Objavljeno:
30. 08. 2017. 11:30

Njemački teolog Josef Rupert Geiselmann, poznati stručnjak i autoritet za pitanja objave, cjelokupnu objavu dijeli na dvije kategorije: 1) naravna objava koja se očituje u veličini, ljepoti, tajanstvenosti, snazi i djelotvornosti svega stvorenoga; 2) pra-objava u riječima preko koje Bog zapodijeva razgovor s ljudima i njima se objavljuje po riječi koja se dalje prenosi.

Piše: dr. fra Leon Kikić

Prema Geiselmannu, i jedna i druga spadaju u javnu objavu, u povijesno-spasenjski proces koji je usmjeren ostvarenju mira, pravednosti, etičkoga ponašanja i djelovanja koje će preobraziti svijet i sve odnose u njemu.

Uz ovu javnu objavu koja se po poslanju Crkve upućuje ljudima i obvezuje svakoga kršćanina bez iznimke, postoje i partikularne ili privatne objave vezane uz pojedince ili određene skupine ljudi, a jedan od najučestalijih oblika takvih objava su ukazanja kao „vidljiva očitovanja nekog bića čije je viđenje na tom mjestu neobično ili neobjašnjivo prema naravnom tijeku stvari” (R. Laurentin).

Takvih je fenomena bilo kroz cijelu povijest kršćanstva iako se na njih različito gledalo u različitim povijesnim razdobljima. Tako je, primjerice, u Španjolskoj u 16. stoljeću prevladavao negativan stav prema privatnim objavama i ukazanjima. Sv. Ivan od Križa oštro upozorava da „želja za božanskim darovima i užitak koji iz toga proizlazi, sačinjavaju jednu od većih prepreka jedinstvu s Bogom koje se ostvaruje jedino u čvrstoj vjeri. I zapovijed koja će vrijediti, bit će vrlo jasna: potrebno je ne dopustiti posebne objave kada se pojavljuju: štoviše, mora se njima suprotstaviti kao pogibeljnim napastima. Ako su zaista nadnaravne pojave, postići će svakako svoj učinak milosti; a ako su iluzije, duša neće pretrpjeti nikakvu štetu ako ih odbaci.” No, od 17. stoljeća do danas, ukazanja – osobito marijanska – će se umnažati. I danas ima pojedinaca koji govore da im se ukazuju Isus, Blažena Djevica Marija, anđeli ili sveci koji ih najčešće potiču na određene oblike pobožnosti i molitve ili im pak priopćuju određene dogmatske tvrdnje, omogućuju izvanredne uvide u stvarnost koji su drugima uskraćeni i sl., a mjesta gdje se to događa postaju često hodočasnička odredišta, čak ako ukazanja nisu službeno potvrđena od strane učiteljstva Crkve.

Javna i privatna objava

Općenito, službeni i doktrinarni stav Crkve jest da poslije Kristova dolaska, tj. njegova povijesno-zemaljskoga života, propovijedanja, uskrsnuća i uzašašća u nebesku slavu, nema niti treba očekivati neku novu objavu koja bi se odnosila na temeljno stanje čovječanstva u vezi sa spasenjem. Govoreći o tome prigodom objave treće fatimske tajne, Joseph Ratzinger u svojoj knjizi U službi istine, obrazlaže razliku između javne i privatne objave. Prema Ratzingeru, među objema postoji ne samo stupnjevita nego i bitna razlika. Riječ „javna objava” označava Božje objaviteljsko djelo koje je namijenjeno cijelom čovječanstvu, a koje ćemo kao vidljivi trag pronaći u Bibliji Staroga i Novoga zavjeta. Nazivamo je objavom jer se u njoj sam Bog korak po korak ljudima objavljivao sve do one točke kad je on sam postao čovjekom, da bi cijeli svijet k sebi privukao i sa sobom ga sjedinio. Ne radi se, dakle, o intelektualnim, razumskim priopćenjima, nego se radi o procesu života u kojemu Bog pristupa ljudima. Ona je dosegla „svoje ispunjenje u životu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. U Kristu je Bog izrekao sve, naime samoga sebe, i zato je objava završena s uobličavanjem Kristove tajne u Novome zavjetu.”

