Objavljeno:
06. 09. 2019. 10:00

Kršćanstvo zato i nije danas uvjerljivo jer je prestalo tragati za vrijednostima Božjega kraljevstva koje nije određeno prostorom, nacijom.

Piše: Božo Lujić

Usporedbe o nalasku zakopanoga blaga i otkrivanju bisera (Mt 13,44-46) čine, unutar evanđeoskih opisa raznih usporedbi, zacijelo dvije najkraće usporedbe koje su uopće zabilježene u Evanđeljima. U samo tri retka donesene su dvije važne i ne baš tako same po sebi razumljive Isusove usporedbe. Uz to, riječ je o dvjema veoma sličnim usporedbama kao dvjema bliznakinjama, jer predstavljaju veoma sličnu problematiku, ali i veoma sličan opis. Upravo zbog toga neki su držali da se radi o jednoj te istoj usporedbi u dva različita opisa. Danas ipak prevladava mišljenje da usporedbe potječu od Isusa, da su vjerojatno bile u različitim prigodama ispripovjeđene i potom razdvojene te da ih je Matej zbog sličnosti oblika a i sadržaja spojio u jednu cjelinu.

Upravo zbog toga što su obje usporedbe veoma kratke i jezgrovite moguće ih je na ovome mjestu navesti u cijelosti kako bi se uočila njihova originalnost u satkanosti, kako bi došla njihova snaga u slikovitosti i neukrotiva moć i važnost u njihovim porukama. Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu. Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.

Međutim, bez obzira na doista velike sličnosti, ove dvije usporedbe imaju i znatnih razlika koje se ne bi smjele zanemariti. Ali pogledajmo detaljnije što nam ove dvije usporedbe nude kao poruku kako za ondašnje tako i za današnje vrijeme.

Traženje, nalazak i otkrivanje

Obje usporedbe kruže oko onoga što se u Evanđeljima naziva Božje kraljevstvo ili Božja vladavina. Ono predstavlja novi Božji odnos prema ljudima i svijetu koji je toliko različit i nenametljiv da ga ljudi ne mogu uvijek zamijetiti, jer nadilazi njihovu logiku razmišljanja. Očito je kako ni blago a ni dragocjeni biser nisu po sebi Božje kraljevstvo, nego su oni samo slika onoga što bi odgovaralo stvarnosti Božjega kraljevstva. I blago i biser su dragocjenosti koji svoju vrijednost ne dobivaju od onih koji ih traže, nađu ili otkriju nego ih oni imaju po sebi i u sebi. Time se želi svakako istaknuti da Božje kraljevstvo ni u kojem slučaju ne dobiva svoju vrijednost od ljudi. Ono ga ima u sebi, ono ga dobiva od Boga, na što upućuju i druge usporedbe, osobito one o sjemenu.

U objema usporedbama imamo lik koji pronalazi vrijednost – blago ili biser. Ali upravo ti likovi ukazuju na razliku u usporedbama. U prvoj je usporedbi vjerojatno siromah čovjek, ratar, možda čak i nadničar, koji ore i obrađuje tuđu njivu – i ondje pronalazi blago. U drugoj usporedbi vidimo vjerojatno bogatoga trgovca koji traga za dragocjenim biserom – i na koncu ga otkriva. Ono što je ovdje naglašeno, a što bi trebalo zamijetiti, a to je da i siromah i bogataš čine isti posao: trebaju tražiti ili se trebaju truditi kako bi otkrili ili pronašli blago ili biser velike dragocjenosti.

