Objavljeno:
17. 03. 2020. 15:45
Piše: Anto Kovačić

Među skladateljima romantizma epitet romantičara možda u najvećoj mjeri zaslužuje Robert Schumann. Schumann je pravi lirik, pjesnik glazbe i u njemu se u tom smislu romantizam očituje u punoj čistoći. Djelatnost ovoga glazbenika, međutim, pokazuje i proturječja karakteristična za umjetnike romantizma, koji se često kolebaju između aktivnog sudjelovanja u životu i zauzetosti za napredna umjetnička načela s jedne strane, te bježanja od razočaravajuće stvarnosti i povlačenja u subjektivni svijet mašte i snova s druge strane.

Kako redovno biva s velikim glazbenicima, i Schumann se rano susreo s glazbom – učio je klavir, ali u njemu se rano razvila i ljubav prema drugim umjetnostima, osobito prema književnosti. Sa školskim prijateljima u gimnaziji osnovao je književni kružok u kojemu je čitao djela njemačkih književnika, o njima diskutirao, sastavljao predavanja, pisao stihove i crtice. Već u to vrijeme kod njega se primjećuju obilježja vrlo osjetljivog živčanog sustava, što je najvjerojatnije genetski uzrokovano, budući da mu je i sestra bila umno bolesna. Smrt sestre i oca zadali su mu težak životni udarac. Pri kraju gimnazije sve se više pokazuju znakovi karakteristične Schumannove naravi: povučenost, poslovična šutljivost, sklonost maštanju i nagle promjene raspoloženja.

Schumann je započeo sa studijem prava, ali od njega je rano odustao, uvidjevši da je glazba njegovo pravo zvanje. U Leipzigu je usavršavao klavir kod poznatog klavirskog pedagoga Friedricha Wiecka, koji mu je bio i stanodavac. U Schumannu se rađaju jake pijanističke ambicije i snovi o virtuoskoj karijeri. Htijući što brže postići samostalnost prstiju, služio se posebnim mehaničkim sredstvima: jednim od njih, primjerice, držao je za vrijeme vježbanja visoko podignut četvrti prst desne ruke. Prejaka želja za što bržim tehničkim napretkom na kraju mu se razbila o glavu: prst mu se ubrzo ukočio, tetiva se oštetila. Ta ga je nedaća usmjerila drugim putem, kompozitorskim. Da je ostvario svoje prve ambicije, danas možda ne bismo imali velika djela koja je stvorio.

Schumann je u ne baš sretnom životu imao najvažniju stvar: sretnu ljubav, za koju se na malo čudan način morao izboriti. Njegova odabranica bila je kći spomenutog Friedricha Wiecka, Clara. Ona mu je uzvratila istinske osjećaje, ali njezin otac tvrdoglavo nije odobravao njihovu vezu, jer Robert nije imao odgovarajuće obrazovanje, ugled i titulu, a bio je i sumnjiva zdravlja. Robert je pravo na vjenčanje s Clarom dobio tek sudskim putem. Clara se rano proslavila kao pijanistica. Robert je uz nju kao umjetnik imao istinsko razumijevanje i podršku, a kao suprug ljubav.

Schumannova se sklonost prema peru nije gasila. S nekoliko istomišljenika osnovao je časopis Neue Zeitschrift für Musik (Novi časopis za glazbu), u kojemu su se iznosile napredne ideje i neumoljiva kritika konzervativne zaostalosti na glazbeno-umjetničkoj sceni. Osobito se žigosala beznačajna salonska muzika i isprazni virtuozitet koji su kvarili ukus publike.

Robert Schumann je ostavio iza sebe klavirska djela, solo pjesme, komorna djela, nekoliko simfonija i još neka druga djela. Najvrednija su mu ostvarenja na području klavira i solo pjesme. Ovaj je skladatelj život završio tragično. Živčana osjetljivost koja se još u mladosti očitovala bila je na njegovu biću napuknuće, na kojemu će se duh slomiti kad bude pritisnut. Nekoliko godina pred kraj života imao je sve jače nastupe depresije koji su prerasli u prave halucinacije i tjeskobna priviđenja. Dvije godine pred smrt nastupilo je potpuno ludilo. Pokušao je izvršiti samoubojstvo – bacio se u Rajnu odakle su ga spasili lađari. Dvije godine proveo je u sanatoriju za duševne bolesnike. Umro je u 46. godini.

U predgovoru svog djela Album za mladež, Schumann između ostaloga kaže: "Nemojte pomagati širenje loših skladbi, nego naprotiv, energično pridonosite njihovu suzbijanju. Loše skladbe ne smijete nikada izvoditi ni slušati, ukoliko niste prisiljeni." Bio je velik borac protiv lošeg ukusa. Zato u ovo naše vrijeme imamo više razloga sjetiti se njegova lika, i osobito – poslušati barem neko njegovo djelo.

Izvor:
Svjetlo riječi