Objavljeno:
10. 02. 2018. 13:15

Među silnim mnoštvom knjiga o bl. Alojziju Stepincu, objavljenih nakon završetka Drugoga svjetskog rata pa sve do današnjih dana, vrijedi tek spomenuti dr. Ivana Cvitkovića, nekadašnjega istaknutog marksističkog mislioca, sociologa religije i sveučilišnoga profesora, i njegovo djelo Ko je bio Alojzije Stepinac (NIŠRO Oslobođenje, Sarajevo, 1986.). Ta knjiga, na 336 stranica po sebi ne zaslužuje neku pozornost, posebice s današnjega motrišta, zbog objave njemu potpuno nepoznatih dokumenata i činjenica vezanih uz zagrebačkoga nadbiskupa, koji su mu mogli pomoći u što objektivnijem sagledavanju teme kojom se bavi.

Piše: Tomislav Vuković

Naime, u Cvitkovićevoj se knjizi s neznatnim i beznačajnim dopunama uglavnom recikliraju teze iznesene u knjizi Milana Stanića Suđenje Lisaku, Stepincu, Šaliću i drugim ustaško-križarskim zločincima i njihovim pomagačima (Zagreb, 1946.) i Jakova Blaževića Mač, a ne mir (Zagreb, Beograd, Sarajevo, 1980.). No, njezin naslov/upitnik – tko je bio Alojzije Stepinac? itekako odražava dvojbe, nedoumice i zbunjenost određenoga dijela, ne samo hrvatske, bosanskohercegovačke ili srbijanske nego i svjetske javnosti.

Zbog toga je nužno barem ukratko pokušati pojasniti kako je uopće moguć nastanak (i opstanak) krajnje i isključive proturječnosti o nadbiskupu Stepincu: svetac ili zločinac?

Na smetlište, a zatim u kotlovnicu

Možda se ta proturječnost može razumjeti kroz historigrafske kontrapunkte koji također stoje na krajnjim „točkama” među kojima je stvaran „zločinac” Alojzije Stepinac. S jedne je strane stvarna faktografija (dokumenti, činjenice, svjedočenja), koja je u većem ili manjem dijelu „nestala” ili se pokušala uništiti ili je krivotvorena ili izvađena iz konteksta i sl., a s druge je strane potpuno izmišljena „faktografija” (tobožnji argumenti, iskazi, dokazi i sl.), koji pripadaju science fiction kategoriji, tj. znanstvenoj fantastici bez ikakva temelja u stvarnosti. No, kako bi se što bolje razumjelo o čemu je riječ, potrebno je navesti barem nekoliko primjera koji će pokazati „prostor” između tih dviju spomenutih krajnosti u kojemu je komunistički totalitarni sustav desetljećima oblikovao i održavao, zbog poznatih ideološko-pragmatičnih razloga, isključivo negativnu ulogu Alojzija Stepinca u doba NDH (zapravo ulogu cijele Katoličke Crkve i Vatikana).

Tako je danas, taksativno, poznato točno 75 „nestalih” dokumenata iz Sudskoga stupa Vrhovnoga suda SRH sa suđenja nadbiskupu Stepincu, koji su, nije teško zaključiti, prikupljeni u prilog obrani za sudski proces održan od 30. rujna do 11. listopada 1946. u kojemu je on osuđen na 16 godina strogoga zatvora. Zatim, osobne dnevne zapise koje je nadbiskup godinama bilježio, državna mu je vlast također otuđila, a kada su kasnije u samostalnoj Hrvatskoj vraćeni Zagrebačkoj nadbiskupiji, iz toga su Dnevnika u nepovrat otišle po ondašnju vlast „nepoćudne” stranice, za koje se ni danas ne zna gdje su, ako još uopće postoje. Zaplijenjena je i sva nadbiskupova korespondencija iz lepoglavskoga zatvora koja je, prema iskazu (sjećanju) nadležne osobe u nekadašnjem Ministarstvu pravosuđa – Središnjem uredu Uprave za zatvorski sustav, u „glasovitoj” Petrinjskoj ul. 12 u Zagrebu, bila pohranjena u „četiri do pet kutija”. Ona je, „nažalost, uništena, bačena na smetlište, a zatim u kotlovnicu”, potvrđeno je kasnije.

Predlaže se da se predmet uništi!

Selektirajuće je prošla i dokumentacija jugoslavenske tajne policije OZN-e (Odjeljenje za zaštitu naroda), a od 1966. godine UDBA-e (Uprava državne bezbednosti), pohranjena u Stepinčev dosje, koja je probrana, jednim dijelom uništena, a dijelom još uvijek nedostupna, posebice dio odnesen u saveznu UDBA-u u Beograd. Taj je Stepinčev dosje, prema dostupnim dokumentima u Hrvatskome državnom arhivu, najvjerojatnije, prvo 1973. godine prošao kroz „sito i rešeto”, tj. djelomično i uništen pod budnim okom UDBA-ina djelatnika Stjepana Balenta, i kasnije 1983. godine po izravnim preporukama Mate Grubića. Za ilustraciju, iz mnoštva Grubićevih preporuka s istim ciljem – zatiranje svih tragova, dobro je citirati barem jednu od njih, nakon kojega je svaki komentar suvišan:

REPUBLIČKI SEKRETARIJAT ZA UNUTRAŠNJE POSLOVE

SLUŽBA DRŽAVNE SIGURNOSTI – V. ODJEL

Zagreb, 5. 5. 1983. godine

Z a b i l j e š k a

Predmet 001-0 redni broj 50/42 'Dr. Alojzije Stepinac – popis lica za koje je Stepinac intervenirao kod policije NDH – popis sastavio NDS'. Predmet obuhvaća 24 stranice. Po svom sadržaju predmet spada u grupu 'A' i nije za korištenje izvan službe DS.

