Objavljeno:
05. 09. 2017. 11:00

Proces proglašenja Majke Terezije blaženom i svetom odvijao se po ubrzanom postupku, koji se omogućuje samo onim svecima, čija je svetost upadljiva i svima očita. U trenutku njezine blažene smrti, 5. rujna 1997., cijeli je svijet spontano uzviknuo: Umrla je svetica!

Piše: fra Slavko Topić

Prošle godine, 4. rujna, na Trgu sv. Petra u Rimu, papa Franjo je bl. Majku Tereziju iz Kolkate proglasio svetom. Blaženom ju je proglasio sveti Ivan Pavao II. 2003. godine, u nazočnosti više od 150 tisuća hodočasnika iz cijeloga svijeta. Nije mnogo manje bilo ni na njezinoj kanonizaciji.

Iako su indijski biskupi molili Papu da kanonizaciju obavi u Indiji, u Kolkati, prevagnulo je mišljenje Papinih suradnika da se kanonizacija upriliči u Rimu, jer je Majka Terezija osoba koja je divno osvijetlila i istaknula lice sveopće Crkve te pripada cijelom svijetu. Slika Majke Terezije na pročelju vatikanske Bazilike sv. Petra na dan kanonizacije nije bila prekrivena, iako je običaj da slika ostaje zastrta platnom sve do trenutka samoga proglašenja blaženim ili svetim. Kao da se namjerno od toga odstupilo. Jer, Majka Terezija kao da je i sada živa i prisutna, duboko se urezala u pamćenje i svijest ljudi po čitavome svijetu.

Počasno mjesto kod kanonizacije, prema želji pape Franje, pripalo je skupini od 1500 beskućnika i siromaha u domovima Misionarki ljubavi u Italiji. Nakon svečanosti, njih je kod ručka posluživalo 250 redovnica i 50 redovnika Majke Terezije.

Čudesan uspon mlade svetice

Sveta Majka Terezija (Agnes Gonxha Bojaxhiu) rođena je u Skoplju, 26. kolovoza 1910. u katoličkoj obitelji. Kao 18-godišnjakinja posvetila je život misijama, pristupivši redovničkoj zajednici Gospe Loretske. Već je 1929. poslana u indijsku Kolkatu, gdje je radila kao nastavnica zemljopisa i vjeronauka, a svečane zavjete položila je 1937. Devet godina poslije, Terezija je doživjela rasvjetljenje duha: odlučila je osnovati vlastitu redovničku zajednicu. Loretsko odijelo zamijenila je 1948. indijskim bijelim sarijem, s obrubom plave, Gospine boje.

Malo po malo, uglavnom putem medija, svijet je upoznavao novu, vrlo neobičnu i vrlo jednostavnu redovnicu, nagnutu nad teške bolesnike i umiruće po ulicama Kolkate. Prikupljala bi odbačenu djecu, koja su od gladi i bolesti umirala po gradskim ulicama. Za hranu i lijekove morala je prositi. Ubrzo je redovnica u bijelom indijskom sariju postala za bogataše ispit savjesti, za siromahe anđeo nade i utjehe, a za cijeli svijet snažan krik velikog broja marginaliziranih, odbačenih, zanemarenih, gladnih, žednih, bolesnih, od bijede umirućih, potpuno zaboravljenih i ostavljenih ljudi širom svijeta. Kolkata je po cijelome svijetu, govorila je.

Nakon što je 1952. osnovala prvi dom za bolesne i umiruće Dom čista srca, sveta Majka Terezija stala je osnivati nove domove po Indiji, a zatim i po cijelom svijetu. Nju je zanimao čovjek, unesrećeni i najsiromašniji mali čovjek, kojega su svi odbacili i zaboravili. Majka Terezija u drugoj polovici prošloga stoljeća zaista je dotakla i uznemirila savjest cijeloga čovječanstva, svraćajući pozornost na mnogobrojnu vojsku siromaha suvremenoga svijeta – i materijalnih i duhovnih.

Njezina nova redovnička zajednica čudesnom brzinom se proširila po svijetu. Mnoge mlade djevojke htjele su biti kao Majka Terezija. Danas Misionarke ljubavi broje oko 5 000 redovnica, oko 800 braće misionara ljubavi i oko 30 tisuća volontera koji se u 600 ustanova žrtvuju za samaritansko djelo Majke Terezije po cijelome svijetu.

