Objavljeno:
05. 06. 2017. 10:00

Može se reći da na početku 21. stoljeća vlada opći dojam da se čovječanstvo nalazi pred ekološkim izazovima koji su bez premca u ljudima poznatoj povijesti. Zahvaljujući velikim dijelom ljudskom čimbeniku, život na Zemlji suočava se s najvećim masovnim izumiranjem još od doba dinosaura, prije 65 milijuna godina.

Piše: dr. fra Vili Radman

Prirodna bogatstva koja održavaju život na ovom planetu – zrak, voda i zemlja – zagađuju se ili troše brzinom koja zabrinjava i poziva na uzbunu. Dostupne analize povezuju daljnju degradaciju i iscrpljivanje prirodnih bogatstava s porastom stanovništva u budućnosti. Toksični otpadi, koji će tek budućim generacijama zadavati prave muke, nastavljaju se gomilati širom svijeta.

            Dugo je vremena u našoj kulturi bila tendencija da se takva pitanja tretiraju jednostavno kao znanstveni, tehnološki ili politički problemi. Međutim, ozbiljnost ekološke krize i njezine moguće posljedice doveli su do razvoja dublje ekološke svijesti i potrebe promjene ovog stava i razmišljanja. Postalo je jasno da ekološki problemi pred nas postavljaju temeljna pitanja o samima sebi: o našim vrednotama, našem identitetu i naravi, načinu življenja, o našem mjestu u prirodi i svijetu te o našoj zajedničkoj budućnosti. Ekologija više nije sporedna tema kojom se bave rubni pokreti – ona je postala jednom od temeljnih tema kojom se ljudi bave te iz ekološke perspektive pokušavaju sagledati i oblikovati kako svoju sadašnjost tako i svoju budućnost.

Teološko pitanje okoliša

Kako se, posebno na Zapadu, sve više izoštravao osjećaj prema problemu okoliša, tako je i ekologija sve više postajala važnim predmetom pozornosti kršćanske teologije. Sam pojam „ekologija” dolazi od grčkih riječi oikos i logos što bi doslovno značilo „govor o kući, govor o okolišu”. Općenito, ekologija bi označavala proučavanje zakona o uzajamnim odnosima među raznim živim bićima. U užem bi smislu označavala proučavanje uvjeta u kojima se odvija čovjekov život: bilo u njegovu odnosu prema drugima ljudima, bilo u odnosu prema bićima koja su različita od čovjeka, a nalaze se u njegovu okolišu.

            Teološki se pitanje okoliša povezuje s teologijom stvorenja. Briga za okoliš otkriva vrijednosti kao što su poštivanje stvorenja, čuvanje zemaljskih zaliha, kao i odgovornost prema sugrađanima planeta u opasnosti. Ekologija, u smislu praktične brige za zemlju na kojoj i od koje ljudi žive, znači i solidarnost s generacijama koje dolaze.

            U pogledu ekologije neki teolozi nagovješćuju da je Božja zapovijed ljudima da gospodare zemljom, kako je donosi Biblija, možda doprinijela eksploatiranju prirodnih zaliha i stoga ekološkoj krizi (Lynn White). Drugi tvrde da bi točno čitanje teksta u Knjizi Postanka zahtijevalo od ljudskih bića da budu sustvoritelji s Bogom, voditelji ili sluge stvorenja (Arthur R. Peacocke). Neki također ukazuju da je došlo do štetne dihotomije između prirode i povijesti, s time da se znanstvenici egzaktnih znanosti bave ovom prvom, a teolozi drugom. Da bi se riješila ekološka kriza, ta dva područja ljudskog postojanja moraju se zajedno povezati i vršiti utjecaj na društveno-političku praksu (Jürgen  Moltmann i Sallie  McFague).

