Objavljeno:
25. 07. 2017. 11:45

U malom bugarskom selu Küçük Kaynarci, južno od Dunava, potpisan je 21. srpnja 1774. mir između Rusije i Turske, koji je za Tursku bio izrazito nepovoljan. Taj se dogovor općenito smatra točkom s koje je pokrenut dug i nezaustavljiv pad Osmanskoga Carstva, koje je ubrzo pokleknulo pred pritiskom balkanskih nacionalizama.

Piše: fra Petar Jeleč

Ovaj bolesni div, kako je kasnije nazivano Osmansko Carstvo, postao je središte interesa velikih europskih sila (Austrije, Rusije, Velike Britanije, Njemačke, Francuske), koje su se u međusobnim kontaktima pokazale nesposobnima za postizanje dogovora oko podjele njegovih ostataka. Slijedio je tako dug period međunarodne krize, vanjskih intervencija, kompromisa, primirja, mirenja, dolazaka kontrolnih i policijskih komisija na cijelom jugoistoku Europe.

            Nacionalna povijest južnoslavenskih naroda svoje početke nalazi upravo u ovom dugom i turbulentnom razdoblju balkanske povijesti, premda se ne podudara isključivo s njim. Na cijelom europskom jugoistoku devetnaesto stoljeće bilo je razdoblje velikih promjena koje su obilježili brojni, vrlo raznovrsni činitelji. Među njima treba posebno spomenuti krize velikih multinacionalnih dinastija i carstava koje su vladale ovim područjem (Austrije i Turske), pomake prema modernizaciji i suparničke interese velikih, ali i malih sila, koje su se formirale tijekom stoljeća. Sve u svemu, težnja k temeljitim političkim i ekonomsko-socijalnim reformama ispreplela se s tendencijom traženja izvora legitimacije moći, izvora koji dovode do podjednako novih teritorijalnih ustroja.

Nacionalno pitanje

Još uvijek je ideja nacije bila podložna različitim interpretacijama i omogućavala je stvaranje prilično široke lepeze odnosa između sebe i države. Veza država – nacija – stanovnici mogla se razviti ili prema etničkim skupinama (u ovom slučaju presudnom bi se pokazala visoka svijest svake skupine o vlastitom identitetu i različitosti u odnosu na sve okolne kulture) ili prema novim multikulturalnim skupinama. Povijest Balkanskoga poluotoka poprimila je tako već u devetnaestom stoljeću jednu vrlo posebnu karakteristiku: duboko je uvjetovana sukobom nacionalizma i federalizma u kontekstu trajne zaostalosti u odnosu na ostatak Staroga kontinenta. Splet nacionalizma, federalizma i zaostalosti ostat će prisutan, premda u različitim oblicima, kroz cijelo dvadeseto stoljeće.
 Nacionalno pitanje među Južnim Slavenima predstavlja važan dio razdoblja koje će ovdje biti analizirano. Južnoslavenski su narodi svjesni činjenice da ih, zbog njihovih unutarnjih borbi za nezavisnost i nacionalnu ravnopravnost, zapadni svijet gleda s mješavinom prezira i suosjećanja. Poteškoće da se shvate događaji na Balkanskom poluotoku posebno su prisutne u onih naroda koji nemaju iskustvo razvijanja nacionalne svijesti pod opresijom stranih vladara. Zapadna nacionalna carstva koja su vladala drugim narodima teško shvaćaju što znači živjeti pod tuđom vlašću. Nacionalno pitanje ili problem i danas je u središtu društvenoga i političkoga života u jugoslavenskih naroda, čime se pokazuje sva složenost odnosa među različitim narodima koje su obilježila razdoblja dominacije jednih nad drugima.

