Objavljeno:
24. 01. 2020. 10:45

Nema ljudskoga postojanja bez komunikacije i bez djelovanja, a zajednica je nezamisliva bez komunikacije. Bez komunikacijske razmjene, bez diskurzivne rasprave i razumijevanja društvo ne može opstati. U tom komunikacijskom procesu najvažniju i, usudila bih se reći, presudnu ulogu imaju mediji.

Piše: Nikolina Marčić

Riječ medij dolazi od latinske riječi medius (srednji, u sredini) i najčešće ga određujemo kao sredstvo komuniciranja ili prenošenja vijesti, međutim, da bismo na konkretan i precizan način definirali medij, ali i njegove uloge i funkcije, moramo imati u vidu da postoji mnogo tumačenja svrhe, ali i funkcije medija i novinarstva. Ovisno o tome tko tumači medije (znanost, poslovni ili politički krugovi), razlikuju se pogledi na njih odnosno njihove uloge u suvremenome svijetu. John Fiske razlikuje tri vrste medija: prezentacijske (lice, glas, tijelo) koji su ograničeni na „ovdje” i „sada” jer je medij sam komunikator; reprezentacijske (fotografije, knjige) koje se koriste kulturnim i estetskim konvencijama za stvaranje komunikacijskih djela i određenoga diskursa i mehaničke (radio, televizija, telefon) koji odašilju i prezentacijske i reprezentacijske medije, a kategorije se izvode na osnovi međusobnih razlika. Glavni je zadatak medija prenošenje različitih vrsta informacija široj javnosti i nema dvojbe da su mediji vrlo važni, a u tom kontekstu duboko ukorijenjeni u sve društvene aspekte. Rezultat razvoja medija u prošlom stoljeću osjeća se u suvremenome društvu, a mediji su svoje djelovanje proširili, ali i usmjerili na sve društvene strukture. Oni su ogledalo društva, pa su tako i novinari dio slike koju odražavaju mediji. Ukoliko ta slika nije dobra, ni njezin odraz ili dio odraza ne može biti bolji. Nekada je u javnosti postojao izraz da je dobar novinar onaj koji „zna svoj posao” dok se u akademskoj zajednici znalo reći da su novinari „zanatlije” te zbog toga ovoj struci dugo nisu dali pristup u sveučilišno obrazovanje. U međuvremenu novinari i novinarstvo stječu mnoštvo pridjeva – idealan, podoban, neovisan, pravi, naš – a sve to u ovisnosti od toga što se od novinara očekuje: da mu kaže nešto što ne zna ili da mu potvrdi ono što već zna; da ga povede u boj za svoju ideju ili ga poveže s istomišljenikom, bliskomišljenikom ili neistomišljenikom; da mu pomogne da se lakše snađe u moru životnih problema ili da učini nešto na račun drugoga, a da se pritom ne zna tko je naručitelj toga. Taj „posao” koji radi novinar, taj „zanat”, danas se zove novinarska profesija, a sposobnost da se kvalitetno obavi – profesionalizam.

Središnji i dominantni

Mediji su naziv „sedma sila” dobili upravo zbog moći koju imaju i ono čime upravljaju – masom, pojedincima, sviješću, stavovima, raspoloženjem, izvorom – oni imaju utjecaj, oni kreiraju sliku (ne)realnosti i onoga što nas (ne)okružuje, serviraju i prezentiraju događaje, (ne)potiču nas, oni nam (ne) lažu.

Mediji nisu ni štetni ni korisni, ali mogu biti i jedno i drugo. Oni jačaju i ruše naša stajališta, djeluju na naše emocije, mogu nas razveseliti, rastužiti, smiriti ili potaknuti na neko djelovanje. Iako se javnost pa i znanstveni krugovi najčešće bave opasnom i štetnom stranom medija, pretjeranim nasiljem, pornografijom, senzacionalizmom, stereotipima, oni mogu biti i koristan izvor informacija i zabave. Oba načina utječu na formiranje društva u cjelini. Nužno je vrlo često propitivati i procjenjivati medije. O medijima, dakle, trebamo diskutirati, moramo ih poznavati, razumjeti, pravilno primjenjivati, ali i tumačiti, te se medijski opismeniti. Uz to sve treba propitati i utjecaj medija u službi promicanja temeljnih ljudskih vrednota, a u današnjem je vremenu to i više nego nužno.

