Objavljeno:
10. 11. 2017. 09:45

Nedavno se u zagrebačkom tjedniku Express pojavio članak izvjesnoga Sergeja Županića pod naslovom „Fra Sotona i najgori ustaški koljači” u kojemu se ponavlja čitav niz neistina i pukih izmišljotina o fra Tomislavu Filipoviću ili Miroslavu Majstoroviću kako se sam kasnije nazvao.

Piše fra Petar Jeleč

Fra Tomislav ili Miroslav pratio je u veljači 1942. jednu ustašku jedinicu koja je počinila zločin nad srpskim civilima u okolici Banje Luke zbog čega je izbačen iz Franjevačkoga reda.

O njemu su komunistička i velikosrpska historiografija napisale mnoštvo izmišljotina koje nemaju nikakve veze s povijesnim činjenicama, što ipak ne umanjuje njegovo skandalozno ponašanje zbog čega je i kažnjen najvećom kaznom koju je Franjevački red imao na raspolaganju. Tako npr. beogradske Novosti pišu da je M. Majstorović osobno pobio preko 86 000 ljudi. To se uklapa u velikosrpski plan preuveličavanja žrtava Jasenovca (od 700 000 do čak 1 400 000 ubijenih). U okvir tih mitomanskih brojki „dobro dođe” i podatak da je jedan čovjek osobno pobio preko 86 000 ljudi. O fra Tomislavu Filipoviću je dosta pisao i fra Velimir Blažević, a i sȃm sam se bavio njegovim slučajem i uvidio koliko je komunistička i velikosrpska historiografija iskoristila ovaj slučaj kako bi sve franjevce i katoličke svećenike prikazala koljačima i zločincima. U tome su iz Hrvatske prednjačili Viktor Novak, Joža Horvat i Zdenko Štambuk u svojim publikacijama.

Zagrebački Express piše kako se fra Tomislav Filipović skupa s još nekoliko ustaša zatekao u selu Šargovcu te su ušli u mjesnu školu: „Ušli su u jedan razred, pristojno pozdravili učiteljicu i djecu, da bi Filipović zamolio nastavnicu da odabere nekog od učenika. Filipovića su u tom kraju jako dobro znali, pozdravljao se s mještanima, pa je učiteljica mislila da želi da netko od učenika nešto odrecitira. Odabrala je izvjesnu Radojku Glamočanin, da bi on dijete, koje mu je prišlo sasvim bez straha, podigao na učiteljičin stol i naglo joj prerezao vrat nožem. U kaosu koji je uslijedio rekao je svojim ustaškim kolegama: 'Ustaše, ovo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode i vi slijedite moj put. Ja primam sav grijeh na moju dušu, a vas ću ispovjediti i riješiti svih grijeha.'” Autor Županić se očito u ovim izmišljotinama poziva na radove nekih srpskih kvazihistoričara koji su u svojim fantaziranjima i sami upadali u kontradikcije i različito opisivali spomenuti „događaj”. Pogledajmo ukratko neke kontradikcije.

Razilaženja u izvješćima

U izvještaju Jove Vukobrada, preživjeloga u pokolju u Drakuliću, stoji ovako:

Ustašama su i pored moralne pomoći i organizovanja pokolja od strane jednog dijela pomogli u izvršavanju zločina i sami katolički sveće­nici i to konkretno: fra Tomislav Filipović koji je na dan pokolja rukovodio sa jednom koljačkom kolonom i sam lično učestvovao u klanju srpskog naroda od djeteta u bešici do najstarijeg čovjeka i starice. Isti fra Tomislav Filipović je na dan izvršenog pokolja došao pred kuću Đure Glamočanina u selu Drakuliću skupa sa ustašama i on lično prvi počeo sa pokoljem gdje je iz kuće izveo dijete Đure Glamočanina zaklavši ga nožem rekao: Ustaše!, evo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode i Vi – slijedite moj put a ja prvi primam sav grijeh na svoju dušu i Bog ne će ovaj naš rad uzeti za grijeh i ja ću svakoga da ispovjedim i saberem sve grijehe”, nakon čega je nastao daljnji zvjerski pokolj gdje su se ustaše kupale u krvi nevinog naroda.

Srpski povjesničar Zdravko Antonić, pišući o stradanjima Srba u banjolučkim selima, poziva
se očito i na svjedočanstvo Jove Vukobrada:

Prvi masovni pokolj desio se u Drakuliću, koje je naseljeno gotovo samim Srbima, a leži u neposrednoj blizini franjevačkog manastira Petrićevac. Pokolj u ovom selu organizuje i izvodi fratar toga manastira Filipović-Majstorović. Sa organizovanom bandom ustaša upada u selo, skuplja sve Srbe na jedno mjesto, i da ohrabri ustaše, uzima u ruke dijete Đure Glamoča, staro tek 6 mjeseci, i nakon održanog govora, uzima nož i pred svima seljanima kolje dijete. Nakon toga nastaje prava kasapnica. Nakon toga odlazi u školu, izvodi iz škole svu srpsku djecu i kolje ih redom. Preostalu djecu kupi po kućama, trpa ih u jednu štalu, i tako žive spaljuje.

