Objavljeno:
10. 01. 2020. 09:00

U Bosni i Hercegovini su mnogi čuli za Krakov ili su posjetili ovu povijesnu prijestolnicu Poljske. Mnogi su pohodili taj grad, posebno krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća kada je Poljska bila u krizi te se tamo putovalo u kupovinu svega potrebnoga, a još više onoga nepotrebnoga.

Piše: Dalibor Ballian

Neki su pak išli samo iz radoznalosti te da vide jedan od najljepših europskih gradova. Tamo su prikupljali brojne podatke o gradu, detaljno ga obilazili, ali među obiljem podataka o tom gradu jedan je posebno zanimljiv.

Prilikom obilaska staroga dijela grada i katedrale na Wavelu, u sklopu staroga kraljevskog dvorca, jedan kameni sarkofag je poseban, osobito za nas iz Bosne i Hercegovine. To je kamena grobnica od bijeloga mramora gdje je posljednje počivalište kraljice Jadvige koja je u svojim genima imala i one bosanske. Ali tko je bila ta kraljica koju je papa Ivan Pavao II. proglasio svetom? Ona je, zapravo, imala jaču vezu s Bosnom nego s Poljskom, ali je svojim rođenjem bila predodređena za kraljicu. Razlog tome je što je njezina majka bila bosanska princeza, Elizabeta, kći bosanskoga bana Stjepana II. Kotromanića i poljske princeze Elizabete Pjast.

Veliki sporovi

Kada je Elizabeta odrasla, poslana je na ugarski dvor kod tadašnje ugarske kraljice majke Elizabete, a nakon smrti kraljeve prve supruge Margarete, kraljica majka i Stjepan II. dogovorili su brak između Ludovika I. i Elizabete Kotromanić. Između njih je brak sklopljen već 20. lipnja 1353. godine čime je bosanskom banu povećan ugled i osnažene političke veze u tadašnjoj Europi. Ovo vjenčanje pratili su veliki sporovi zbog ranijih krvnih veza, ali tadašnji Papa izdaje nalog kojim odobrava ovaj brak.

Iako je brak bio skladan, Ludovik i Elizabeta Kotromanić dugo nisu imali djece te se vjerovalo da je Elizabeta neplodna. Međutim, Elizabeta je kasnije rodila tri kćeri od kojih je najstarija, Katarina (rođena 1370. godine), a koja je umrla u ranoj mladosti. Dok su dvije mlađe kćeri nadživjele roditelje, Marija (rođena 1371. godine) i Jadviga (rođena 1373. godine).

Nakon kraljeve smrti 1382. godine Marija je postala kraljica Ugarske, ali je kraljica majka Elizabeta Kotromanić imala glavnu ulogu do trenutka njezine udaje za kralja Sigismunda Luksemburškoga. Kada su Poljaci izrazili želju za prekidanjem personalne unije s Ugarima, Elizabeta je za poljskoga monarha predložila svoju kćer Jadvigu. Jadviga je bila izabrana, ali ju je majka zadržavala na svom dvoru dvije godine prije nego što je konačno bila primorana poslati je u Poljsku. Pregovarala je o Jadviginu braku, a da bi mogla neometano zasjesti na prijestolje, posvojila je njezina muža, velikoga litvanskog kneza Vladislava Jagjela kako bi on imao nasljedna prava na poljsko prijestolje u slučaju Jadvigine smrti.

Jadviga je, zapravo, imala jaču vezu s Bosnom nego s Poljskom, ali je svojim rođenjem bila predodređena za kraljicu. Razlog tome je što je njezina majka bila bosanska princeza, Elizabeta, kćerka bosanskoga bana Stjepana II. Kotromanića

Nakon Sigismundova odlaska iz Ugarske, 1386. godine, Elizabetina kći Marija zbačena je s prijestolja u korist napuljskoga kralja Karla III. Elizabeta i Marija bile su prisiljene prisustvovati njegovoj krunidbi. Međutim, samo sedam tjedana kasnije, Elizabeta je naručila ubojstvo kralja Karla. Iste godine, Elizabeta je s kćerkom odlučila krenuti u Hrvatsku gdje ih otimaju moćni hrvatski plemići koji su željeli osvetiti smrt kralja Karla i postaviti za kralja Ladislava Napuljskoga. Dvije kraljice bile su odvedene u Novigrad kod Zadra. Tamo je Elizabeta, na zahtjev Karlove udovice Margarete, zadavljena pred očima svoje kćerke. Bila je tajno sahranjena u crkvi svetoga Krševana. Na treću godišnjicu smrti njezino tijelo je prevezeno u Stolni Biograd u Mađarskoj.

