Objavljeno:
04. 12. 2019. 09:00

Sveta Barbara (4. prosinca) kršćanska je svetica i mučenica koja je štovana i u zapadnoj i u istočnoj Crkvi. Jedna je od četrnaest svetaca pomoćnika u nevolji. Postoje neslaganja o mjestu i vremenu njezina rođenja. Kao moguća mjesta navode se Nikomedija (Izmir u Turskoj), Heliopolis u Egiptu i Nikozija u Maloj Aziji.

Piše: Ana Papić

Prema nekim predajama živjela je u 3. stoljeću, a druge navode da je mučena oko 306. godine u vrijeme cara Maksimijana. Rođena je u obitelji bogatoga trgovca Dioskora koji se klanjao idolima. Za svoju je kćer sagradio visoki toranj kako bi ju zatvorio da nitko ne vidi njezinu ljepotu. Mnogi su je dolazili isprositi, no ona je odbila i prosca kojega joj je otac doveo. Dioskor je na duže vrijeme otišao u daleku zemlju, a Barbara je u to vrijeme pozvala kršćanskoga učitelja Valerijana, koji je došao prerušen u liječnika i prigrlila je kršćanstvo. Na tornju u kojemu je bila zatvorena stajala su dva prozora, a Barbara je zapovjedila majstoru da napravi još jedan. Ovaj joj je ispunio želju, a prema istoku je napravio mramorni križ. Barbara je s vrela uzela vode i blagoslovila križ. Voda s toga vrela je čudotvorna i na tom su se mjestu dogodila brojna čudesa.

Legende o sv. Barbari

Kad se otac vratio s puta, zanimalo ga je zašto je napravljen još jedan prozor, a Barbara je rekla da tri prozora predstavljaju Presveto Trojstvo kojemu se treba klanjati, a da je križ tu da je podsjeća na otkupljenje. U bijesu je izvukao mač da je pogubi, no Blažena Djevica Marija prenese je u planinu, a taj čudesan prizor vidjeli su i pastiri. Druga legenda kaže da su se zidovi rastvorili i da je pobjegla u šumu u blizini. (Škrobonja 2004: 42).

Neke legende govore da se pred njom otvorila stijena u koju se skrila. Otac je krenuo za njom, a jedan ju je pastir izdao i odmah se pretvorio u kamen, a njegove ovce u skakavce. Kad ju je otac uhvatio, utamničio ju je i zapovjedio da je čuvaju, a od suca je tražio da je osudi na najveće muke. Mogla je birati između mučeničke smrti i žrtve bogovima. Nije se htjela odreći kršćanstva i razljućeni ju je sudac dao bičevati i na rane staviti sol. U tamnicu joj se spustila jaka svjetlost. Ukazao joj se Svevišnji rekavši da mu vjeruje i bude dosljedna jer će za svoje muke biti nagrađena. Ujutro su joj rane čudesno zacijelile. Rekla je da ju je izliječio Isus. Sudac ju je potom dao objesiti između dva stabla i tući maljem u glavu. Stalno je molila Boga za pomoć. Otac ju je odveo u planinu i pogubio, a Barbara je otišla svojem nebeskom Ocu. Dioskora je udario grom, a jedan je plemenit čovjek pokopao tijelo mučenice (Dragić 2015: 145). Hrvatska pučka književnost o sv. Barbari čuva legende, versificirane legende, toponime. Posvećene su joj brojne crkve, a neraspadnuto joj se stopalo čuva u župnoj crkvi u Vodnjanu.

Zaštitnica rudara, vatrogasaca, djevojaka

Prije smrti molila je za spas svakoga tko se sjeti Isusove i njezine muke pa joj se vjernici mole u smrtnoj opasnosti kada se nisu u mogućnosti ispovjediti i primiti bolesničko pomazanje. Pomogla je i sv. Stanislavu Kostki da primi pričest kad je kao student obolio, a stanodavac nije dopuštao da mu katolički svećenik uđe u kuću. Svetici se moli i za zaštitu od nagle smrti:
Sveta djevice Barbaro, kad si svjedočila za svetu vjeru Isusovu svojom krvlju, onda ti je premilostivi Isus obećao da će oni koji te zazivaju u pomoć biti oslobođeni od nagle i nepripravne smrti. Učini, dakle, pomoćnice moja, da se Isus spomene prolivene djevičanske krvi i žarke ljubavi tvoje te po dobrostivom obećanju svojem ne dopusti da duša moja izađe iz tijela prije nego se očisti pravom ispovijedi i Presvetim se oltarskim sakramentom okrijepi za put u vječnost. Amen.

U ikonografiji se najčešće prikazuje s kaležom i hostijom. Zbog zidova i stijena koje su se pred njom otvorile, zaštitnica je rudara. Zaštitnica je i vatrogasaca, od oluje, požara, nevremena, topništva i vojnika, arhitekata, zidara, matematičara, zatvorenika, djevojaka, zemljoradnika, geologa…
U nekim krajevima se na njezin spomendan sije božićna pšenica, dok je drugdje to običaj za blagdan Bezgrešnog začeća BDM (8. prosinca) ili sv. Lucije (13. prosinca). Običaj je ponegdje i uoči Sv. Barbare u vodu staviti grančice neke voćke i ako procvjeta, znak je nekoga sretnoga budućega događaja. Cvjetanje grančice simbol je i Isusova rođenja koji isklija kao mladica iz panja Jišajeva (usp. Iz 11,1-9).

Obično dječaci čestitaju blagdan sv. Barbare i za to budu darivani. U slavonskim krajevima netko ogrnut plahtom glumi sv. Barbaru i nosi darove dobroj djeci, a lošu šiba. Zanimljivo je praznovjerje da onaj tko taj dan počne praviti metlu, završi je na Badnjak i odnese na polnoćku te njome kasnije obiđe tri puta oko zemlje, može uhvatiti lopova koji ne bi mogao otići dok ga se ne oslobodi trostrukim udarcem metlom.
Mladi je život sv. Barbare nadvladao progonstvo i nipošto nije izgubljen, nego je u punini procvjetao za vječni život. Stoga je s pravom ona adventska glasnica rođenja najljepšega cvijeta čovječanstva s kojim svaki život i svaka patnja u predanju imaju svoj potpuni smisao.

Izvor:
Svjetlo riječi