Briga za okoliš otkriva vrijednosti kao što su poštivanje stvorenja, čuvanje zemaljskih zaliha, kao i odgovornost prema sugrađanima planeta u opasnosti. Ekologija, u smislu praktične brige za zemlju na kojoj i od koje ljudi žive, znači i solidarnost s generacijama koje dolaze

            Općenito, unutar Katoličke Crkve i teologije probila se i učvrstila svijest da ljudska bića moraju poštivati cjelovitost stvorenja. Kao što Katekizam Katoličke Crkve tvrdi: „Uporaba rudnih, biljnih i životinjskih zaliha svega svijeta ne može biti odvojena od moralnih zahtjeva. Gospodstvo nad neživim i živim bićima, što ga je Stvoritelj dao čovjeku, nije posvemašnje; ono se mjeri brigom za kakvoću života bližnjega, podrazumijevajući tu i buduće naraštaje; i zahtijeva religiozno poštivanje cjelovitosti stvorenja” (br. 2415). Unutar te svijesti može se prepoznati i samokritična dimenzija koja upozorava na nužnost da se kršćani upitaju o vlastitoj odgovornosti glede nastanka i postojanja predatorskog odnosa koji zapadna civilizacija pokazuje prema prirodi, osobito od početka industrijske revolucije, te poziva na hitno zauzimanje stava o problemima okoliša.

            Nužnost promjene stava prema prirodi za vjernike nije opravdana samo zbog prijetnje koja ugrožava čovječanstvo propašću okoliša, nego i na osnovi ispravna tumačenja objavljene istine. Naime, iako Biblija naučava čovjekovu posebnost i njegovo gospodstvo nad drugim stvorenjima, ona ipak ne prihvaća viđenje čovjeka kao grabežljiva i apsolutna gospodara prirode.

Kozmičko bratstvo  i sestrinstvo

Zapovijed „sebi podložite zemlju!” (Post 1,28) izriče potrebu da se hranimo i živimo od onoga što proizvodi zemlja. Gospodstvo koje je čovjek pozvan provoditi slično je Stvoriteljevu gospodstvu: ono mora biti „gospodsko”, „uzdržavalačko”, puno poštovanja prema stvorenjima. Kako Ivan Pavao II. kaže: „Gospodstvo koje je Stvoritelj dao čovjeku nije apsolutna vlast, niti se može govoriti o slobodi 'uporabe i zloporabe' ili o raspolaganju stvarima kako nam padne na pamet. Ograničenje koje je Stvoritelj dao ljudima od samoga početka, simbolički izraženo zabranom da se 'ne jede plod s drveta' (usp. Post 2,16s) sasvim jasno pokazuje da smo, u odnosu na vidljivu prirodu, podložni ne samo biološkim, nego i moralnim zakonima, koji se ne mogu nekažnjeno kršiti.”

            Prema biblijskoj objavi čovjekova se nadmoć u odnosu na druga stvorenja nikad ne smije pretvoriti u distanciranje, nezainteresiranost ili čak prezir prema drugim bićima. Položaj čovjeka prema svemu stvorenom sličan je položaju vrtlara koji „obrađuje i čuva” vrt, a ne „pljačka ga i pustoši”. Sličan je položaju umjetnika koji „preobražava” materiju, a nipošto je ne „izobličuje”.

            „Briga za okoliš” koja proizlazi iz ispravna čitanja biblijske poruke postaje još hitnija kada stvaranje promatramo kao djelo trojedinog Boga. Sve dolazi nezasluženo od Oca, po Sinu, u Duhu. Sve što je različito od Boga (stvorenja) proizlazi iz ljubavi Božje, a ne iz mržnje ili iz slučaja. Iz toga slijedi da je sve u konačnici i u najdubljoj biti ljubavlju ustrojeno. Stoga i sam čovjek sve mora promatrati s poštovanjem jer je svaka stvorena stvar po sebi dobra i treba je ljubiti. Osim toga, stvarnost koja čovjeka okružuje nije tek scenarij neke ljudske pustolovine, nego dijeli sudbinu svih razumnih stvorenja. Nije bez razloga konačno ispunjenje spasenja, što će ga trojstveni Bog ostvariti, u Svetom pismu opisano u kozmičkim dimenzijama i označeno kao dolazak „novoga neba i nove zemlje” (2 Pt 3,13; Otk 21,1).