Osnivač i predsjednik Fonda za istraživanje genocida i dugogodišnji direktor Muzeja žrtava genocida u Beogradu Milan Bulajić piše:

Franjevac Filipović nije prisustvovao pokolju, on je predvodio ustaške koljače i sam, u osnovnoj školi, zaklao Srpkinju učenicu Radojku Glamočanin pred ostalom djecom i učiteljicom Dobrilom Martinović, zatim se obratio ustašama: „Braćo ustaše ovo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode, a vi slijedite moj put. Ja priman sav grijeh na moju dušu, vas ću ispovjediti i riješiti svih grijeha”.

U izvještaju Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina za Bosnu i Hercegovinu objavljenom u prosincu 1944. stoji:

Završivši ubijanje u Rakovcu krvo­žedne ustaške zvijeri prešle su u susjedno selo Drakulić, gdje su mirne seljake, žene, djecu i starce izvodili iz kuća, sakupljali ih u gomile i tako sakupljene klali noževima i sjekirama, a one koji su još pokazivali znakove života, do­tukli bi udarcima krampa. Na isti način ubijana su i mala djeca. Ali, vrhunac divljaštva predstavlja pokolj šezdesetero školske djece, koju su zatekli u školi i sjekli im glave pred očima učiteljice koja je od pretrpljenog užasa poludjela.

Banjolučki novinar i publicist Jovan Babić u opisivanju istoga događaja navodi da su ubijanja vršena po nalogu „katoličkog sveštenika Filipovića”, no pokolj 53 školske djece ne smješta više u Drakulić nego u Šargovac. Pravoslavni svećenik i profesor na Teološkom fakultetu u Beogradu Lazar Milin u prepisci s fra Martinom Planićem u raspravi oko fra Tomislava Filipovića piše:

Kako će pred Gospoda izići fra Miroslav Filipović-Majstorović, o čijem u istoriji sveta nečuvenom zverstvu ovako piše dr. Nikola Nikolić (Hrvat): „Danas sam (tj. 1943) doznao neke detalje o onom strašnom i besprimjernom zvjerskom pokolju pravoslavne školske djece u selu Krivaji kod Banjaluke. Učiteljica je u tom selu bila sestra Mara 'Mila' Stipe Šunjića. Lično je poznam. Čini mi se da sam je šta više i liječio. To je zdrava i jedra crnka, vrlo odrješita i energična. Obučen u fratarski habit ušao je Filipović u razred s ustaškom kapom na čelu, u pratnji nekoliko ustaša. Tražio je od nje da odvoji pravoslavnu djecu od katoličke i muslimanske. Kad je to učinila, ne sluteći ništa zla, on je poklao pravoslavnu djecu na očigled i vrisak malih drugova. Djeca su trčala s prerezanim vratovima po razredu, iznakažena lica od boli i straha. Mara Šunjić je nervno i duševno oboljela i još i ovih dana sva drhti. Ostala su djeca poludjela od užasa.”

Zašto se neistina reciklira?

Kao što se može iščitati iz gore navedenoga, u različitim opisima navodnoga sudjelovanja fra Tomislava Filipovića u zločinu nad pravoslavnom djecom i nad malom Radojkom Glamočanin postoje ozbiljna razilaženja u podacima kako u vezi sa starošću djevojčice (Antonić govori da je imala šest mjeseci, a Bulajić govori o njoj kao učenici), tako i u vezi s lokacijom samoga zločina: prema jednima sve se dogodilo u Drakuliću, premda u to vrijeme u tom selu uopće nije bilo škole; drugi kažu da se masakr dogodio u Šargovcu, a neki čak govore o selu Krivaja, koje zapravo i ne postoji u okolici Banje Luke. Neki navode da se zločin dogodio pred učiteljicom Marom „Milom”, a drugi je zovu Dobrila Martinović. Osim toga, kaže se da su pravoslavna djeca prije ubojstva odvojena od katoličkih i muslimanskih učenika premda u Drakuliću i u Šargovcu u to vrijeme uopće nije bilo muslimanskoga stanovništva ni školske djece muslimanske vjeroispovijesti. Ne može se nijekati da je u ustaškom zločinu iz veljače 1942. pobijeno dosta civilnoga stanovništva, a među njima i djece. No neslaganja oko toga u kojemu je selu zločin počinjen (Drakulić, Šargovac ili Krivaja), pred kojom učiteljicom, koliko je stara bila ubijena djevojčica, oko mjesta i načina ubojstva izazivaju velike sumnje u vjerodostojnost svjedoka i njihovih izjava, kao i u objektivnost autora koji opisuju ovaj zločin. Posebno nema nijednoga valjanog dokaza da je fra Tomislav Filipović ikoga ubio. Zašto nakon toliko godina ovakve neistine reciklira i zagrebački Express ostaje poznato samo njima!

Izvor:
Svjetlo riječi