Objavljeno:
21. 03. 2020. 14:00
Piše: fr. Slavko Slišković, OP

„Pravomoćni sam biskup Bosne i zato imam pravo u tom pogledu božansku sudbinu braniti Bosnu i Hercegovinu” – napisao je biskup bosanski ili đakovački i srijemski Josip Juraj Strossmayer (1815. – 1905.) svome prijatelju Williamu Ewartu Gladstoneu (1809. – 1898.), vođi Liberalne stranke, višekratnom premijeru i najistaknutijem građanskom britanskom političaru viktorijanskoga razdoblja. Uvjerenje u odgovornost za katoličanstvo na prostoru između Save, Drine i Jadranskoga mora utjecalo je na mnoge životne odluke čelnika biskupije smještene na susretištu katoličanstva, pravoslavlja i islama. Turbulentno razdoblje druge polovice 19. stoljeća, u kojemu su se mijenjale državne granice i politički sustavi, ustroj Crkve te nacionalna svijest, kultura i obrazovanje, a u čemu je osobno aktivno sudjelovao, učinile su Strossmayerov angažman intenzivnijim i dragocjenijim.

Josip Juraj Strossmayer rođen je 4. veljače 1815. godine u Osijeku od oca Ivana i majke Ane, rođ. Erdeljac. Prezime baštini zahvaljujući pradjedu koji se doselio iz Gornje Austrije, ali je ženidbenim vezama obitelj brzo pohrvaćena. Isti je dan kršten u župi sv. Petra i Pavla u rodnome gradu. Dva krsna imena dovela su do pogrešnih tumačenja pojedinih životopisaca o braći blizancima od kojih je jedan umro, pa su roditelji, ne mogavši ih razlikovati, preživjelome dodijelili oba. Početno obrazovanje stekao je u osječkoj franjevačkoj gimnaziji od 1825. do 1831. godine kao izvrstan učenik. U đakovačko sjemenište primljen je 1832. godine, a nadarenost i studijski uspjeh mladoga Osječanina potaknuli su profesorski zbor đakovačkoga učilišta da već iduće godine predlože biskupu Pavlu Sučiću da ga pošalje u središnje sjemenište u Pešti i školovanje na tamošnjem Sveučilištu. U mađarskoj je prijestolnici također polagao predviđene ispite s najvišim ocjenama, pa je prigodom ispita iz područja dogmatike predsjednik ispitnoga povjerenstva proročki najavio kako će Strossmayer biti „aut primus haereticus saeculi XIX. aut prima columna ecclesiae catholicae!” (ili prvi heretik 19. stoljeća ili prvi stup Katoličke Crkve!). Studij je završio 1837. godine postigavši doktorat iz filozofije. Zbog nenavršene kanonskim pravom propisane dobi za ređenje, ali i zdravstvenih poteškoća, nije odmah zaređen za svećenika. Kao bogoslov djelovao je u tajništvu biskupskoga ureda u Đakovu. S netom navršene 23 godine u veljači 1838. godine primio je redove subđakona, đakona i prezbitera. Nakon dvogodišnje službe župnoga vikara u Petrovaradinu poslan je u središnji zavod za izobrazbu svećenika u Monarhiji „Augustineum” u Beču kako bi završio doktorski studij iz teologije na Sveučilištu u carskoj prijestolnici. Dvogodišnji boravak u gradu „na lijepom plavom Dunavu” okrunio je doktoratom teologije na temu jedinstva Istočne i Zapadne Crkve. Problematika crkvenoga jedinstva obilježila je njegov cjelokupan životni put. Po povratku u Đakovo obavljao je niz odgojnih i obrazovnih službi u tamošnjem sjemeništu. Kao odgojitelj bio je vicerektor i duhovnik sjemeništa, dok je kao nastavnik predavao religiju, matematiku, fiziku i Sveto pismo.

Slavonska provincija, nakon života u Pešti i Beču, nije u cijelosti ispunjavala afinitete ambicioznoga mladog svećenika. Istina, kasnije kao biskup nije imao mogućnost izbora životne sredine, ali je zato uložio ogromne napore da središte svoje dijeceze uzdigne do sjaja i važnosti drugih biskupskih gradova, a svoju palaču susretištem i stjecištem velikana vjerskoga, kulturnoga i političkoga života istočnoga dijela Monarhije i južnoga slavenstva. Stoga se 1847. godine, uz suglasnost svoga biskupa Josipa Kukovića, prijavio za mjesto studijskoga ravnatelja Zavoda sv. Augustina i carskoga kapelana u Beču, te istodobno natjecao za profesora dogmatske teologije na Sveučilištu u Pešti. Nakon provedenih konzultacija car Ferdinand je 27. kolovoza 1847. godine Josipa Jurja Strossmayera imenovao na spomenute službe u Beču, a po dolasku u središte Carstva na Sveučilištu je također predavao Kanonsko pravo.

Boravak i djelatnost u žiži društvenoga i političkoga života bili su odskočna daska za buduću crkvenu karijeru koja je u Habsburškoj Monarhiji ovisila o političkoj vlasti. Nakon što je biskup Kuković abdicirao, Ministarski savjet je, uz preporuku bana Josipa Jelačića, 8. studenoga 1849. godine predložio caru Franji Josipu postavljanje Strossmayera na biskupsku katedru u Đakovu. Deset dana kasnije car ga je imenovao biskupom te o tome izvijestio papu Pija IX. zatraživši njegovu potvrdu spomenute odluke. Uslijed revolucionarnih prilika, kada je građanstvo preuzelo vlast i proglasilo republiku u Rimu, Papa je bio prisiljen napustiti Vječni Grad, a potom se vratiti uz pomoć francuskih trupa, pa se na njegov odgovor čekalo mjesecima. Biskupsko ređenje Josipa Jurja Strossmayera obavljeno je 8. rujna 1850. godine u Beču, a upravu biskupije preuzeo je i bio svečano introniziran 29. studenoga iste godine u Đakovu. Budući da je mladi biskup već slovio kao pobornik hrvatskoga narodnog preporoda i potrebe slavenske uzajamnosti, oba ova događaja bila su popraćena masovnim manifestacijama oduševljenja i pučkim slavljima uz nazočnost najvažnijih predstavnika državnoga, crkvenoga i kulturnoga života te mnogobrojnih pregalaca hrvatske nacionalne emancipacije i slavenskoga jedinstva. Vođen geslima „Sve za vjeru i domovinu” te „Prosvjetom k slobodi” biskupijama Bosanskom ili Đakovačkom i Srijemskom upravljao je idućih 55 godina sve do smrti 8. travnja 1905. godine.

Tijekom dugoga razdoblja svoje pastirske službe Josip Juraj Strossmayer postao je kao biskup, političar i mecena nezaobilazna figura hrvatske i šire slavenske povijesti, kao i povjesnice Katoličke Crkve u cjelini. Njegov odnos prema prostorima s južne strane Save i njezinim stanovnicima dobro je predvidio fra Ivan Franjo Jukić (1818. – 1857.). Časopis koji je pokrenuo 1850. godine naslovio je „Bosanski prijatelj”, a njegov prvi broj posvetio je tek imenovanom i još nezaređenom biskupu J. J. Strossmayeru. Mladi se prelat doista pokazao prijateljem Bosne, čije je ime nosio u naslovu svoje službe, ali i vlastitoj svijesti o odgovornosti za njezinu sudbinu.

Izvor:
Svjetlo riječi