            Kršćanska duhovna tradicija, a posebno njezino mistično krilo odraženo u likovima poput Franje Asiškog, Juliana iz Norwicha i drugih, oduvijek je bila svjesna ovo zajedničke sudbine i pripadnosti: kozmičkog bratstva i sestrinstva. Njihova osjetljivost za druge i prirodu pokazala je da Bog ima sućuti prema stvorenju i ljudima te dovela do duhovnosti kozmičkog bratstva i sestrinstva.

            Valjanost ove tradicije je potvrđena i njezina važnost ponovno oživljena za naše suvremeno doba u enciklici pape Franje Laudato si (Hvaljen budi): puni naslov na talijanskom je Laudato si', sulla cura della casa comune (Hvaljen budi, o brizi za zajednički dom), a službeno je predstavljena 18. lipnja 2015. Već iz samih početnih riječi enciklike, koje upućuju na svetog Franju Asiškoga i njegovu Pjesmu stvorenja, može se jasno uočiti utjecaj franjevačkog duha i karizme u sastavljanju ove enciklike.

Ekološki vapaj enciklike

Papa također jasno daje do znanja da mu je sv. Franjo Asiški bio vodič i nadahnuće i to odmah u samom uvodu enciklike (10-12) nakon što je ukazao na ekološku nit u nauku svojih prethodnika na koji se enciklika nadovezuje. Sam ovaj smještaj, možemo kazati, dovoljno govori o važnosti koja se pridaje sv. Franji Asiškom i o njegovu utjecaju. Označavajući ga zaštitnikom svih onih koji se ili studijski bave ekologijom ili su na tom području aktivno angažirani, enciklika smatra da je sv. Franjo izvanredni primjer brige za ranjivo stvorenje i da je pokazao kako je nerastavljiva povezanost između brige za prirodu, pravdu i siromašne, obveze prema društvu i unutarnjega mira.

            U sv. Franji susrećemo živi primjer onog što će enciklika nazvati „cjelovita ekologija”, koji nam pomaže da uvidimo da „cjelovita ekologija poziva na otvorenost prema kategorijama koje nadilaze jezik egzaktnih znanosti ili biologije i dovode nas do same čovjekove biti” (11). Cjelovita ekologija je jedan od temeljnih pojmova ove enciklike i njime se želi naglasiti da etička refleksija o ekonomskom razvitku ne treba uzeti u obzir samo zaradu, nego i socijalnu pravdu i održivost okoliša. Misli se na uzajamnu povezanost svih dijelova i aspekata Božjeg stvorenja jer je sve povezano sa svojom okolinom: i ekonomija i kultura i svakodnevni život i ljudsko biće.

            Tekst enciklike je prošaran ključnim temama, koje su obrađene na različite načine i pod različitim vidicima, što pridonosi njezinom koherentnom jedinstvu:

            – uska i intimna povezanost siromašnih i krhkosti planeta (Zemlje);

            – uvjerenje da je sve na svijetu međusobno povezano;

            – kritika novih paradigmi i oblika moći koji proizlaze iz tehnologije;

            – poziv na traženje drugih načina razumijevanja gospodarstva i napretka;

            – vlastita vrijednost svakoga stvorenja;

            – humano značenje ekologije;

            – potreba za iskrenim i otvorenim raspravama;

            – velika odgovornost međunarodne i mjesne (lokalne) politike;

            – kultura odbacivanja i prijedlog novoga načina života (16).

Ovom enciklikom Crkveno učiteljstvo na velika vrata ulazi u 21. stoljeće i suočava se s jednim od najaktualnijih problema današnjice. Iako odražava kontinuitet nauka svojih prethodnika, koji je ipak više prisutan u formi ekoloških fragmenata, papa Franjo stavljajući ovako snažan naglasak u obliku enciklike na ekološku problematiku čini jedan novi iskorak u socijalnom nauku Crkve – prvi put jedan papa u tolikoj mjeri i na takav način govori o ekološkim problemima.