            U vrijeme prve Jugoslavije (1918. – 1945.), Nezavisne Države Hrvatske (1941. – 1945.), druge Jugoslavije (1945. – 1991.) kao i danas, odnosi između Srba i Hrvata zauzimaju središnji položaj u svakom razmatranju ovog pitanja, a njima se dodaje i treći, ne manje važan element što ga čine bosansko-hercegovački muslimani ili Bošnjaci, kako se nazivaju od ranih devedesetih godina prošlog stoljeća. Brojne su knjige posvećene povijesti jugoslavenskih naroda od njihova dolaska na Balkanski poluotok do danas, pa želi li tkogod potpuniji i sistematičniji uvid u historijske procese ovih naroda, može konzultirati vrlo bogatu literaturu s toga područja. Ovdje ćemo se baviti prvenstveno nacionalno-političkim ideologijama razvijenima i zaživjelima među Južnim Slavenima tijekom XIX. stoljeća, posebno onima koje su se razvile među Srbima, Hrvatima i Muslimanima (Bošnjacima). Pregled se započinje ideologijama zajedničkima svim slavenskim narodima (panslavizam), nastavlja se fragmentacijom ideje slavenskoga jedinstva (austroslavizam, jugoslavenstvo), da bi se na kraju došlo do velikosrpske i velikohrvatske ideologije koje su u svojim ekstremističkim pozicijama doživjele svoj vrhunac u ustaškom i četničkom pokretu za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Treba reći da su se ove ideologije često razvijale kao oblici kulturne, društvene i političke emancipacije od stranih vladara te da su sve one odraz sličnih duhovnih kretanja u Europi, jer su južnoslavenske zemlje, premda periferne u odnosu na europski kontekst, bile izložene utjecajima staroga kontinenta.

Panslavizam

Ideologija panslavizma polazi od stajališta da svi slavenski narodi tvore jednu etničku cjelinu i da treba raditi na njihovu ujedinjenju u zajedničku državu. Kako bi se postigao taj cilj potrebna je najprije njihova uska suradnja na političkom i na kulturnom području, te obrana zajedničkih interesa koje ugrožavaju druge, od njih različite velike etničke skupine. Zameci panslavističke ideje pojavili su se dosta rano, pa već Nestorov ljetopis s početka XII. st. gleda na Slavene kao na jednu cjelinu. Prvi koji je u nas dao panslavizmu konkretan sadržaj, smatrajući da svi Slaveni tvore jednu etničku obitelj, bio je hrvatski svećenik, pisac i jezikoslovac iz XVII. stoljeća Juraj Križanić (1618. – 1683.).

            Jedna od glavnih karakteristika hrvatskoga nacionalnog pokreta stalna je prisutnost ideje o čvrstoj povezanosti Slavena. Tendencija Hrvata prema jedinstvu među Slavenima proizišla je iz iskustva političke podijeljenosti hrvatskih teritorija i kao posljedica mađarskog i njemačkog ekspanzionizma. Križanić je kao svećenik priželjkivao jedinstvo dviju Crkava (katoličke i pravoslavne) koje bi potpomogle političko jedinstvo svih Slavena pod vodstvom ili pokroviteljstvom Rusije. Kao gorljiv misionar svoj je apostolski žar podredio problemu emancipacije Slavena u to vrijeme podređenih Habsburškoj Monarhiji i Osmanskom Carstvu. Križanić je smatrao da bi carska Rusija – nakon rješavanja sukoba s Poljskom i ukidanja crkvenoga raskola za koji su zaslužni Grci – trebala omogućiti tu emancipaciju, nudeći Slavenima Moskvu kao političko, a Rim kao jedinstveno vjersko središte.

            Jak poticaj panslavističkoj ideologiji dao je njemački filozof povijesti Johan Gottfried Herder (1774. – 1803.). Na Balkanu, izloženu dubokim ekonomsko-socijalnim previranjima, proširilo se moderno poimanje nacije zahvaljujući upravo njegovu utjecaju. Posvetivši posebnu pozornost jeziku, Herder je isticao osjećaj individualnosti nacionalnih kultura i književnosti, a posebno je Slavenima dao osjećaj da su svi ujedinjeni višim moralnim zakonima i zajedničkom, slavnom sudbinom, koja im je trebala omogućiti da postanu vladari moderne Europe. Smatrao je kako je čovječanstvo povezano idejom humaniteta u čijem ostvarenju sudjeluju i najprimitivniji narodi te da konstruktivne sile uvijek na kraju odnesu pobjedu nad destruktivnima. Herder je Slavenima davao posebno mjesto u svojim djelima i ubrajao ih upravo među najkonstruktivnije povijesne činitelje. Njegove ideje o Slavenima preuzet će kasnije Slovak Jan Kollár i od njega će poteći ideja o „slavenskoj uzajamnosti” te čitav kasniji slavenofilski pokret. On je smatrao da je potrebna ponajprije kulturna i književna suradnja među Slavenima kao pretpostavka političkoga ujedinjenja.

 

 

 

Izvor:
Svjetlo riječi