Objavljeno:
06. 12. 2019. 12:45

Malo je reći kako je Bog rasipao kada je BiH darivao prirodnim ljepotama. Toliko ih je, da ih mi koji ovdje živimo gotovo i ne primjećujemo, jer smo se već odavno naviknuli na ovo izobilje.

Piše: fra Janko Ćuro

Kada nešto veliko želimo reći o našim prirodnim ljepotama, jednostavno nam nedostaju prikladne riječi pa, gotovo kao po pravilu, citiramo strane putopisce koji nisu mogli niti željeli sakriti ushit ljepotama naših planina, polja, rijeka, jezera... Ma, gdje god čovjek baci pogled, doslovno ga zapljusne ljepota u kojoj najčešće uživaju stranci koji se, opet gotovo kao po pravilu, mogu najčešće susresti na našim planinskim vrletima. „Dobar dan! Mi smo iz Češke..., Austrije..., Nizozemske..., Njemačke... Tako je lijepo ovdje!” „Da, da, prelijepo je!” – najviše je čime čovjek može zaokružiti ono što se riječima ne može izreći. Nije da oni nemaju u svojim državama prirodnih ljepota. Imaju oni i ljepših i boljih i uređenijih i utegnutijih... ali nemaju ovakvih kakve su naše: pitomo divlje, visoko niske, brdovito ravne... drukčije. Jednostavno, prirodne ljepote s potpisom. Gdje god čovjek pogleda ne vidi što je već vidio, nego uvijek otkriva nove detalje božanske umjetnosti.

Zato je nemoguće naše prirodne ljepote svrstati u rubriku Copy – Paste, osim... osim naše kronično bolesne nebrige, indiferentnosti i doslovnoga iživljavanja s kojima se obračunavamo sa svim svojim prirodnim datostima do kojih možemo doprijeti! A ono što je gore i od lošega jest činjenica što nam je to već postalo normalno, čak bi se moglo reći i prirodno. Zastanite samo na trenutak i pogledajte bilo koju našu rijeku iz koje se do skoro moglo piti. Ne, nismo mi njih samo ranili pa se jadne, iznemogle i umorne s mukom vuku kroz vremenske slojeve smeća na nečemu što se nekad davno zvalo obala nego smo ih nehajno ranili na smrt i u tome, sad već patološki, ne vidimo nikakav problem. Ponašamo se kao da im je tako suđeno. Ne činimo mi to, nažalost, samo rijekama. Gotovo sve što možemo dotaknuti, svjetlosnom brzinom svedemo na svoju mjeru pa svagdje ondje gdje možemo doprijeti u masama, slika je konstanto ružna. Neprirodna. Za ilustraciju, pogledajte, između mnogih drugih naših „turističkih” destinacija, Babanovac na Vlašiću, Babin do na Bjelašnici, Boračko jezero... Niz se nastavlja sve do jezera koje je povod ovoga teksta, a to je Prokoško kojemu bi sada bio najprikladniji naziv Prokockano jezero.

Najgori scenarij

O Prokoškom jezeru su se do prije petnaestak godina mogle čuti samo sjajne priče. Oni koji bi o njemu pripovijedali, govorili bi tako kao da su se družili s divnim i srdačnim čovjekom. Pri tom bi im se u očima mogle razaznati konture ovoga Božjeg remek-djela prirode. Pričali bi istovremeno sa strahopoštovanjem i ljubavlju što je samo po sebi jasan i vidljiv trag Božje brige i ljubavi prema čovjeku i svemu onome što je Bog za čovjeka stvorio. Pa što se onda dogodilo jezeru za tako kratko vrijeme? Zašto se brzo i teško razboljelo tako da mu, u najgorem scenariju, prijeti i nestanak? Ništa drugo doli naš mađioničarski talent da lijepo u trenutku pretvorimo u ružno. Ne treba nam pri tom čarobni štapić ili neki rekvizit, već je za to sasvim dovoljan naš okvir uma i stanje duha koji su odlutali tako daleko da im je prirodna destrukcija prirode. I to se najjasnije vidi, između ostaloga, na Prokoškom. Jer, danas se slika ovoga dragulja prirode, koje se na samom ulazu definira kao spomenik prirode, toliko promijenila da ga mnogi njegovi dojučerašnji sugovornici i prijatelji odbijaju čak i posjetiti jer ga više ne mogu prepoznati. Pa opet, zar je baš tako? Nije li to naš urođeni pesimizam? Kako bi se čovjek i sam uvjerio u istinitost bilo kakvih tvrdnji, najbolje je priču provjeriti na licu mjesta.

