Objavljeno:
31. 10. 2019. 10:15

Dogodilo se da sam jednom, kad sam već poodrastao, dok sam molio Vjerovanje na nov način postao svjestan značenja riječi i postao čovjekom. Bog je postao čovjekom da bi nas pozvao na život uspravnih. Da bismo bili uspravni i u našoj duhovnosti i u našoj tjelesnosti. U našoj ljudskosti.

Stjepan Lice

Liturgija moga djetinjstva, moga dječaštva, i danas mi je prisutna. I danas mi razgovijetno govori. Pamtim, između ostaloga, kako su vjernici, dok su molili Vjerovanje, na riječi i postao čovjekom lagano i smjerno pognuli glave. Čini mi se da je u ono vrijeme ritam zajedništva, ritam svetoga, bio mnogo usklađeniji nego danas. Okupljeni su vjernici imali izraženiju potrebu i na taj način izricati sebe, svoj odnos prema sabranim vjernicima, svoj odnos prema Bogu. Dijelom svjesno, dijelom nesvjesno, pratio sam te pokrete tijela, te pokrete duša. Pratio sam ih i kad sam razumio njihovo značenje i kad ga nisam razumio. Imao sam, jednostavno, povjerenje prema onima koji su stajali uz mene.

Dogodilo se da sam jednom, kad sam već poodrastao, dok sam molio Vjerovanje na nov način postao svjestan značenja riječi i postao čovjekom. Bog je postao čovjekom da bi nas pozvao na život uspravnih. Da bismo bili uspravni i u našoj duhovnosti i u našoj tjelesnosti. U našoj ljudskosti. Zbog toga mi se učinilo primjerenim riječi i postao čovjekom izgovarati uspravan, uzdignuta pogleda i uzdignute duše. To, dakako, nije promaklo pozornom oku nekih vjernika, pa su me upozorili da ne bih smio propustiti nakloniti se pri spomenu otajstva Božjeg utjelovljenja. Razumio sam ih. Ali sam slušao, razumio, i govor svoje duše.

Prirodno je i ljudski nakloniti se pred novorođenim djetetom. Primaknuti mu se iz svoje uzdignutosti. Prirodno je i ljudski biti smjeran pred tajnom novog života. Kad čovjek primakne svoje ruke, svoje lice, malenom djetetu, kad ga pridigne svom srcu i osjeti njegov lagani dah, tiho i strpljivo kucanje njegova srca, kad ga prožme njegov bezazleni osmijeh, postaje svjesniji života. I sebe samoga. Dijete, onkraj svake riječi, govori da je život blagoslov. Preobilan blagoslov. Prečuti ga značilo bi odlučiti se na svoje siromaštvo, na zatvorenost u svom siromaštvu.

Bog je postao čovjekom… i tako pozvao čovjeka da se pokloni i pred tajnom svog utjelovljenja. Kad su se oko njegovih jasala okupili anđeli, pastiri i mudraci, poklon je bio temeljni čin njihovih bića. Poklonom su izrekli i ganuće i blizinu i zahvalnost. U poklonu svoga bića čuli su, kušali, i ganuće, blizinu neba. Postali su svjesni neshvatljivog: srodnosti neba.

Otada Bog više puta i na više načina potiče čovjeka da živi pune duše. Puna i predana srca. I blago mu tumači da je to moguće samo u stavu poklona. Ukazuje mu na dijete i govori da je u njemu punina njegove namjere s čovjekom. Ukazuje mu na svoje najmanje, na one u potrebi, i govori da nam se pred njima valja pokloniti. Štoviše: da nam se njima valja pokloniti. Dovodi nas pred starce, pred starice, u koje se toliko života ulilo, iz kojih se toliko života izlilo. Toliko života da su njihova bića postala posve porozna. Poput djeteta: utjelovljenje krhkosti. Govori nam da nam se i pred njima valja pokloniti. Da nam i njih valja pridići. Prigrliti pune duše.

Bog govori. I čovjek pozornom dušom sve snažnije otkriva da je u smjernosti životna zrelost uspravnosti.

 

Izvor:
Svjetlo riječi