Međutim, to ne znači da bi Crkva stalno trebala biti zadubljena u prošlost. Premda je objava dovršena, ipak nije sve potpuno izrečeno u njoj. Na kršćanskoj je vjeri da postupno dosegne „sav domašaj objave” (KKC, br. 66). Tu zadaću treba promatrati u svjetlu poslanja Duha Svetoga: „A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati u pamet sve što vam ja rekoh” (Iv 14,26). Izraz „dozivati u pamet” u biblijskom rječniku ne znači samo puko podsjećanje na prošle događaje i riječi, nego ga treba razumijevati u smislu ponovnoga otkrivanja dubljega duhovnog smisla u objavi – onoga što je Isus za svoga života rekao, ali apostoli nisu bili sposobni shvatiti ili zapamtiti (usp. Iv 16,12). Stoga teolog K. Rahner smatra da nipošto ne treba dovesti u pitanje mogućnost postojanja izvanrednih pojava kao što su ukazanja i nakon završetka objave u Kristu. O tome kaže: „Za kršćanina je mogućnost privatne objave putem ukazanja i s njima povezanoga čulnog sadržaja u osnovi neupitna. Ako je osoban i slobodan, Bog se može učiniti dostupnim percepciji stvorenoga duha ne samo putem svojih djela nego i po svojoj slobodnoj i osobnoj riječi. To se može ostvariti ne samo u obliku neposrednoga motrenja Boga ili u obilju Duha milosti, nego – i to je za kršćanina koji vjeruje u Božje utjelovljenje bitno – na način da to objavljivanje bude povezano s nečim ovdje i sada, s određenom riječju, s gotovom stvarnošću ili istinom.”

Opasnosti fenomena ukazanja

Danas mnogi sociolozi u fenomenima ukazanja prepoznaju potrebu suvremenoga čovjeka za drugačijim iskustvom života. Razočaran modernim društvom i iznutra rastrgan, današnji čovjek ima potrebu za neposrednošću u vjeri, sličnu onoj apostola Tome koji je htio rukom dodirnuti Krista koji se nakon uskrsnuća ukazao svojim učenicima. Pokušati razumjeti takva iskustva znači, na prvom mjestu, zapitati se o oblicima i načinima kako se u nekom vremenu izražava ljudska potreba za spasenjem. U tom smislu, bilo bi neopravdano sve te fenomene etiketirati i diskvalificirati kao puki sentimentalizam ili površni senzacionalizam, iako za mnoga iskustva te vrste postoje dostatna neurološka ili psihijatrijska objašnjenja.

Kada je riječ o fenomenima ukazanja i privatnih objava, potrebno je upozoriti i na dvije opasnosti koje ih prate. Naime, u takvim oblicima duhovnosti često se zna izgubiti kako zanimanje za intelektualnu dimenziju kršćanskoga života tako i potreba etičkoga dozrijevanja odrasle vjere u svjesnom nasljedovanju Krista. Rješenje toga problema teologija vidi u sintezi između unutarteološkoga i izvanteološkoga dijaloga koji će biti jamac racionalnoga teološkog diskursa, a da se ne pretvori u skup pojmova, ali i jamac istraživanja vrlo osjetljivoga područja iskustvene evidencije vjere i objave, a da se pritom ne upadne u iracionalni ezoterični misticizam. Da je to ne samo teoretski moguće, nego i praktično ostvarivo pokazao je jedan od najvećih teologa 20. stoljeća Hans Urs von Balthasar koji je svoju kristologiju Velike subote razvio na temelju vizija, ukazanja i mističnih iskustava Adrienne von Speyer. Ako je teologija uvijek novo osvjetljavanje i tumačenje jedne jedine objave u svakom vremenu, onda je i ono što su izabrani ljudi iskusili u privatnim objavama, vizijama i ukazanjima zraka svjetla, jasnoće i pojašnjenja koju ne možemo jednostavno ignorirati i podcijeniti. Pritom nikad ne smijemo previdjeti da kristovski način Božjega samopriopćavanja ostaje trajni kriterij takvih iskustava.

Iako je učiteljstvo Crkve, koje sebi pridržava sud glede naravi i istinitosti bilo koje privatne objave i ukazanja, svjesno da se Bog može objavljivati na razne načine ne samo unutar nego i izvan vidljivoga kršćanstva i sakramentalnoga područja, ne treba biti iznenađen što je ono uvijek oprezno. Opreznost i sporost u prosuđivanju autentičnosti i pravovjernosti ovakvih fenomena uvijek se pokazuje dobrom.

Izvor:
Svjetlo riječi