Objavljeno:
30. 03. 2019. 15:45

Paralelno s rješavanjem državno-pravnoga položaja Bosne i Hercegovine, što je rezultiralo povjeravanjem uprave nad ovim zemljama Austro-Ugarskoj Monarhiji na Berlinskom kongresu 1878. godine, započeo je proces njihova crkvenoga uređenja u novonastalim prilikama.

Piše: fr. Slavko Slišković, OP

Znajući o čemu će se raspravljati u Berlinu, biskup Strossmayer je pisao sudioniku kongresa lordu Gladstonu: „Pravomoćni sam biskup Bosne i zato imam pravo u tom pogledu božansku sudbinu braniti Bosnu i Hercegovinu.” Dolazak ovih zemalja pod upravu kršćanskoga vladara držao je njihovim konačnim oslobođenjem nakon višestoljetne osmanske okupacije, pa je posljedično vjerovao kako ih u crkvenom smislu treba vratiti u okrilje Bosanske biskupije kojoj je on bio na čelu. Stoga je engleskom državniku naglasio kako „glede organizacije crkvene, koja punim pravom na mene ponajviše kano biskupa bosanskoga de iure spada” pa očekuje da će Sveta Stolica upravo njemu povjeriti rješavanje ovoga pitanja.

Naravno, bilo je nemoguće izbjeći političkom utjecaju uslijed složenosti bosansko-hercegovačkih prilika pod upravom „apostolskog kralja” iz Beča, ali i suverenitetom, barem formalnim, muslimanskoga sultana. Sam vladarski naslov „Rex apostolicus” (apostolski kralj), koji je preko ugarske krune pripao Habsburgovcima, označavao je kraljevsko pravo patronata u smislu imenovanja biskupa i organiziranja biskupija. Tako je i Strossmayer, poput drugih biskupa Monarhije, bio imenovan od cara, a potvrđen od pape. Bečki dvor je ovu praksu želio proširiti i na prostor južno od Save.

Đakovački je biskup nakon dvojnoga ustroja Monarhije bio nezadovoljan hrvatskim položajem pod dominacijom Mađara pa se plašio da će se i Bosna i Hercegovina naći u sličnoj poziciji, pri čemu je organizacija Crkve mogla biti jedna od poluga vlasti za razbijanje hrvatskoga nacionalnog jedinstva. On je, osim na crkveni, pazio i na ono što je nazivao „narodnim interesom”. U tom su se smislu za njega postavljala dva važna pitanja: naziv nove biskupije i njezina metropolitanska pripadnost.

Strossmayer se nalazio na čelu biskupije koja se službeno nazivala „bosanska ili đakovačka i srijemska”. Iza pitanja imena krila se važnija stvarnost. Naime, Bosanska biskupija je još od 13. stoljeća bila u sastavu Crkve u Ugarskoj pod metropolitanskom vlašću kaločkoga nadbiskupa. Nakon što je i Đakovo, u kojemu su prebivali bosanski biskupi, palo u ruke Turaka, naslov biskupa bosanskoga nosio je netko od ugarskih ili hrvatskih prelata, a poslije oslobođenja ponovno je bilo pod Kaločom sve do osnutka Zagrebačke nadbiskupije 1852. godine. Stoga je uz ime bila vezana i metropolitanska pripadnost Crkve u Bosni, tj. hoće li ona biti povezana sa Zagrebačkom nadbiskupijom ili će doći pod vlast nekoga od mađarskih nadbiskupa. Nastavno na pitanje naziva bio je organizacijski oblik Katoličke Crkve na prostoru Bosne i Hercegovine.

Strossmayeru je bio neprihvatljiv osnutak samostalne crkvene pokrajine. Umjesto toga je težio povezivanju ovih krajeva s već dobro uređenom Crkvom u Hrvatskoj. Stoga se odlučno opirao ideji da Sarajevo postane nadbiskupijom. Franji Račkome piše kako bi nova nadbiskupija bila „birokratička tvorba. Metropolija u Sarajevu bila bi absurdum. Interes katolicizma zahtijeva, da se sva katolička crkva na našemu Jugu podvrgne zagrebačkomu metropoliti.” Siguran je kako bi to bilo u interesu i samih Habsburga koji bi na taj način smanjili „prepotenciju Mađara” u Monarhiji. „Sto i sto razloga ima i dinastija i država, da nas južne Slovene sve u jedno spoje, skupa sa Bosnom i Hercegovinom. To bi ovd na jugu barem jedini način bio podignuti hrvatsko-katolički živalj.” Čak je spreman popustiti „ako se već titularne neke arcibiskupije stvara, da se nipošto ne stvori jurisdikcionalna”.

Po Strossmayerovu sudu Zagreb osim znanstvenoga, kulturnoga i političkoga treba biti i crkveno središte Hrvata i općenito svih južnih Slavena. Stoga je osim kod podizanja Akademije, Sveučilišta i Galerije umjetnina bio aktivni sudionik uzdizanja Zagrebačke biskupije na rang nadbiskupije te širenja i očuvanja metropolitanske vlasti zagrebačkih nadbiskupa. Tim postaje jasniji njegov angažman pri rješavanju pitanja ustroja Crkve u Bosni i Hercegovini. Više puta je kontaktirao Svetu Stolicu, Cara i Nuncija u Beču, a potporu je tražio i od zagrebačkoga nadbiskupa podsjećajući ga da je po službi također „metropolita bosanski”. Osobito je koristio svoja poznanstva u Rimu, kao i dobar odnos s novim papom Lavom XIII. (1878. – 1903.). Sredinom studenoga 1878. godine otputovao je u Rim kako bi po njegovim riječima „u bosanskomu pitanju nešto postigao”. Već 6. prosinca sa zadovoljstvom je javio Račkome kako Vatikan ima „namjeru poslati u Bosnu apoštolskoga vizitatora, i to po mojoj volji, samo da se sa nuncijem sporazumijem”. Stoga je iz Vječnoga Grada otputovao u Beč.