Mediji, posebno oni koje nazivamo masovnim, a ja bih im dodala još pridjev središnji i dominantni, sve se više koriste u skoro svim aspektima naših života, kao sredstvo komunikacije, kao posrednici ili vrlo često kao manipulatori. Sve više primjećujemo koliko velike promjene uzrokuju u životu skoro svakoga pojedinca, društvenih grupa i globalnom civilizacijskom smislu. Postoji li osoba koja u današnjem, tehnološki razvijenom svijetu nema pristup ili nije informirana od strane barem jedne medijske platforme? Postoji, ali prvenstveno u zemljama Trećega svijeta gdje narod doslovno gladuje, a pristup ili spoznaju o nekom mediju ima uglavnom politička i ekonomska elita. Druga je stvar što i u razvijenijim zemljama postoji veliki broj ljudi i dijelova javnosti koji misle da su odlično informirani, a zapravo su sve više podložniji sve sofisticiranijim oblicima manipulacije. Razvoj takvih medija ima jači utjecaj na naše misli i stvaranje prividnih potreba. Veći dio javnosti smatra kako smo svjesni medijskih manipulacija i kako se uspješno odupiremo tomu (pritom mislimo kako su oni „drugi” manipulirani). Ali mediji su se komercijalizirali, glavna im je djelatnost oglašavanje, a reklame u okviru marketinga i propagande nas „proždiru”, a da to često i ne primijetimo.

Naime, većinu života se povodimo zakonima tržišta i na kraju svi postajemo, i medijski i informativno, samo roba za razmjenu umanjujući si pritom vlastitu vrijednost i uvijek težeći procjenjivati i osuđivati vrijednosti drugih. Postali smo i neodvojiv dio društva spektakla i, ovisni o njemu, težimo senzaciji i ekskluzivi. Medijske manipulacije teže stvoriti nerazumijevanje i sumnjičavost različitih društvenih grupa, generacija i naroda bez solidarnosti koja je važna, pa i najvažnija upravo u javnosti. U tom društvu spektakla težimo postati „medijske zvijezde” koje će netko vjerno pratiti, a nismo ni svjesni kako smo i sami zavedeni te vjerno pratimo – manipulatore.

McLuhan je naveo kako mediji više i ne prenose poruku jer – oni su poruka. Stoga je važno da mediji uspostave određenu razinu samokontrole i pored već postojećih medijskih i novinarskih standarda i zakona, važno je da mediji i sebi sami odrede moralna načela i samokontrolu jer su i sami dio te manipulacije, odnosno budućnosti koju će morati odrediti.

Iako je Chomsky naveo školstvo kao otupljujuću upravu koja onemogućuje djeci samostalno kritičko promišljanje, upravo smisleni odgoj može pobuditi etički ispravnu odgovornost u kasnijem životu djece i pojedinca. Zato je nužno razvijati medijske kompetencije i medijsku pismenost kako novinara tako i javnosti, u smislu razumijevanja, kritičkoga promišljanja i stvaranja, ali sve skupa integrirati u sustav odgoja i obrazovanja upravo putem šire shvaćenoga medijskoga odgoja.

Komunikacijska revolucija

Mediji su u velikoj mjeri promijenili i život suvremenih obitelji, te se uključili u oblikovanje njihova blagdana i svagdana, osobito slobodnoga vremena. Istraživanja su naglašavala kako mediji guše komunikaciju u obitelji i nameću joj dnevni red, ili, pak, razdvajaju članove obitelji zbog njihovih različitih interesa. A sve to ostavlja brojne posljedice na socijalni i individualni psihički rast, našu percepciju svijeta, osobne i kolektivne komunikacijske strukture, jer je već prodrlo ili vrlo naglo prodire u život moderne obitelji koja, tek usputno, stječe iskustva s time. Tako se mijenjaju i uhodane uloge obitelji, a promjene možemo usporediti s povijesnim promjenama koje su nastale izumom tiska u 19. stoljeću ili uvođenjem stroja u industrijsku proizvodnju u 19. stoljeću. Doživljavamo, dakle, novu revoluciju – industrijsku i komunikacijsku – s kojom se mijenja i svakodnevni život obitelji. Primjerice, današnje TV „reality show” emisije vrve od ljudi spremnih na sve kako bi privukli bilo kakvu vrstu pozornosti, pa makar i onu prividnu koja će ih istrgnuti iz svijeta bezlične mase i nepodnošljive anonimnosti. Sindrom Red Carpeta, epidemija Big Brothera kao svojevrsnoga uvoda u sveopći voajerizam (objavljivanje svega skrivenoga i intimnoga na javnoj sceni), djeluje kao pogonsko gorivo koje tjera suvremenoga anonimusa da se na svaki način, kako fizički tako i duhovni, ako treba i u potpunosti, obnaži na bilo kojoj javnoj sceni ne bi li bio zapažen.

