Objavljeno:
11. 04. 2018. 08:00
Pierre Parrocel, Sv. Ivana Franciska de Chantal u slavi, 18. stoljeće, privatna zbirka

Cjelovito opisati nečiji život je nemoguće bez spominjanja osoba s kojima postoji vez ljubavi. Kako reći bilo što o Isusu bez ljubavi koju je imao prema Ocu ili Majci Mariji? Kako razumjeti evanđeosku ljubav kod Franje Asiškoga, a ne spomenuti Klaru? Kako govoriti o mnogim svecima i sveticama, a izostaviti duboka prijateljstva koja su nastajala i rasla zahvaljujući istoj božanskoj ljubavi u njihovim srcima?

Piše: fra Damir Pavić

Stoga nije moguće govoriti o velikoj svetici kao što je Ivana Franciska de Chantal, a ne utkati u priču o njoj Franju Saleškog, sveca s kojim je bila povezana neobičnom vezom ljubavi, posve uronjenom u Božje otajstvo.

            Već kao dijete ostala je bez majke, ali otac joj je u srce usadio čvrstu vjeru. Kada se udala za baruna de Chantala bila je uzorna žena i majka, ali i plemenitog srca prema onima koji su patili. Kao barunica svojim je rukama spremala i dijelila hranu siromasima. Ujedno im je bila liječnica i njegovateljica. U svojoj kući je imala pravo skladište lijekova dijeleći ih besplatno. Čistoća u njezinoj ljekarni bila je nadaleko poznata tako da se za čistu kuću govorilo: čista kao ljekarna barunice iz Chantala. Dnevno je posjećivala bolesnike i čistila im sobu. Najteže slučajeve je dovodila u svoju kuću i ondje ih njegovala.

            Rodila je šestero djece od kojih je dvoje umrlo nakon poroda. Najteži udarac je bio kada je ostala udovica u dobi od 29 godina, kada je njezin muž stradao u lovu. Kroz sedam godina morala je živjeti u kući svoga svekra i proživjeti različita poniženja, ali vjera joj je davala snagu. Tako je oprostila i ubojici svoga muža i bila kuma na krštenju njegova djeteta. Nije malaksala iako je njezina osjetljiva narav bila izložena različitim iskušenjima. O tome svjedoče njezine riječi: Naučila sam da bit Božje ljubavi nije u osjećajima i raspoloženju, nego u čvrstoj nakani učiniti sve što je Božja volja i podnijeti sve što Bog od mene traži, makar se radilo i o najstrašnijim iskušenjima.

            Jedan od najvažnijih trenutaka u njezinom životu je bio upoznati biskupa Franju Saleškog kada je držao pokorničke propovijedi. Na nju je ostavio ovakav dojam: Divila sam se svemu što je činio i govorio i promatrala ga kao glasnika od Gospodina. Njegovo sveto ponašanje tako me dirnulo da nisam htjela svoga pogleda odvratiti od njega. Tako je nastalo prekrasno duhovno prijateljstvo i razmjena pisama u kojima se zrcale njihove duše i prijateljska ljubav da je teško reći čemu se više treba čuditi: besprijekornoj čistoći ili dubokoj nježnosti njihovih osjećaja. Od dvije tisuće sačuvanih pisama sv. Franje Saleškog njih pet stotina – katkad veličine i do deset pisanih stranica – upućeno je Ivani!

            Ivana mu je bila kao majka i kćerka, a ona je Franju doživljavala kao oca ili sina. On svoju ljubav prema njoj naziva jakom, neprolaznom, slatkom, laganom, posve čistom i uronjenom u Boga. U jednom njegovom pismu stoji: Želio bih da vam mogu opisati osjećaje koje sam imao o našoj duhovnoj povezanosti kod primanja svete pričesti. Ivana je Franji odgovarala cijelim srcem. Naziva ga ocem, sucem, gospodarom i govori kako je u njegove ruke stavila svoje slabo srce. Njezine riječi odaju da mu je posve poslušna kao kćerka: Recite mi sve što moram činiti…najponiznije vas molim da ništa ne prepustiti mome sudu, ako vam je tako po volji. Na drugim mjestima je kao majka. Brine se za njegovo zdravlje i piše mu kako mora više spavati i čuvati se prekomjernoga rada. Brine se i za njegovo duhovno dobro i ne ustručava se opomenuti ga da ostane ponizan i ne postane škrt. Podsjeća ga da u brizi za druge ne zanemari svoju vlastitu dušu te da jutarnje sate pridrži za sebe.

            Pod utjecajem Ivane napisao je Franjo Saleški Raspravu o Božjoj ljubavi, najljepši plod njihove duševne povezanosti, kao i drugo poglavlje iz čuvene knjige Filotea, koje govori o istinskom prijateljstvu. Jedan duhovni pisac divno će opisati tu povezanost: Ovo prijateljstvo ljubavi djeluje kao duhovni menuet čiju glazbu bi mogao napisati Händel, a radoznalo ga promatraju svi anđeli i kojega bi suludo bilo oponašati. Jedan krivi korak i oboje bi završili u ponoru. Njih dvoje od toga ne samo da su bili sačuvani, nego im je prijateljstvo štoviše pomoglo u konačnom ispunjenju njihovoga vjerskog cilja, jer oni svoj odnos nikada nisu promatrali kao svrhu samome sebi.

            Kao plod njihove suradnje nastaje kongregacija Marijina pohođenja, kojoj je Franjo Saleški bio utemeljitelj, a Ivana prva poglavarica. Brzo se širi i pred kraj njezina života u Francuskoj broji 68 samostana. Umorna, pred kraj života, piše: Ja sam, o Gospodine, suha zemlja koja je postala smeđa i napuknuta pod naletima vjetra i hladnoće. Ali ti vidiš da ništa više od Tebe ne tražim.

            Na samrtnoj postelji u lijevoj ruci je držala upaljenu svijeću, a u desnoj ruci križ i vrećicu s ispovijesti vjere i potpisanom papiru u kojem je Franji Saleškom dala zavjet poslušnosti, a on njoj obećao duhovno vodstvo sve do smrti.

Izvor:
Svjetlo riječi