Objavljeno:
12. 01. 2018. 08:30

Pojam svetoga i svetosti vrlo je čest u Svetom pismu, no nisu uvijek poznate sve nijanse koje taj pojam označava. Ponekad je kao sveto označeno neko mjesto, ponekad je kao svet označen Bog, a ponekad i neki čovjek. Što onda u biblijskom smislu znači „svet”?

Piše fra Darko Tepert

U hebrejskom jeziku pojam „svet” označen je riječju qadoš, a čini se da je ta riječ izvedena iz glagola koji je nekoć značio „sjeći”, „odijeliti”. To bi onda značilo da je sveto ono što je izuzeto iz svakodnevne uporabe pa tako odijeljeno od svega drugoga, nešto što više nije profano.

Ideja svetosti i posvećenja u Bibliji se pojavljuje već na samom početku gdje se kaže: „I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini” (Post 2,3). Ponovno će u Knjizi Izlaska, unutar Deset zapovijedi biti rečeno: „Sjeti se da svetkuješ dan subotnji” (Izl 20,8). Tako se vidi da postoje neka vremena koja su posvećena i sveta. To je najprije šabat, tjedni dan počinka. On je izdvojen od svih drugih dana, razlikuje se od ostalih dana time što se tada ne radi i time što je sav okrenut prema Bogu. Sva čovjekova aktivnost toga dana morala bi biti usmjerena na Boga.

Sveta mjesta

U Knjizi Izlaska vidi se da i neko mjesto može biti sveto. Kad Mojsije pase ovce svoga tasta Jitra, pa ugleda grm koji gori, a ne izgara, on iz grma čuje glas: „Ne prilazi ovamo! Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo” (Izl 3,5). Postoji, dakle, neko sveto tlo, neka sveta mjesta. Ona su označena naročitom Božjom prisutnošću i time drukčija od svih ostalih mjesta. Slično se može pročitati o gori Sinaju, kad Mojsije, nakon izlaska iz Egipta, onamo dovede Božji izabrani narod. Bog tada nalaže: „Postavi granice naokolo brda i proglasi ga svetim” (Izl 19,23). Svetost nekoga mjesta podrazumijeva neku vrstu granica uokolo toga prostora. Doista, u mnogim narodima, pa tako i među Izraelcima, ali i među narodima koji su prije njih nastanjivali Svetu zemlju, vidljivo je da se svetišta ograđuju.

Zid koji zatvara prilaz svetištu nije obrambeni zid, nego granica koja označava prestanak profanoga i početak svetoga. To pak znači da pristup unutar toga zida podrazumijeva i neke zahtjeve koji su stavljeni pred čovjeka. Mojsije tako treba izuti obuću. Obuća se izrađivala od kože, a to znači od životinjskih ostataka, što je samim time čini obredno nečistom. Odložiti obuću, značilo je odložiti obrednu nečistoću i biti čist za Boga, čist za pristup u sveto područje. Slično se odnosilo i kad su se Izraelci našli podno Sinaja. Ondje Bog nalaže Izraelcima da operu svoju odjeću, a svećenicima da oni sami budu obredno čisti (usp. Izl 19,10.22).

Svete (posvećene) osobe

Neposredno prije izlaska iz Egipta Bog traži od Izraelaca da održe sveto zborovanje (usp. Izl 12,16). Tako ovo naročito okupljanje naroda prilikom prve Pashe postaje nešto sveto. Može se reći da je zajednica naroda sveta. Vidljivo je to i kad narod dođe do Sinaja. Ondje Bog kaže Mojsiju: „Pođi k narodu i posvećuj ga danas i sutra” (Izl 19,10). Narod koji pristupa svetom mjestu sam mora biti posvećen. Unutar odredbi o prvoj Pashi nalazi se i ona prema kojoj Bogu valja posvetiti svakoga prvorođenca (usp. Izl 13,2). U pravilu, to će značiti da prvi okot životinje koja je jestiva i obredno čista mora biti žrtvovan Gospodinu. Prvi okot životinje koja se ne jede, kao što je, primjerice, slučaj s magarcima, valja otkupiti. Jednako tako, valjalo je otkupiti i prvorođence ljudi. To je ono što s Isusom čine Marija i Josip kad ga prikazuju u Hramu.

Vidljivo je iz ovoga da su sveti i cijeli narod i pojedinci u tom narodu. Među pojedincima, osim prvorođenaca, Bogu su bili posvećeni svećenici i kraljevi, a u određenoj mjeri i proroci. Ovi posvećeni pojedinci pridonose ideji svetosti svega naroda. Narod je, naime, svet ukoliko se u njegovoj sredini nalaze Bogu posvećene osobe. No, narod je svet i ukoliko ga je Bog izabrao i odvojio od svih drugih naroda. Kao što su neki dani izdvojeni od ostalih dana da budu sveti, kao što su neka mjesta izdvojena od ostalih mjesta da budu sveta, kao što su pojedine osobe izdvojene od ostalih ljudi da bi bile svete, tako je Bog izabrao izraelski narod i izdvojio ga od svih drugih naroda da bi bio Božji sveti narod. Tako u Knjizi Izlaska Bog i poziva Izraelce: „Budite narod meni posvećen” (Izl 22,30).