Jadvigino poslanje

Jadviga je bila najmlađa kći ugarsko-poljskoga kralja Ludovika Velikoga i Elizabete Kotromanić. Njezin pradjed bio je poljski kralj Vladislav I. koji je 1320. godine ponovno ujedinio Poljsku. Kada je bila još mala, zaručili su je za Vilima Austrijskoga i provela je godinu dana na dvoru u Beču. Ludovik je prvobitno planirao ostaviti poljsku krunu Mariji i njezinu suprugu jer je on sam držao nasljedno pravo na nju, a pored toga bio je nasljednik Bradenburga koji je bio bliži Poljskoj nego Ugarskoj. Kako se Jadviga trebala udati za austrijskoga vojvodu i živjeti kao njegova supruga na bečkom dvoru, njoj je više odgovarala kao nasljedna zemlja Ugarska.

Nakon smrti kralja prijestolje je naslijedila njegova najstarija preživjela kći, Jadvigina starija sestra Marija, a majka je proglašena regentom. U Poljskoj plemstvo nije željelo da se nastavi personalna unija s Ugarskom, a nisu željeli ni Marijina zaručnika Sigismunda za suvladara. Protjerali su Mariju i Sigismunda iz Poljske, a za vladaricu su odabrali Jadvigu. Elizabeta Kotromanić, koja je bila Marijin regent, nije prihvaćala zahtjeve poljskoga plemstva. Nakon dugih pregovora i građanskoga rata 1383. godine u Velikoj Poljskoj, Elizabeta je popustila i dopustila je desetogodišnjoj Jadvigi da ode u Poljsku. Jedini rođak kojega je Jadviga imala u Poljskoj bio je njezin rođak Vladislav Kujavski, dok je ostatak porodice ostao u Ugarskoj. Jadviga je okrunjena u Krakowu 16. listopada 1384. godine kao kralj Poljske, a ne kao kraljica. Ovim potezom htjelo se naglasiti da je Jadviga bila monarhinja, a ne samo žena monarha. Litva je potpisala s Poljskom 1385. godine savez iz Kreva, te su se po tom sporazumu Litva i Poljska ujedinili pod zajedničkom krunom, s tim da se veliki knez Litve, Vladislav Jagelo, oženi Jadvigom i postane katolik. Vjenčali su se u svibnju 1385. godine, nakon čega je Jagelo proglašen kraljem Poljske. Jadviga je zadržala svoja vladarska prava, te je par vladao zajednički. Tim činom vjenčanja izvršeno je i pokrštavanje Litve. Da bi sve proteklo kako treba, neposredno prije vjenčanja Elizabeta je posvojila Vladislava Jagjelovića kako mu se u slučaju Jadvigine smrti ne bi osporila kraljevska kruna.

Kao vladarica Jadviga je imala malo udjela u pravoj vlasti, iako je bila angažirana u političkom, diplomatskom i kulturnom životu. Uspješno je organizirala povratak dijelova tadašnje jugoistočne Poljske, točnije Galicije 1387. godine koji su prilikom diobe ostali u mađarskim rukama. Kako je bila izuzetno dobro obrazovana i naučila nekoliko jezika, prevela je mnoge knjige s latinskoga na poljski. Osnovala je mnogo bolnica. Također, prilikom pokrštavanja Litve osnovala je biskupiju u Vilniusu. Svojim donacijama, skupljenim od prodaje vlastitoga nakita i kraljevskih obilježja, tijekom 1399. obnovila je Univerzitet u Krakovu, danas poznat kao Jagijelonski Univerzitet.

Jadviga je 22. lipnja 1399. rodila djevojčicu, nazvanu Elizabeta Bonifacija po Jadviginoj ubijenoj majci i papi Bonifaciju IX., ali u roku od mjesec dana obje su umrle zbog komplikacija tijekom poroda. Pozicija njezina supruga kao sada samostalnoga vladara bila je ugrožena njezinom smrću jer on je postao kralj po njezinu pravu i usvojenju. Jagelo je ipak ostao kralj Poljske sve do svoje smrti, 35 godina kasnije, a svoje vladarsko pravo pojačao je oženivši Jadviginu rodicu, Anu Celjsku, kćer Elizabetine sestre Katarine. Ipak su ga naslijedili sinovi koje je rodila njegova treća supruga, a koji nisu bili potomci nijednoga prethodnog poljskog vladara.

Inače, već po smrti kraljice Jadvige, započinju hodočašća na njezin grob. Posebno su hodočastili oni koji nisu mogli imati potomstvo. O tome u svom romanu kao i tim vremenima vrlo lijepo piše poljski nobelovac Henrik Sjenkjevič u romanu Križari. Iz ovoga se vidi da su bosanske princeze i njihovi potomci igrali vrlo značajnu ulogu u kraljevinama središnje Europe, ali i šire.

Izvor:
Svjetlo riječi