Objavljeno:
18. 02. 2018. 13:45
Foto: Arhiv „Svjetla riječi”

Ono što razlikuje one koji pokušavaju živjeti „posvećeno” u odnosu na druge među mnoštvom redovnika jest njihova sposobnost da u iznimnim vremenima uspijevaju odlučiti se dati prednost drugome.

Piše: Luka Marković

Redovništvo bi trebalo biti u kriznim vremenima Crk­ve, kad joj prijeti opasnost da izgubi identitet svog duhovnog poslanja, kako piše poznati njemački teolog Metz, „začin koji ju čini ukusnom”, ili kako piše biskup Joachim Wanke, redovništvo je bilo od Boga propisana terapija za Crk­vu, koja ju je osposobljavala da u teškim povijesnim vremenima ne krene krivim stazama.Posebnost redovništva u kriznim vremenima. Ta uloga redovništva da u kriznim vremenima društva i Crk­ve bude „sol zemlje i svjetlo svijeta” rijetko se gdje mogla uočiti tako silno kao na području Bosne i Hercegovine. Potvrdu za to nalazimo u spremnosti franjevaca da nose križ života zajedno s katoličkim pukom za vrijeme osmanlijskog terora. Zato je današnji pokušaj političkog idealiziranja tog vremena, kao vremena dijaloga i mogućeg suživota, koliko god bio prožet željom da se potakne današnji religijski dijalog u Bosni i Hercegovini, velika nepravda naspram tolikih franjevačkih mučenika iz tog vremena. Štoviše, to može biti i opasno, jer omogućava neiskrenima u dijalogu da lakše idealiziraju zla vremena te na taj način uvjere neupućene kako biti franjevac u vrijeme osmanlijske vladavine i nije bilo nešto posebno.

A upravo posebnost redovništva u Crk­vi dolazi do izražaja i u kriznim vremenima društva, što se pokazalo najbolje i u prošlom ratu, kad su dvojicu fratara kukavički, a možda i planski, ubili vojnici armije Bosne i Hercegovine, jer nisu htjeli ostaviti narod da sam nosi teret križa. Sjećanje na njih i mnoge druge krš­ćanske mučenike diljem, još uvijek, nemirnog svijeta koji, za razliku od povijesnog „zanesenjačkog mučeništva”, nisu tražili izazov smrti, govori o spremnosti redovništva, ili bolje rečeno, posebnih među njima, da se daruju do krajnjih granica, da prihvate radije „ne-biti”, nego „biti svakakav”.

Tu vrstu redovnika, ili posebnih među ljudima uopće, onih koji su u danom trenutku spremni sagorjeti do kraja za druge, možemo prepoznati u simboličnoj priči Gabriele Unkellbac, o dijalogu žigice i svijeće.

– Dobila sam zadatak upaliti te, reče žigica svijeći.

– Ne čini to nipošto!, uzviknula je preplašena svijeća. – Ako budem gorjela, odbrojeni su mi dani. Nitko se neće moći više diviti mojoj ljepoti.

Na to je upita žigica: – Ne želiš valjda čitav život ostati hladna i tvrda, bez htijenja da iskusiš život?

– Ali gorenje boli i troši moju energiju, tiho prozbori svijeća, ispunjena strahom.

– Istina je, reče žigica, ali to je tajna našeg poziva. Pozvani smo svijetliti. Ako te ne upalim, izgubit ću smisao života. Tu sam da potaknem plamen. Ti si svijeća. Tu si da drugima svijetliš i daješ toplinu. Sva bol, patnja, gubitak snage, pretvorit će se u svjetlo. Ti nećeš nestati, ako sebe dadneš. Drugi će i dalje nositi tvoj plamen. No, ako u poslanju zakažeš, umrijet ćeš.

Na to svijeća ispravi fitilj i reče puna nade: – Molim te, onda me zapali.

Sagorjeti poput svijeće. I redovnici su ljudi, a ljudi su uvijek u iskušenju biti samo za sebe. Ono što razlikuje „posvećeni život” ili one koji pokušavaju živjeti „posvećeno” u odnosu na druge među mnoštvom redovnika, jest njihova sposobnost da u iznimnim vremenima uspijevaju odlučiti se dati prednost drugome (Maksimilijan Kolbe), sagorjeti poput svijeće do kraja da bi drugi mogli pronaći pravi put u život. Trenutak stvara „heroje”, ali često i „posvećene”. U prošlom ratu bio sam svjedokom jednog od takvih izazova. Dok su poneki „ugledni redovnici” i svećenici u Bosni i Hercegovini brzo pronašli „put spasenja” od nadolazećih ratnih nevolja, dobar dio njih je, pa i onih koji se nisu previše kitili riječima „odabranih” ili „pozvanih”, ostao s narodom, spreman podijeliti nadolazeće nevolje.

U siječnju 1994. uspio je jedan od takvih, nakon dvije godine „zatočeništva”, zahvaljujući Caritasu, izaći iz Banje Luke. Mnogi su ga pokušali nagovarati da se ne vraća u pakao, u kojem su ga srpski nacionalisti nekoliko puta pokušali ubiti. Ni jedan „mudri govor” nije uspio prodrijeti u dubinu njegovog srca. Nije ga pokolebala ni činjenica da su neki od kolega svećenika već bili ubijeni. Odlučio se za povratak. Odlučio se biti i dalje s onima za koje nije bilo sigurno hoće li ih sutra biti. Novac koji je dobio na dar nije upotrijebio za kupovinu nove garderobe, za kojom je vapilo odijelo na njemu. Kupio je stotinjak tranzistorskih baterija i drugih potrepština, kako bi njegovi supatnici u Banjoj Luci mogli tiho noću, daleko od očiju gospodara života i smrti, čuti pokoju hrvatsku riječ ohrabrenja. Rastajući se od njega, sjetio sam se jedne anegdote iz Sokratovog života. Naime, dok je Sokrat u zatvoru iščekivao izvršenje smrtne kazne, čitao je nešto vrlo studiozno. Ne mogavši se suzdržati, čuvar ga radoznalo upita: „Sokrate, kako možeš čitati, kad ćeš sutra umrijeti?” Filozof ga pogleda i reče: „Pa neću valjda poslije smrti.”

Doista, kad se „posvećeni život” može dokazati, sagorijevajući za druge, ako ne ovdje i sada? Biti „posvećenim čovjekom” u društvu neugroženih, zadovoljnih i onih koji rado mudruju o tome kakav bi čovjek trebao biti, ne misleći pri tome nikada na sebe, i nije baš teško. „Skolastički bezbrižno čavrljati” o svačemu i ničemu, ne razumijevajući pogreške onih koji se u danom trenutku moraju odlučiti, ako treba, i „ne biti”, je lako. Takvih sam se priča, za vrijeme prošlog rata, naslušao od ponekih redovnika, i to uglavnom od onih koji su svoj ponos gradili na tome da ne posjeduju ništa. To da čovjek nema posjeda nije bezuvjetno i znak „posvećenog života”. On zahtjeva mnogo više od pukog obdržavanja zavjeta. Poznati njemački pjevač Udo Lindenberg nema ni kuće ni stana, iako nije redovnik. Živi u hotelu, u velikom apartmanu. Kad se zaželi priče i pića, siđe u bar. A kad mu dodija društvo, povuče se u svoja četiri zida. Ne mora se brinuti ni za što, jer se za to uvijek pobrinu drugi.

Izvor:
Svjetlo riječi