Objavljeno:
11. 08. 2017. 12:00

Šezdeset godina prošlo je od rođenja pokojnog fra Vjeke Ćurića, franjevca Bosne Srebrene. Fra Vjeko je postao misionarom u Ruandi 1983. godine, a ubijen je u Kigaliju 31. siječnja 1998. U nastavku slijede svjedočanstva dvojice Ruanđana koji su imali priliku živjeti s njim.

Zovem se fra Aimable Bizimungu i živio sam s fra Vjekom od 1983. do 1996. Sjećam se da nam je fra Giacomo Bini[1] nakon jedne večernje mise u Kivumuu rekao da će nam doći jedan vrlo društven, jednostavan i radišan fratar, a kada sam ga susreo, uočio sam sve te osobine. Za tjedan dana stvorio je nogometni tim koji je ne samo pobjeđivao mnoge druge timove, nego je i osvojio gostoljubivost ruandske mladeži. Bio je mlad, a Kivumljani su ga zvali spasiteljem.

Zajedno s drugima uzeo bi motiku i išao u selo pomagati najsiromašnijima. Tako je dobro i brzo naučio naš ruandski jezik, a dobro poznajući naš jezik dobro je upoznao i našu kulturu. Izvrsno je evangelizirao mlade, napose nas koje je privlačio franjevački život. Često je dolazio kako bi nas ohrabrio da vjerno slijedimo Krista i ustrajemo u redovničkoj formaciji.

Neobično darežljiv i radin fratar

Iz Kivumua, u središnjoj Ruandi, uprava Viceprovincije odlučila je poslati fra Vjeku i nas, franjevačke postulante, da odemo graditi nove kuće za formacijsko središte u mjestu Nyinawimana. Mnogo smo radili, i mnogi, zaista mnogi mladi Ruanđani s fra Vjekom su naučili ozbiljno raditi. Nikada neću zaboraviti kad smo išli u Mayu, 15 km od Nyinawimane, sjeći i dovoziti drvenu građu: fra Vjeko je imao jednu malu pilu kojom je cijeli dan sjekao drva, a kad ih je navečer s još dvojicom ljudi utovarao, jedno veliko stablo, koje je trebalo utovariti na kamion, otelo se, palo mu na leđa i ozlijedilo kičmu. Jako ga je boljelo, ali svejedno je bio nasmijan i vedar. Ozljedu je kasnije zaliječio u Europi.

Sjećam se kako je bio izuzetno sposoban uživjeti se u našu kulturu. Jeo je s nama našu ruandsku hranu, spavao na slamarici kao i mi, s pokrivačem kao i ostali siromašni Ruanđani, a nakon naporna posla donosio bi nam darove koje je dobivao od kuće. Pokušavao je plesati naše tradicionalne plesove i vrlo se prijateljski odnosio prema ruandskome stanovništvu. Lako se znao sprijateljiti s bogatima i siromašnima, s političarima i vjernicima, ukratko: sa svima.

Spasilac unesrećenih

Fra Vjeko je za vrijeme genocida bio župnik u Kivumuu, mojoj rodnoj župi, a ja sam bio u bratstvu u mjestu Mbazi, na jugu zemlje. Rekli su mi krš­ćani iz moje župe i moji roditelji da je sve učinio kako bi spasio ljude koji su izbjegli u našu župu, a na misi je imenovao one koji su provodili genocid te upozorio druge da se čuvaju kako ne bi postali žrtve. Pošto je stanje bilo sve teže, počeo je prevoziti Tutsije u biskupiju Kabgayi. Pritom je morao prelaziti preko nekoliko barikada i katkada podmićivati zapovjednike vojske i pokreta Interahamwe koje je poznavao. Više je osoba spasio, koje o tome i danas svjedoče.

Kad je uvidio da Tutsi u Kabgayiju teško pate zbog nestašice hrane i ubijanja, fra Vjeko je s tamošnjim Caritasom napravio plan da ode u Burundi po hranu. Njegova misija bila je dvostruka: u odlasku je u kamionu ispod dasaka više puta skrivao Tutsi mladiće i djecu i tako riskirao život kako bi ih prokrijumčario u Burundi i tako spasio.

