Neugasiva želja da živi i poslije života potiče čovjeka da, između ostaloga, iza sebe ostavi kakav materijalni znak svoga postojanja – u najširem smislu spomenik – ne bi li ga se, ne samo njegovi bližnji nego drugi, spominjali i ne bi li uspomena na njega trajala…, trajala… što dulje, to bolje.
Riječ monumentum, koju čitamo u gornjoj latinskoj izreci, sastavljena je od dviju: monere – opominjati i mens – duh, um, misao, pa bi prema tome monumentum valjalo shvaćati kao znak koji opominje duh, odnosno upozorava ga na neku nevidljivu stvarnost. Spomenik, dakle, kao i svaki drugi znak, nema svoj potpuni smisao u samome sebi, nego ga stječe tek po onome na što ili na koga upućuje.
Naša riječ spomenik odnosno spomen krije u sebi ideju sličnu kao i monumentum. Naime, rastavimo li spomen na tri dijela, s + po + men, otkriva se korijen te riječi: –men, koji nalazimo u našim riječima mniti (misliti), mnijenje, sumnja,sumnjiv, pomnja, pomnjiv, nasumce, opominjati, opomena, a izrastao je iz istog indoeuropskog tla kao i lat. mens i memoria (sjećanje) te njem. meinen i engl. mean (misliti). Slično tomu, i njem. izraz Denkmal je izveden od glagola denken (engl. think), misliti.
Zajedničko je svim spomenicima da stoje. Upravo tome duguju svoje ime naši srednjovjekovni nadgrobnjaci – stećci, kameni spavači, čuvari spomena na imena zaboravljenih ljudi.
Osim kamenu, zadaća čuvanja spomena često se dodjeljuje i bronci, ali neki se ni u nju ne uzdaju. Rimski pjesnik i satiričar Horacije (65. pr. Kr. – 8. pos. Kr.), predviđajući svojim pjesmama dug život, napisa: Exegi monumentum aere perennius! – Podigoh spomenik trajniji od mjedi! Pokazalo se da je imao pravo: stihovi su mu nadživjeli ne samo njega nego i mnoga stoljeća, sve do danas.
