Susreli se slavuj i kukavica. Dvije ptice, suprotnih pogleda na život. – Što ne šutiš, kukavico? Cijeli dan i noć samo kuku, kuku. Kukaj tiše! – A ti, slavujčiću, neprestano žmirkaš tim očima. Pjevaš kao da je u šumi sve u redu. Zar ne primjećuješ da nam sijeku šumu? – To je zbog toga što ti stalno kukaš, kukavico. – A ti pjevaš i diviš se svom glasu. Ne brineš se za šumu. – Ih, tko mi to kaže! Ja se ne brinem? Ona nema pojma. Samo je zavidna. – Zmija će te maknuti, slavujčiću! Ona mrzi tebe i tvoju pjesmu. – Ha, ha, ha, drhtim od straha, smije se slavuj. Nastavio je pjevati vesele pjesme. Pridružilo mu se nekoliko drugih ptica koje su voljele njegov veseli pjev. Jedna mu je u kljunu donijela dar. Osnuju skupinu Veselo jato. Zajedno su pjevali i pjevali. Zvali su i kukavicu, ali ona je nastavila po svom, kukajući. Grane i listovi na drveću, zaplesali su na laganom povjetarcu koji je i oblake maknuo negdje daleko. Sunce se primaknulo bliže šumi. Drvosječe su ugasili motorne pile kako bi čuli lijepo i skladno pjevanje Veselog jata. I zmija je zastala da čuje veselu pjesmu. A kukavica? Hmmm…
458