fra Aimable BIZIMUNGU

Fra Vjeko mi je spasio život

Zovem se Aphrodis i bio sam skriven u franjevačkoj zajednici u Mbaziju kada je na sve strane u Ruandi započeo genocid. Fra Vjeko je bio jedini fratar u Kivumuu. Kad je čuo da se sestrama klarisama u Kamonyiju prijeti bombardiranjem, zatražio je dopuštenje iz Rima te otišao, spasio sestre i prebacio ih u Butare, u kuću koju su bila napustila braća karmelićani. Ondje je pripremio velik i vrlo opasan poduhvat: prebaciti nas u Burundi. Budući da sam bio u Mbaziju, bilo je teško prebaciti me u Butare jer smo samo između Butarea i Mbazija na jedva 4 km morali prijeći 18 kontrolnih točaka. Da bi me spasio, fra Vjeko je u Butareu našao jednoga vojnog satnika i platio mu 700 dolara da me preveze iz Mbazija u Butare, gdje su fra Aimable i ostala braća bili skriveni. Satnik je došao u Mbazi i bez puno objašnjenja ugurao me u tovarni prostor svoje male Toyote. Bio je to samoubilački poduhvat jer je automobil više puta na barikadama bio pretresan, ali taj časnik je sjedio otraga i štitio me. Kad smo stigli u Butare, fra Vjeko je pripremio veliki plan da nas sve prebaci u Burundi i u tome je uspio.

Genocidne vlasti ipak su otkrile da fra Vjeko prebacuje Tutsije i ostale ugrožene u Burundi pa su počele kovati plan da ga ubiju, ali on je neumorno nalazio nove pravce prebacivanja: išao je zaobilazno preko Bukavua, u Kongu, i stizao u provinciju Gikongoro, točno u logor za Tutsije u mjestu Murambi. Ondje je pregovarao s francuskom vojskom i ona mu je dopustila da ih prebaci u zonu pod kontrolom Ruandskoga patriotskog fronta. Mnogo je Tutsija odatle odvezao u Butare i tako ih spasio.

Fra Vjeko – dobar pastir

Sjećam se, kad su UN i genocidni režim naredili svim Europljanima da napuste zemlju, fra Vjeko je odlučio ostati s nama i s nama patiti. Mislim da je tako do kraja u djelo proveo sve što je propovijedao. Često bi nam znao reći da se naša franjevačka misija ne sastoji samo u tome da propovijedamo evanđelje, nego i da ga živimo živeći sa siromasima, za siromahe, kao siromasi, u radosnom miru i bratskoj ljubavi sa svima. Doista, za vrijeme genocida kroz patnju sam prepoznao Krista među nama preko fra Vjeke. On nas je spasio i ostao je sa sirotim Tutsijima u opasnosti.

Zaista, sva je zemlja bila porušena: moralno, gospodarski, ljudski, društveno. Budući da je jedino on bio sposoban shvatiti i živjeti našu strašnu situaciju, bio je zadužen za biskupijski Caritas. Čuda je napravio: budući da su ga preživjeli Tutsiji smatrali spasiteljem, poslušali su ga kad je propovijedao evanđelje praštanja braneći im osvetu. S druge strane, pripremao je Hutue da zatraže oprost i sudjeluju u obnovi svega onoga što su bili porušili, tako da je posvuda obnovljeno mnogo kuća. U Kabgayiju Hutu i Tutsi zajedno žive, i to zato jer ih je fra Vjeko prvi naveo da se izmire i zajedno žive.

Križni put i smrt

Ruanda je nakon genocida bila u stanju sporadičnih sukoba i ubojstava koje su izvodile nepoznate osobe. Fra Vjeko je više puta bio napadan unatoč svim dobrim djelima koja je učinio za Ruanđane bez iznimke. Čuo sam da mu se prijeti, pa sam osobno došao savjetovati mu da na barem dvije godine napusti Ruandu. Odgovorio mi je smiješeći se: – Prijatelju moj, ja nastavljam svoju misiju u službi mira za sve i ne bojim se.

Rekao sam mu da nam je još potreban pa neka se skloni, a mi ćemo biti sretni da ga jednog dana opet vidimo. Odgovorio mi je jednom ruandskom poslovicom: – Agasozi kagusabye amaraso ntuyakarenza. – što znači: – Ne možeš pobjeći od brda na kojem ćeš umrijeti.

Bio sam jako tužan kada sam nakon dva tjedna čuo da je ubijen u Kigaliju. U sjećanje na fra Vjeku volio bih jednog dana snimiti film o svemu što je učinio za nas, posebno za nas fratre i za ruandske krš­ćane. Njegov je primjer vrlo važan za mlade koji žele slijediti Krista.

Aphrodis NSENGUMUREMYI, bivši fratar
Kivumu/Rwanda, 23. svibnja 2016.


[1] Fra Giacomo Bini, kasnije general Franjevačkog reda (1997. – 2003.), umro 2014.

Izvor:
Kalendar sv. Ante