Objavljeno:
13. 11. 2017. 10:30

Gotovo je nemoguće promatrati Mont Saint-Michel a da čovjek ne padne u mistično sanjarenje.

Mons. Robert Barron, pomoćni biskup Los Angelesa, SAD

Premda sam u Francuskoj živio tri godine, dok sam pohađao doktorski studij, nikad nisam uspio posjetiti Mont Saint-Michel, tajanstvenu, mističnu i nevjerojatno fotogeničnu opatiju na rtu nedaleko od morske obale u Normandiji, između mjesta Caen i St. Malo. No prošloga smo tjedna moj tim i ja onamo hodočastili, vezano uz snimanje serije Pivotal Players.

Najprije sam pogledao na to brdo sa stražnjeg sjedišta u kombiju, dok smo još bili daleko. Izgledalo je kao veliki brod usidren na obzorju. A kad smo se približili, to je mjesto bilo sve impresivnije, čas s obrisima utvrde, čas kao da pluta na površini mora. I toga smo jutra iskoračili iz svoje zemlje i zakoračili u Srednji vijek. Naše uspinjanje do vrha – naporan i strm – bilo je slično hodočašću tisuća vjernika, monaha i tražitelja svetoga kroz stoljeća.

Da bismo shvatili vjersku važnost ovoga brda, treba imati na umu da je građeno na rubu. Kao što su i irski monasi svoje jednostavne nastambe gradili na samim zapadnim obalama svoje domovine, tako su i redovnici, gradeći Mont Saint-Michel, osjećali da svoje djelo grade, čini se bukvalno, na kraju svijeta. Isus je svojim učenicima rekao da odu i naviještaju evanđelje svugdje, da se ne zaustavljaju dok ne dođu do kraja. Kardinal Francis George rado je spominjao anegdotu svoje braće cistercita koji su, doslovno shvaćajući Isusove riječi, proglasili uskrsnuće svakom selu i zaseoku u Yukonu sve dok nisu došli do ljudi koji su im rekli: „Iza nas nema nikoga.” Mont Saint-Michel trebalo bi biti spomenik temeljitosti kršćanskih misionara. Za mene je ono bilo snažan podsjetnik da već danas trebamo poći u ono što je papa Franjo opisao izrazom periferia, na granice koje su mnogo važnije od zemljopisnih.

Prisjetimo se također da ovo brdo stoji na samoj zapadnoj granici Europe i gleda prema zalasku Sunca. Prema srednjovjekovnom shvaćanju, zemlje Zapada bile su povezane sa silama tame, pa su, između ostalog, gotovo sve velebne katedrale srednjeg vijeka bile „orijentirane“, usmjerene prema istoku. Predstavljale su tako Crkvu koja je okrenuta prema svjetlu Usrksloga Krista, a okrenuta od grijeha i smrti

Iako sam to mogao osjetiti i preko fotografija, neposredno sam otkrio da je nemoguće promatrati Mont Saint-Michel a da čovjek ne padne u mistično sanjarenje. Svakoga bih pozvao da dođe ovamo i krene uskim stubištem koje vodi do vrha brda i da pritom razmišlja o uzvišenijim stvarima vječnosti. Samo brdo, a potom i građevine koje na njemu stoje, privlače promatračeve oči prema gore, preko granica ovoga svijeta. A dok se čovjek uspinje, gleda prema beskrajnomu moru. Još od Platona, preko Dantea, do Jamesa Joycea, slika otvorenoga mora koristi se da u nama probudi transcendentni cilj tražećega srca. Umjetnost, sakramenti, doktrine, sveci Crkve – sve to zapravo treba nas zapravo izmamiti na rub uobičajenoga i dopustiti nam da barem nakratko pogledamo otvoreno more Božje vječnosti. Oni su kao neprijatelji bezumnih ljudi, kako ih naziva Charles Taylor – modernog čovjeka tako oblikovanoga sekularnom ideologijom da više ne čuje glasove anđela. Uvijek me začuđivalo što se na redovnike gleda kao na konvencionalnoga i bezopasnog čovjeka poput brkatoga Neda Flandersa. Autentični kršćani zapravo su naoštreni, pomalo opasni. Mont Saint-Michel, koji stoji na granici između neba i zemlje, mjesto je na koje takva vrsta opasnih ljudi voli ići.

I konačno, da bismo razumjeli ovo sveto mjesto, trebalo bismo imati na umu njegov naziv i lik koji stoji na vrhu ovoga tornja – sveti arkanđeo Mihael. Mihael je bez uvijek prikazan naoružan kao vojnik, jer je on general anđeoske vojske koja se usprotivila Luciferovim legijama, koja je pak prisvojila sebi božansko pravo. On se nije borio kopljem i mačem, nego neupitnim izazovom svoga imena: Miha-El – tko je kao Bog? Prisjetimo se također da ovo brdo stoji na samoj zapadnoj granici Europe i gleda prema zalasku Sunca. Prema srednjovjekovnom shvaćanju, zemlje Zapada bile su povezane sa silama tame, pa su, između ostalog, gotovo sve velebne katedrale srednjeg vijeka bile „orijentirane“, usmjerene prema istoku. Predstavljale su tako Crkvu koja je okrenuta prema svjetlu Usrksloga Krista, a okrenuta od grijeha i smrti. Ova utvrda, nazvana po arkanđelu ratniku i posvećena svetom Mihovilu, podignuta na zapadnom kraju svijeta, predstavlja snagu Kristove Crkve koja se protivi vidljivim i nevidljivim silama tame.

Dok smo snimali svoju seriju na Mont Saint-Michelu, vojske turista prolazile su zakucima i nišama ovoga mjesta. Obilazili su oltare, svetišta i brojne monaške ćelije koje već odavno nisu u uporabi. Dođite ovamo, ako to možete, ili barem potražite dobru fotografiju Mont Saint-Michela na internetu, ali ne poput turista. Gledajte očima njegovih graditelja – kao predivan i sveti spomenik na kraju svijeta.

Izvor:
Svjetlo riječi / Aleteia