            Enciklika također citira misao pape Benedikta XVI. da se „vanjske pustinje šire u svijetu zato što su unutarnje pustinje postale tako goleme” (217), dok se upravo ekološka kriza iz duhovne perspektive promatra kao poziv na duboko unutarnje obraćenje. Pitanje ekologije postaje tako od velikog značenja za kršćansku vjeru i duhovnost. Iako složen, iz kršćanske, dakle duhovne perspektive, ekološki problem se analizira kao problem prije svega čovjekove duše. Liječiti prirodu i brinuti se za nju ne znači samo, negativno, misliti i djelovati iz straha pred svojom budućnošću, nego i, pozitivno, priznati čovjekovu odgovornost: baviti se posljedicama čovjekove unutarnje rastrojenosti i činiti prve korake prema iscjeljenju čovjekove duše.

            Drugim riječima, enciklika se ne zaustavlja samo na analizi stanja, nego ima također snažnu ortopraktičnu dimenziju, jer poziva sve na promjenu stila života i to odmah. Jasno se ističe da je ekološka kriza „poziv na duboko unutarnje obraćenje” te dalje upozorava: „No moramo isto tako reći da neki zauzeti i molitvi predani kršćani, pod izlikom realizma i pragmatizma, često ismijavaju izraze zabrinutosti za okoliš. Drugi su pasivni, ne odlučuju se mijenjati svoje navike i postaju nedosljedni. Svima njima je, dakle, potrebno ekološko obraćenje, to jest da plodovi njihova susreta s Isusom Kristom izađu na vidjelo u njihovim odnosima sa svijetom koji ih okružuje” (217). Bolest okoliša samo je simptom bolesti čovjekove duše. A svako liječenje može započeti samo onda kad priznamo da smo bolesni i tražimo pomoć. Ekološki vapaj enciklike u biti je priznanje tog bolesnog stanja u kojem se nalazi čovjekova duša i zbog koje trpi čitavo stvorenje.

Enciklika se ne zaustavlja samo na analizi stanja nego ima također snažnu ortopraktičnu dimenziju jer poziva sve na promjenu stila života i to odmah. Jasno se ističe da je ekološka kriza „poziv na duboko unutarnje obraćenje”

Grijeh i otkupljenje

U tom smislu, naša današnja svijest o okolišu i sama ekološka kriza otkrivaju nam u novom svjetlu „kozmičku” dimenziju grijeha i otkupljenja. Teologija je uvijek znala da nevjernost prema Bogu ne pogađa samo pojedinog čovjeka. Naprotiv, danas možemo življe shvatiti da je grijeh kozmička tragedija. Kriza okoliša i kriza ekonomije dio su ove tragedije. Ne možemo više ne zapažati da se naš odgovor na Božji dar i zov i naša odgovornost za čovjeka moraju odraziti i na ekološku svijest: priroda nam kao podloga svakog života nameće etičke zahtjeve, i to radi ljudske solidarnosti. Istinska vjera u stvaranje i otkupljenje u svojim bitnim kozmičkim dimenzijama vidi u bezobzirnom iskorištavanju ne-ljudske prirode grijeh protiv odgovornosti prema svijetu.

            Postaje sve jasnije da razina ljudske kulture značajno ovisi o tome kako naše ljudsko društvo oblikuje cjelokupnost odnosa prema okolišu, što sve skupa uvjetuje kvalitetu okoliša, a neizravno i kvalitetu ljudskog života. Presudno je razviti gledište koje će uvažavati dinamični odnos između čovjeka i okoliša. Potrebno je napraviti zaokret prema „pročišćenom antropocentrizmu” (Bernhard Häring) koji bi, s jedne strane, potvrdio posebnost muškarca i žene kao razumnih Božjih stvorova, stvorenih na sliku Božju, ali bi istodobno, s druge strane, bio dovoljno mudar i trezven da to ne čini na način koji će dovesti u pitanje opstanak ostalih stvorenja, a onda u konačnici i svoj vlastiti.

Izvor:
Svjetlo riječi