Televizija je uredno, godinama nakon ovih ekshibicija samo dovršila stvar i dala joj „konačni smisao” i to preko radio invazije do TV fantazije kada su nam govor i pokretne slike ušli u dnevne i spavaće sobe, ali i pod kožu što su velike kompanije vrlo brzo shvatile i u tome prepoznale velike medijske potencijale, odnosno manipulativne mogućnosti unaprjeđenja prodaje svojih ideja i ostvarivanja vlastitih interesa.

Krajnji cilj svake poruke je da utječe na one koji će ih primiti, a kao uspješnu poruku smatra se onu koja svoj vrhunac dobije u trenutku kada pojedinac na osnovi nje promijeni ili formira svoje uvjerenje, mišljenje i stav. Medijsko posredovanje oduvijek je imalo i još uvijek ima taj cilj, a ta je priča poznata koliko i sam ljudski rod. Koliko onda još ljudi treba preobratiti, odnosno preoblikovati njihova mišljenja i stavove? Nikada dovoljno – odgovorit će iole ozbiljna i iznad svega odgovorna propaganda. U političkom, vjerskom, nacionalnom, ekonomskom, marketinškom ili nekom drugom obliku, sasvim je svejedno za „informativne umjetnike”, ali ne i za našu stvarnost u kojoj čovjek sve manje postoji kao pojedinac, a sve više jedino kao biće mase, kao njezin zadnji atomizirani, ali i temeljni dio.

Političari i utjecajni pojedinci koji nastoje i u većini slučajeva uspijevaju podrediti sebi medij već su davno to shvatili pa su postali najvažniji komunikatori i nepovredivi kontrolori ljudskih života i budućnosti ljudske zajednice. Ako se tomu priroda još i interes „boga novca” i neizmjernu pokretačku snagu žudnje za profitom, tek tada puno toga postaje jasnije na mutnom nebu ljudske prošlosti, ali i sadašnjosti, pa možda čak i budućnosti. Vratimo li se u ta prošla vremena, vidjet ćemo kako povijest pamti da su svi veliki diktatori i manipulatori ljudskom sviješću, poput Adolfa Hitlera, pomoću propagande htjeli graditi povijesnu pozadinu za vlastite zločine, a na tom putu mediji su im bili od presudne važnosti.

Ničim ograničeni

Trenutno su mediji u položaju „ničim ograničene moći” i imaju moć u političkom i svakom drugom odlučivanju putem javnih pritisaka, a ne snose odgovornost za ono što se eventualno dogodilo zbog njihova djelovanja, kao što je imaju i političari.

Članak 10 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kaže: „Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice.” Međutim, sloboda izražavanja nije samo individualno ljudsko pravo, nego je i temeljno građansko, odnosno političko pravo. I upravo ta dvostrukost čini ga jednim od najvažnijih prava na indeksu svih drugih ljudskih prava i sloboda. „Sloboda izražavanja nije samo conditio sine qua non intelektualnoga i duhovnoga razvitka svakog pojedinca kao osobe nego je i temeljni preduvjet opstanka svih njih zajedno kao demokratske zajednice”, ističe Vesna Alaburić. Dakle, pravo na slobodu izražavanja je „nadograđeno” pravom građana da budu informirani, odnosno „pravom javnosti da zna”. Na tragu Johna Stuarta Milla, možemo reći da je sloboda izražavanja važna ne samo zato što svatko od nas ima pravo izreći svoje mišljenje nego i zato što zajednica u kojoj živimo ima pravo čuti različita mišljenja. Prema tome, sloboda izražavanja je proporcionalna stupnju demokratičnosti društva i direktno uzročno-posljedično povezana sa slobodnim medijima koji ne samo da imaju pravo nego i obvezu građanima kontinuirano osiguravati istinite i objektivne informacije iz najrazličitijih izvora o temama i pitanjima koja su od javnoga interesa i to na vjerodostojan način.