Siromašna žena koja moli

Karizma Majke Terezije, njezina svetost svima vidljiva i prepoznatljiva, ležala je u onom čudesnom (milosnom!) zapažanju i otkrivanju drugoga. Služiti siromašnima za nju je značilo činiti nešto lijepo za Boga. Njoj je Bog dao milost da je u svakom čovjeku otkrivala Kristovo patničko lice, a s najnježnijom majčinskom ljubavlju pristupala je svakom čovjeku kao prema samome utjelovljenom Isusu. Imala je živu vjeru u Isusovu prisutnost u Presvetom oltarskom sakramentu i u svakom čovjeku. Na pročelju prvog doma za siromašne i umiruće u Kolkati, ispisala je pored raspela dirljive riječi umirućeg Krista na križu: Žedan sam! To je bilo životno pravilo Majke Terezije i njezinih sestara: pojiti ljude koji su žedni vode, ljubavi i pažnje. Jer u njima sam Isus žeđa i trpi!

Zbog svega toga, Majka Terezija je bila i ostala neodoljiv glas mira, ljubavi i praštanja među ljudima. Strogo je osuđivala svaku mržnju i osvetu, svako zlo koje uništava ljude. Njezina pojava i duhovni pokret u suvremenom svijetu doživljuje se kao prosvjed protiv općeg stava prema potlačenima i odbačenima, protiv svijeta materijalizma, hedonizma i zabave. Zato je 1979. dobila Nobelovu nagradu za mir, ali i druga brojna svjetska priznanja. Na najuvjerljiviji način učinila je evanđelje Kristovo suvremenim, bliskim i poželjnim svakome čovjeku. U tome je Majka Terezija svojevrsni suvremeni apostol i prorok našega vremena, svetica za naše dane, najmarkantnija osoba Crkve i današnjega kršćanstva. Neki su napadali njezinu osobu, kritizirali je i zamjerili joj što je za svoje siromahe primala novac čak od korumpiranih osoba, političara, lidera, od onih koje je cijeli svijet osuđivao. Ustvari im je pružala šansu da učine barem nešto dobra za braću ljude. Njoj je stalo do ljudi, ne do politike.

Svojevremeno je Perez de Cuellar kao tajnik UN-a, o 40. obljetnici osnutka te svjetske organizacije, pozvao Majku Tereziju da kao gost na Generalnoj skupštini 1985. održi govor. Predstavljajući je prisutnima u dvorani, rekao je: Predstavljam vam najmoćniju ženu na svijetu. Ona uistinu predstavlja Ujedinjene narode, jer je u njezinu srcu trpljenje tolikih ljudi. Na te riječi Majka Terezija je podigla ruke držeći svoju krunicu i rekla: Ja sam samo siromašna žena koja moli. Moleći, Gospodin mi stavlja u srce ljubav kako bih mogla ljubiti siromašne. Pogledala je prisutne i rekla: Molite i vi i vaše će srce biti ispunjeno ljubavlju kako biste mogli ljubiti siromašne oko vas. Zatim je svima podijelila primjerak molitve sv. Franje Asiškog jednom i jedinom istinitom Bogu. I svi su molili. Bila je to prva i jedina molitva u sjedištu UN-a u New Yorku.

Majku Tereziju su jednako prihvaćali, svojom smatrali i voljeli ljudi svih vjera i nacija u Indiji i u svijetu. Umrla je 5. rujna 1997., a njezin veličanstveni sprovod 13. rujna u Kolkati, bio je iskaz sveopće ljubavi i poštovanja prema njezinoj osobi i djelu. Sprovod, koji je pratio cijeli svijet, bio je na najvišoj državnoj razini, a svetičino tijelo prošlo je Kolkatom na istim kolima na kojima su prevezena i tijela Nehrua i Gandhija.

Na njezinu grobu danas se okupljaju i zajedno mole razni vjerski sljedbenici – jednostavno, spontano, kao da među njima nema nikakve razlike. Svatko po svojoj vjeri, svatko poštuje svakoga. Zar to nije čudesno, veličanstveno i puno optimizma za sve nas danas? To je duhovna baština svete Majke Terezije: poštivati i voljeti drugoga. Tako se utire put Kristu. Jer ljubav nas Kristova sili!

Izvor:
Svjetlo riječi