Objavljeno:
12. 04. 2018. 09:45
Izvor: Pixabay

Premda su prošla davna vremena kad se sasvim prihvatljivim držalo da se roditelji svojoj djeci biraju bračne partnere i premda je došlo vrijeme kad se mnoga odrasla djeca uopće ne savjetuju s roditeljima o svom izboru supružnika, dobro je imati na umu kako i danas mnogi brakovi nesretno počinju i završavaju zbog toga što roditelji na ovaj ili onaj način umjesto svoje udane ili oženjene djece donose odluke ili nametljivo utječu na njih.

Piše: fra Mirko Filipović

Kada bi brak služio isključivo bogaćenju, izgradnji karijere ili poslovnoj uspješnosti, koja na burzi provjerava rezultate svoga truda, tad bi se možda barem donekle dala opravdati nasrtljivost nekih roditelja da savjetima, sugestijama pa i svađom nastoje odraslo dijete usmjeriti na sigurne utabane putove, za koje oni misle da su jedino ispravni i jedino prihvatljivi. Ali brak bi – ma što tko govorio – prvenstveno trebao biti zasnovan na dodiru i stapanju dviju srodnih duša, na ljubavi i predanju, na slobodi i spremnosti prihvaćanja cjeline izabrane osobe i svega onoga što iz susreta i življenja s tom i takvom osobom nadolazi sutra i prekosutra ... do kraja života.

Brak je kao izvor: njega čini ne samo ona voda koju danas piješ, nego svaka kap koja će se sutra ili Bog zna kad pojaviti, a koja nekom nejasnom snagom izvire samo u tom izvoru.

Bračni izbor je izbor izvora u koji su uključene sve njegove kapi, što znači da većina onoga što se izabire nije na početku vidljiva niti predvidljiva. Stoga se ne izabire ono što se ima dogoditi u braku, nego osoba s kojom se uplovljava u bračne vode. Osoba kojoj se vjeruje, s kojom se identificira i suživljuje. I tko to onda može izabrati nekome takvu osobu i – bolje od njega – znati i osjetiti zov njegove duše? Pa o tome ne bi trebalo ni razglabati! Trebalo bi pretpostaviti kako se nitko ne bi ni odvažio ulaziti u toliku tajnu i dirati u nešto što je toliko komplicirano a ujedno lako i jednostavno. Svi računari svijeta teško bi izračunali sve najpovoljnije kombinacije da se sastave dvije osobe za čitav život, a Bog je darovao tek kakvo plavo oko, pramen kose, čaroban smiješak, koju luckastu riječ, slučajan susret ili takvo nešto preobično da bi sve krenulo. Ako prvi plamenovi ne zgasnu, ako se zaljubljenost pretoči u ljubav, onda brod ima na čemu ploviti: treba mu samo poželjeti dobro more i sretnu luku.

Ako su ljubav i predanje ono što – ne gledajući strogo pravno – brak čini brakom, onda se nitko, pogotovo roditelji, neće miješati u izbor bračnih drugova svoje djece.

A ipak i dan danas to svakom roditelju nije jasno ili pak ako mu je jasno, ne može se oteti porivu da svoje mišljenje smatra najvažnijim, svoj izbor najispravnijim i da na to prisiljava svoje odraslo dijete ili ga uporno provocira i zagorčava mu život, misleći dapače da time Bogu ugađa.

Jedni to čine iz urođenog nagona da dominiraju. Takve nervoznim čini svaka neposlušnost pa i ona koja se njih ne tiče i nad kojom nemaju nikakve kompetencije. Ako je s time udružena još i posesivnost, neodoljiva potreba za posjedovanjem stvari i osoba, slučaj je krajnje mučan. I djetinjstvo i mladost s takvim roditeljima bolno je iskustvo, od kojih se mnoga djeca spasavaju odlaskom i kidanjem bilo kakvih veza. To nije lijepo čuti ni vidjeti, ali često je jedini izlaz, jer čovjek ipak jednom mora odrasti i osamostaliti se. Nažalost, mnoga takva djeca i u odrasloj dobi pate od nesigurnosti, neodlučnosti i nespremnosti za donošenje odluka ili se pak pretvaraju u kopije roditelja od kojih su se spasavali bijegom.
Drugi roditelji su nametljivi iz ljubomore. Teško je povjerovati, ali doista ih ima takvih koji bračnog partnera svoga djeteta doživljavaju rivalom koji mu je oteo ljubav i privrženost sina ili kćeri. Ljubomora također izniče iz potrebe za posjedovanjem nekoga, ali je mnogo kompliciranija od puke potrebe da se nekome zapovijeda ili nekim vlada. Ljubomora je bolesna ljubav i zato nepredvidiva, nezajažljiva i neuhvatljiva. Sve druge slabosti i bolesti lakše je liječiti i zapriječiti negoli ljubomoru. Najviše brakova uništava ljubomora nekog od bračnih drugova, a vrlo mnogo njih i ljubomora nekog od roditelja. Takvi konflikti, nažalost, znaju završiti bolnim tragedijama.

Ispravan odnos prema djeci i ispravan odgoj teže tome da djeca steknu sposobnost da se osamostale, da samostalno hodaju, razmišljaju, donose odluke, biraju i vole ono što su izabrali.

Ispravna roditeljska ljubav nije usmjerena prema sebi i svojim potrebama, nego prema djeci i njihovim potrebama. Takva ljubav prima i prihvaća djecu s njihovom potpunom osobnošću, slobodom i originalnošću. I premda se ni ona ne može osloboditi brižnosti i straha da se što loše djetetu neće dogoditi pa makar ono i odraslo bilo, ona otvara vrata slobode i raduje se kad ptići polete iz obiteljskoga gnijezda svojim letom u svoj svijet. Ta zato su ih roditelji i rodili i gojili!

A od svih sloboda izbora i sloboda odlučivanja, izbor za brak i uređivanje vlastitoga života u braku čini se najvažnijim. Zato svi roditelji moraju moći i znati potisnuti poriv za pretjeranom brigom za odluke o braku i u braku sinova i kćeri i zato bismo devetu obiteljsku zapovijed s pravom mogli oblikovati onako kako je na početku rečeno:
Roditelji se ne smiju miješati u brakove svoje djece!

Izvor:
Svjetlo riječi