 

 

S nuncijem Ludovicom Jacobinijem Strossmayer je već imao izgrađene vrlo dobre odnose te je naišao na podršku. Iduće godine je za nuncija imenovan Serafino Vannutelli kojega Strossmayer odmah upoznaje kako „Bosna po najstarijem i nikad dokinutom pravu pripada biskupu bosanskom. Naslov biskup đakovački u kanonskom pogledu nema nikakva smisla i svoj početak zadobio je otud što se biskup bosanski smjestio u Đakovo. Kad bula o stvaranju Zagrebačke metropolije među sufraganima nove metropolije nabraja i biskupa bosanskoga, pod tim imenom, u kanonskom smislu, na ništa drugo nije se moglo misliti nego na moju biskupiju, uz koju će se Bosna, sukladno drevnom kanonskom pravu i naravi vazda povezivati”.

Iskazao je spremnost osobnoga preuzimanja odgovornosti za uređenje Crkve u Bosni. Po njegovu sudu za taj pothvat bi trebalo aktualnoga apostolskog vikara fra Paškala Vujičića ukloniti sa službe jer „nije čovjek ideja koji bi bio sposoban stvari organizirati i polagati temelje novom ustroju crkve”, a namjesto apostolskoga vikarijata čim prije ustrojiti biskupiju u Sarajevu s kaptolom i sjemeništem. Biskupija bi trebala imati generalne vikarijate u Banjoj Luci i Tuzli ili Tolisi. U skladu s opredjeljenjem da se pri uređenju crkvenih prilika u Bosni posebno računa na franjevce, Strossmayer je predložio kandidate za navedene službe. Za Tuzlu fra Martina Nedića, za Banju Luku fra Jaku Baltića, a za Sarajevo fra Grgu Martića. Također je držao važnim odijeliti službu biskupskoga ordinarijata od franjevačkoga provincijalata, dok bi Sveta Stolica trebala dio franjevaca koji su nužni za župni rad dispensirati od zavjeta i zajedničkoga života s čim bi bila povezana i dioba crkvenih dobara između biskupije i provincije.

Nuncij Vannutelli je nakon višekratnih kontakata sa Strossmayerom Svetoj Stolici između ostaloga kao sažetak njegovih stavova preporučio da se ništa „ne čini i ne poduzima bez savjeta i pristanka otaca franjevaca bosanske provincije” te „da se jurisdikcija, barem privremeno i do konačnog uređenja Bosne” dodijeli Strossmayeru, a ako je on kao osoba političkim krugovima neprihvatljiv, onda neka se „jurisdikcija povjeri kardinalu nadbiskupu zagrebačkom”. Iz nuncijevih dopisa vidljivo je kako Strossmayera drži „redovnim biskupom bosanskim”. U tom bi smislu predlaže i ponovno otvaranje bogoslovije u Đakovu dok se ne osnuje nova u Sarajevu.

U međuvremenu je pomoćni splitski biskup Kazimir Forlani u ime Svete Stolice obavio apostolske vizitacije hercegovačkoga i bosanskoga apostolskog vikarijata. Neki od njegovih prijedloga bili su slični Strossmayerovim. Predložio je da se u Bosni osnuju biskupije u Sarajevu, Banjoj Luci i Tuzli, a za Hercegovinu biskupija u Mostaru s kojom bi se sjedinila bivša Duvanjska. Trebinjska bi biskupija, kao jedina u kontinuitetu preživjela i vladavinu Nemanjića i otomansku okupaciju, ostala i dalje samostalnom. Vatikan je većim dijelom prihvatio ovaj prijedlog, ali ga je odbila Vlada u Beču vodeći računa o političkim posljedicama takve odluke i financijskim izdacima za uzdržavanje biskupija. Naime, katolici su bili najmalobrojniji u Bosni i Hercegovini pa bi njihovih pet biskupija stvarale dojam pokušaja pokatoličavanja tada većinskoga pravoslavnog i nešto malobrojnijega muslimanskog stanovništva. Stoga se našlo kompromisno rješenje u kojemu je broj katoličkih i pravoslavnih biskupija izjednačen.

Bečka vlada i Sveta Stolica su 8. lipnja 1881. godine sklopile ugovor da se osnuje nadbiskupija s metropolitanskim pravom u Sarajevu te biskupije u Mostaru i Banjoj Luci, dok je Trebinjska biskupija i dalje ostala pod upravom dubrovačkoga biskupa. Na temelju ovoga ugovora papa Lav XIII. je 5. srpnja 1881. godine izdao bulu „Ex hac augusta” o uspostavi redovite crkvene uprave u Bosni i Hercegovini. Istim dokumentom je Josip Stadler imenovan prvim nadbiskupom. Tako je unatoč Strossmayerovu trudu Sarajevo uzdignuto u rang nadbiskupije i metropolije, a njegovi kandidati nisu došli na biskupske pozicije. Ipak, biskupija u Đakovu sačuvala je naziv „bosanska”, dok je Sarajevo dobilo nadbiskupa „vrhbosanskog”.

Izvor:
Svjetlo riječi