Lijepoga i sunčanoga nedjeljnoga jutra zaputio sam se na Prokoško jezero, koje se pristojno odmaknulo od Fojnice dvadesetak kilometara kad se krene dobro utabanim makadamskim putem planinom Vranicom. Parkirao sam automobil ispred ograđenog dijela spomenika prirode, vjerujući kako se radi o zaštićenom prirodnom okruženju koje ne trpi blizu sebe neizgorene ugljikovodike, ugljične monokside i dušikove okside naših automobila. Nakon samo pedesetak metara hoda, shvatio sam da sam ipak mogao i s nečim većim od automobila do samoga jezera, jer je već bio parkiran ogroman broj ne samo automobila nego i autobusa i to unutar samoga zaštićenoga dijela spomenika prirode koji se danas „razvioˮ u pravu pravcatu čaršiju. Oko samoga jezera koje je već jednim dijelom postalo bara, neki su motoristi parali zrak bučnim crosserima kako bi skrenuli pozornost na sebe. A možda su jednostavno popunjavali onaj kratki predah preglasne tehno i turbo glazbe koja izbijaja iz mnogih objekata smještenih tik uz jezero. Ti su se objekti toliko opasno približili jezeru da postoji opravdani strah kako će nekome ubrzo pasti na pamet nešto sagraditi i u samom jezeru. Prevelik broj katuna, ugostiteljskih i drugih objekata je već odavno lice spomenika prirode okrenuo u naličje pa se čovjeku učini da ništa nije rekao kad konstatira da je pejzaž jezera potpuno uništen. Zar treba uopće svemu ovome pribrojiti plastične boce, smeće, otpadne vode...? Ne treba, jer nekako idu zajedno čim se nešto u BiH proglasi popularnom turističkom destinacijom u koju je, nažalost, smješteno i Prokoško jezero.

Papirić je bačen

Sjajno je bilo vidjeti toga dana poprilično velik broj mladih i srednjoškolaca na Prokoškom što je na trenutak stvorilo nadu da se ipak nešto sustavno čini kako bi se mladi ljudi upoznali s našim jedinstvenim prirodnim ljepotama. Međutim, koliko sam vidio, za njih nisu pripremljena predavanja, razgledavanja, osluškivanja prirode, nego ogroman razglas s nenaspavanim disk-džokejom koji se elektronskim zvukovima brinuo da im kojim slučajem ne bi bilo dosadno u gotovo nestvarnom prirodnom ambijentu. A jedna druga grupica mladića ponijela je sa sobom nargilu kako bi doživjeli barem nekakvo zadovoljstvo kad se ništa pametnije nema udahnuti na 1 670 m nadmorske visine!

Ima toga još što bi se trebalo spomenuti, ali se bojim da bi to tada postala još jedna u nizu lamentacija nad, sad već sustavnim, uništavanjem bosanskohercegovačkoga prirodnoga blaga. Ali što bi se drugo moglo napisati kako bismo se osvijestili i shvatili što to ustvari radimo svojoj prirodi i to dok još uvijek ima koliko-toliko vremena da pripazimo ono što smo badava primili i što bismo trebali predati budućim naraštajima? Svjestan sam da će netko reći kako sam dobro pretjerao i kako slika, samo na papiru zaštićenoga spomenika prirode, uopće nije toliko strašna koliko se ovdje prikazuje. A upravo se tu nalazi još veća opasnost: uvijek kad nešto stavimo u takav kontekst, mi jednostavno nastavimo u istom smjeru, jer znamo da ima još prostora ne za popravljanje nego za uništavanje. Možda nama u BiH i na Balkanu iživljavanje nad prirodom i nije toliko strašno, ali je čudo koliko nam je strašno ostaviti samo jedan jedini papirić ili jednu jedincatu plastičnu bočicu kraj švicarskih i austrijskih jezera! Tamo nam to nije samo strašno, nego je nepojmljivo. Jer, oni „na zapadu” dobro znaju: kako bi se sačuvala priroda, treba kazniti i za jedan bačeni papirić. Ondje gdje je nevažan jedan bačeni papirić, ubrzo postanu nevažni i puno krupniji „papirići” kao što su vikendice, katuni, kanalizacije, smetlišta, kafići, restorani, obrti... Kao da se i državne institucije i mi ravnamo po onoj Luja XV.: „Poslije mene potop.” Ali potop se više neće dogoditi poslije nas. On nam se već događa danas. Premda se priroda nikada ne osvećuje, ona redovito ispostavlja račune koje već danas ne možemo plaćati. Što će se tek dogoditi sutra ako sada ne poduzmemo ozbiljne i konkretne korake kako bismo zaštitili i sačuvali naša prirodna blaga? Bog dragi zna! Znamo i mi koji ovdje živimo, ali nam to sada nije na vrhu ljestvice prioriteta. A onima koji su otišli iz BiH nije ni važno, jer se ionako opuštaju kraj očuvanih, čistih i uređenih švicarskih, austrijskih i njemačkih jezera.

Izvor:
Svjetlo riječi