Ovu ideju dodatno razrađuje Levitski zakonik gdje je pred narodom Božji zahtjev: „Sveti budite” (Lev 19,2). Na ovaj zahtjev narod treba odgovoriti načinom svoga života, tako što će vršiti zapovijedi, tako što će biti pažljivi prema siromasima, i osobito tako što će pojedinci u narodu ljubiti svoje bližnje, ali i strance (usp. Lev 19,3-37).

Sveti Bog

Zapravo, upravo je u ovom tekstu Levitskoga zakonika vidljivo i gdje je izvor svake svetosti. Ondje se kaže: „Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!” (Lev 19,2). Moglo bi se čak reći da je „Svet” drugo ime za Boga. U očima Izraelaca Bog je toliko drukčiji od svega što je moguće vidjeti u ovome svijetu da je on qadoš, to jest svet, izdvojen, odijeljen. Ova ideja Božje onostranosti bila je tako prisutna da se često u molitvama kako u Bibliji tako i u kasnijim židovskim tekstovima Izraelac Bogu obraća u trećem licu. Toliko je onostran da mu čovjek ne može reći „ti”. Čovjek, ako želi stupiti u prostor Božje svetosti, mora biti čist – obredno čist i čist od grijeha.

To je vidljivo kod proroka Izaije. U dojmljivom prizoru njegova poziva, kad Izaija vidi Gospodina koji sjedi na prijestolju, a oko njega serafe koji kliču: „Svet! Svet! Svet Gospodin nad vojskama!”, prorok rezignirano i u strahu kaže: „Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad vojskama!” (Iz 6,5). Još u Knjizi Izlaska jasno je da čovjek ne može Boga vidjeti i na životu ostati. Toliko se Božja svetost razlikuje od čovjekove grešne stvarnosti. Pa ipak, Bog može čovjeka privući u svoju blizinu i osposobiti je za nju. Tako i kod Izaije čitamo kako ga je jedan od onih serafa očistio od grijeha (usp. Iz 6,7).

Tako je Bog u isto vrijeme u svojoj svetosti onostran, ali čisteći i pozivajući čovjeka čini i čovjeka svetim. Toga su i Izraelci bili svjesni, pa i u svojim molitvama često iz onoga govora Bogu u trećem licu, prelaze u drugo lice. U istoj se molitvi može naći i „on” i „ti” kad se obraća Bogu.

Odnos Boga i čovjeka

Sve nas to dovodi do pitanja odnosa Boga i čovjeka. I o tome je riječ u Levitskom zakoniku. U toj knjizi koja je sva smještena u svetište, u Šator sastanka, u kojem je bio i Kovčeg saveza s pločama Deset zapovijedi nastoji se protumačiti kako Božji izabrani narod treba živjeti da bi mogao imati Svetoga-Boga u svojoj sredini, da bi mogao usred svojih šatora imati Šator sastanka i Svetinju nad svetinjama. Stoga ondje Bog kaže Mojsiju: „Moje zapovijedi držite i vršite ih. Ja sam Gospodin! Ne oskvrnjujte mog svetog imena, nego neka budem proglašen svetim među Izraelcima – ja, Gospodin, koji vas posvećujem” (Lev 22,31-32).

Bog izabire, izdvaja, posvećuje Izraelce, no i oni su pozvani da učine Boga svetim u svojoj sredini. To oni čine tako što vrše njegovu volju. U Novom zavjetu, u Prvoj Petrovoj poslanici čitamo: „Opašite bokove pameti svoje, trijezni budite i savršeno se pouzdajte u milost koju vam donosi objavljenje Isusa Krista. Kao poslušna djeca ne supriličujte se prijašnjim požudama iz doba neznanja. Naprotiv, kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svemu življenju” (1 Pt 1,13-15). Pritom se pisac ove poslanice izričito poziva na riječi Levitskoga zakonika (usp. 1 Pt 1,16).

Svetost čovjeka s jedne strane dolazi po milosti u Isusu Kristu, a s druge strane jasnim odbijanjem svake napasti i prianjanjem uz vršenje Božje volje u svakom segmentu čovjekova života. Židovi, sve do danas, na svoje izabranje gledaju kao na zadatak da Božje ime čine svetim pred svim narodima, to jest da pred svima svjedoče Boga Izraelova. Oni to čine tako što vrše odredbe Božjega zakona, prepoznajući u njima Božju volju. Slično se može reći i za kršćane. Kršćanin je pozvan „svetiti Očevo ime”, kao što molimo i u molitvi Gospodnjoj, tako što će vršiti Očevu volju, nasljedujući tako njegova Sina, našega Gospodina, Isusa Krista.

Izvor:
Svjetlo riječi