji je živio nekad davno i sve vidio i znao.

Na jednom mjestu u toj provijetki ‘unutarnji pripovjedač’ pita svoga prijatelja:

 – Priča li istinite priče ili izmišljene onaj Hasan?

Moj prijatelj mi se okrenuo, gledao me preko prazne čaše u ruci, veli mi:

– To se ne zna; to se nikad ne može znati (...) ali, … ja ću ipak odgovoriti: ono što bi, u njegovoj priči, moglo biti istina, učini vam se da je izmišljeno, a ono što je izmišljeno, učini vam se da je istina, i vi nikad niste ni ovamo… ni onamo… nego u rukama Hasanovim koji vas ljulja i tamo i ovamo kao da ste u kolijevci.        

Upravo tako kao taj Hasan priča i sam Sijarić. Ne vodi nas – iako nam se to često čini – po predjelima svoga zavičaja, već nas ‘ljulja’ između istine i mašte, tako da mi nikad nismo ni ovamo…ni onamo… Kao i taj njegov Hasan, i on je više nego „pričalica”, on je „čarobnjak” koji „istinite priče pretvara u lažne, a lažne u istinite i stvara nekakve treće, svoje priče, priče o ljudskim sudbinama, nepoznatim i nepredvidljivim”.

Možemo se pitati zašto on to čini. Vjerojatno iz istoga razloga kao i taj njegov Hasan, sin Huseinov:

Ponekad bih u sebi rekao da neću ići u han da slušam Hasana, ali i onda kad nisam odlazio, činilo mi se da ga čujem kao da sam u hanu. Stao sam najzad da se pitam: šta je to što me privezalo za Hasana, trebaju li mi njegove priče i šta imam od njih, ako išta imam? Znao sam da bi mi on odgovorio da nemam ništa drugo do da ih i sam nekome ispričam, da je na ovom svijetu najvažnije da imamo jedan drugom nešto da ispričamo. Kad bismo mrtvi mogli da se kajemo što živi nismo nešto učinili, to bi bilo što nismo pričali… Hasan bi mi rekao da odem na groblje i vidim koliko se tamo ćuti…! Zato nek se ne gubi vrijeme dok je čovjek ovamo… Nije važno je li ono što se priča istina – da pouči, ili izmišljeno – da zabavi, nego da se pričajući i slušajući dva puta živi.

Izvor:
Svjetlo riječi