Prema podacima Press Emblem Campaign broj ubijenih novinara u stalnom je porastu. Od siječnja do kraja lipnja 2016. godine poginula su 74 novinara u 22 zemlje, a do kraja godine taj se broj popeo na 122 ubijena novinara što je u prosjeku tri novinara tjedno ili po jedan svaka dva dana. U istom razdoblju 2015. godine poginuo je 71 novinar, a do kraja godine njih 115. U prvoj polovici 2014. godine poginulo ih je 66, a u cijeloj godini 138. Godinu dana ranije, 2013., ubijena su 123 novinara. Prema podacima UNESCO-a, između 2006. i 2015. poginulo je 827 novinara. Ovo časno zanimanje tako je postalo najopasnije zanimanje na svijetu. Do 20. listopada 2017. godine ubijena su 54 novinara od čega ih je 10 ubijeno u Meksiku.

Bosanskohercegovački medijski prostor zapravo je odraz stanja u ostalim segmentima bh. društva i ne čudi stoga činjenica da je on opterećen brojim poteškoćama pa čak i kada je u pitanju sloboda izražavanja. Ono na čemu svakako treba poraditi u budućnosti jest razvijanje snažnije kritičke svijesti medijske publike, odnosno njezinih kompetencija za prosuđivanje medijskih sadržaja. Ipak, čini se važnim podsjetiti da sloboda izražavanja, kao i svaka sloboda, nije zagarantirana sama po sebi, nego se za nju uvijek mora i vrijedi boriti.

Crkva i mediji

U današnjem društvu možemo govoriti o krizi medija jer je raskorak između stvarnoga stanja i onoga kakvo bi trebalo biti prevelik – mediji premalo djeluju prema kriterijima svoje struke i etičkih standarda. Govoreći o krizi, važno je podsjetiti na činjenicu kako je odnos Crkve i modernih medija u trajnoj krizi otkad su se oni pojavili. Naime, nerijetko mediji dovode u pitanje crkveni nauk i moral, te često neodmjereno kritiziraju njezino djelovanje stvarajući pritom negativnu sliku o njoj u javnosti. S druge strane, čini se kako se ni Crkva do sada nije pokazala uspješnom u primjeni medija pa se postavlja pitanje kako odgovoriti tome izazovu? Crkveni dokumenti o medijima pozivaju na proučavanje zakonitosti i djelovanje medija promišljajući sve to teološki. Crkveni dokumenti Inter mirifica, Communio et progressio, Aetatis novae i drugi zahtijevaju temeljito teološko promišljanje prije nego se načini pastoralni plan za medije. Ti dokumenti traže i razvoj medijske pedagogije najprije za samu Crkvu i njezine odgojno-obrazovne institucije, a koje bi zasigurno bile i dobar poticaj za društvo.

Mediji su danas vrlo moćni i protiv njih se teško boriti, stoga je najbolje proučiti njihovu zakonitosti i tako se od njih zaštiti. Kad Crkva danas i ne bi imala svoje medije, o njoj bi se u javnosti čulo vrlo malo pozitivnoga, nekoliko kratkih vijesti o najvažnijim događanjima i to nerijetko u nekoj negativnoj konotaciji ili, u najboljem slučaju, neutralno i površno, a osim toga same senzacije i skandali ili pak krajnje kritički stavovi. Stoga bi se Crkva trebala odgovorno prihvatiti uloge vlastitih medija, dati podršku ljudima koji u njima rade i njegovati kontakte s njima. S njima se mogu ostvariti žive zajednice koje će pružati neposrednu ljudsku komunikaciju, a najbolja obrana od loše komunikacije u medijima jest poticati sve što omogućuje izvornu komunikaciju, posebno obiteljski život. Tako će ljudi dobiti smisao koji može dati kršćanstvo, a osloboditi se lažnoga smisla koji često pružaju mediji. I na kraju, cijela Crkva je veliki Božji medij – sredstvo njegove komunikacije s čovječanstvom i svaki medij je dobar ako je u rukama onih koji ga žele iskoristiti za promicanje temeljnih ljudskih vrednota, a medijski djelatnici trebaju hrabro koristiti od Boga im darovane talente upravo za ovu vrstu zanimanja jer je čovjek pozvan na puninu života s Bogom, a svi smo pozvani na tome raditi kao oruđe i uvijek iznova otkrivati dostojanstvo primatelja poruke, te iz poštovanja i ljubavi prema njima prenositi istinite novosti. Stoga, medije treba promatrati kao bogatstvo, a ne kao problem i opasnost za društvo jer najljepše je društvo ono koje zna komunicirati i na osnovi toga graditi međusobne odnose. Mediji na tome putu mogu itekako pomoći, samo ih treba znati pravilno upotrijebiti.

Izvor:
Svjetlo riječi