Napomena: Predlaže se da se predmet uništi.

Mate Grubić

Cijeli je taj postupak uništenja i krivotvorenja činjenica počeo, zapravo, puno ranije, jer je već sam nadbiskup Stepinac govoreći o svom suđenju upozorio na krivotvorine: Da se sud pokaže pravednim, poslužili su se i falsificiranim dokumentima. Tako su na primjer prezentirali na sudu fotografiju, gdje ja prisustvujem odlasku hrvatskih mornara na Crno more u borbu protiv Rusije zajedno s mons. Marconeom, apostolskim delegatom i mons. Lachom, pomoćnim biskupom zagrebačkim. I da sam prisutvovao, ne bi to bio nikakav zločin, jer ja sam tada već bio delegiran od Svete Stolice za vojnog vikara sine titulo. Međutim, i mons. Marcone i biskup Lach mogu posjedočiti, da me tamo nikada nije bilo... Falsificirali su fotografiju (u novinama) kako ja fašistički pozdravljam dizanjem ruke, a to je veliki 'ratni zločin'. Međutim, može posvjedočiti i mons. Marcone, da ja toga nikada učinio nisam...

Ustaše i milijun eura

Iz kardinalovih je riječi očito da su se istodobno ciljano i namjerno u javni prostor plasirali izmišljeni podaci koji su polako, ali sigurno ulazili u (pod)svijest širokih slojeva ljudi. Nemoguće je u jednome novinskom tekstu upozoriti na svu njihovu brojnost, neodrživost i besmisao, no, oni su doveli do doista apsurdnih teza, kao npr: „Svjedočenje preživjelog logoraša: Kardinal Stepinac osobno je klao srpsku djecu u Jasenovcu”, kojega je plasirao ni manje ni više nego dr. Srboljub Živanović, predsjednik Međunarodne komisije za istinu o Jasenovcu!!! On je objavio „svjedočenje” Vase Kondića, rođenoga 1934. u „Sladini (najvjerojatnije – Slabinji, op. a.) kod Kozarske Dubice” koji se: „Osobno uvjerio – svojim očima je gledao kako su najgrozniji koljači srpske djece bili katolički svećenici... Ovi katolički popovi su pored križa nosili oko vrata i nož za klanje... Stepinac bi smireno i hladno hvatao i klao jedno po jedno srpsko dijete i bacao truplo u usijanu peć. Sve je to g. Kondić promatrao tijekom tri mjeseca.” Na tome je tragu i pedantan „znanstveni” podatak beogradskoga odvjetnika Pavle Jankovića da je „prema vatikanskoj evidenciji u Jasenovcu likvidirano 985.756 ljudi” te da se „pod ustaškim pokretom borilo 12.879 katoličko-vatikanskih i hrvatskih svećenika”.

Teško shvatljivi klerici

Taj se niz mitova, nažalost, proteže sve do današnjih dana, pa je tako u tijeku razgovora mješovite katoličko-pravoslavne komisije o kardinalu Stepincu obznanjeno fantastično „otkriće”:    

Skandal nad skandalima! Hrvati potkupili Vatikan: Ustaše dale 1.000.000 eura da Stepinac postane svetac!

Iz svega dosada iznesenoga donekle se može razumjeti zbunjenost određenoga broja dobronamjernih ljudi o hrvatskome blaženiku. Jednako tako, treba biti svjestan kako nikakvi novi dokazi, dokumenti, činjenice i sl. neće, zasigurno, pokolebati zlonamjernike, posebice ako su zadojeni mržnjom prema svemu što je katoličko i hrvatsko, jer njihove su prosudbe čvrsto zacementirane. Međutim, iako se donekle mogu razumjeti potreba za privlačenjem pozornosti i medijskim isticanjem, teško je shvatiti pojedine crkvene ljude (klerike), koji su nasjeli spomenutoj, već pomalo propaloj, ideološkoj promidžbi, te u tekstovima i predavanjima, na tribinama i okruglim stolovima, iznose tezu kako npr. bl. Stepinac, općenito, nikako ne može biti uzor sadašnjim naraštajima katoličkih vjernika, ili optužuju Crkvu, zajednicu vjernika kojoj i sami pripadaju, da slavi „ratne zločince”.

Zaključno, Cvitkovićevo pitanje spomenuto na početku teksta – tko je bio Alojzije Stepinac – još će dugo odzvanjati u glavama mnogih!

Izvor:
Svjetlo riječi