Nadalje, u usporedbama je potrebno uočiti da i jedan i drugi – i siromah i bogataš – vide i znaju da su u pitanju velike vrijednosti, da do njih drže, da u drugoj usporedbi trgovac čak i traži biser kako bi ga našao. Ni blago ni biser ne nalaze se sami od sebe, nego je potreban osobni napor i trud koje treba nesebično uložiti kako bi se došlo do tih vrijednosti. Ono što poslije toga slijedi predstavlja otuđujući element u objema usporedbama. I siromah i bogataš donose neobične i nerazumne odluke: prodati sve što imaju i dokopati se bilo blaga na njivi bilo dragocjenog bisera. Zašto bi siromašni nadničar koji radi kod drugoga prodao kuću i svoje imanje, zapravo sve da bi kupio samo jednu njivu i zašto bi bogataš koji ima vjerojatno puno bogatstva prodao sve to i kupio taj jedan dragocjeni biser? Ima li u tome ikakve racionalne logike?

Na ovoj točki zakazuje ljudska logika, jer doista nema opravdanja za takvu odluku i za takav potez ni kod jednoga od ove dvojice. Očito je da se ovdje uvodi jedna druga logika koju bismo mogli nazvati logikom Božjega kraljevstva. Nije, očito, riječ o nekim materijalnim vrijednostima koje bi se dobile prodajom svega i ulaganjem u zadobivanje blaga ili bisera nego je posrijedi Božje kraljevstvo koje je nemjerljivo s bilo kojom materijalnom vrijednosti. Očigledno je da se želi podcrtati kako je Božje kraljevstvo vrijednost za koju se doista isplati dati sve što se ima kako bi ga se konačno ostvarilo kako bi ono došlo do izražaja. Potrebno je, zapravo, sve ostaviti, kao što to Isus više puta i traži od svojih učenika, i krenuti za njim u ostvarivanje Božje vladavine na zemlji. Nekad je to u Evanđeljima rečeno i dosta radikalno (Mt 8,21-22): Drugi mu od učenika reče: Gospodine, dopusti mi da prije odem i pokopam svoga oca. Isus mu kaže: Hajde za mnom i pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve. Ili još radikalnije: Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! (Lk 14,26).

Na što ukazuju ove usporedbe?

Nadalje, usporedba ukazuje da vrijednost Božjega kraljevstva nije svima sama po sebi razumljiva i svima u prvi mah očita i prihvatljiva. Njega treba tražiti, otkrivati njegovu vrijednost, odlučivati se za nju i prihvaćati je zalažući ono najbolje i najvrednije što čovjek ima. Božje kraljevstvo, izraženo ovdje u vrijednostima zakopanoga blaga i neotkrivena bisera, traže čovjekovo nastojanje u traganju za njima, u otkrivanju, u prihvaćanju i u zalaganju svega za njega, jer je njegova vrijednost neizmjerno veća od svega što čovjek može posjedovati.

Naravno da ove dvije kratke usporedbe ne opisuju detaljnije što bi to bilo kraljevstvo Božje nego znatno više određuju čovjekov odnos prema toj stvarnosti. Taj odnos treba biti nepodijeljen, iskren, iz uvjerenja u njegovu vrijednost i spremnost na potpuno zalaganje za ono što je ono u svojoj biti. No iz nekih drugih tekstova možemo razaznati što bi bilo Božje kraljevstvo ili Božja vladavina. Pod tim se misli na činjenicu koja dolazi do izražaja u Isusovu životu, djelovanju i propovijedanju: da su svi ljudi Božja djeca, da je sva priroda Božji prostor i da se Bog prema svemu stvorenomu odnosi s ljubavlju. Bog svoj odnos prema svojim stvorenjima ne temelji na podjarmljivanju i tlačenju kako je to uobičajeno u ljudskim vladavinama i kraljevstvima – jer bi on u tom slučaju bio gori od ljudi – nego on svoju nadmoć pokazuje kao istinsku moć ljubavi koja se pokazuje kao dobrota prema svima – i prema radnicima prvoga i prema radnicima zadnjega sata, kao praštanje svakome tko se obrati njemu s istinskom zamolbom i kajanjem, kao konkretna ljubav prema svima koji se otvore toj ljubavi i budu znali ispružiti ruku ljubavi prema drugima, kao solidarnost prema siromašnima, ubogima i potlačenima, ali i kao mogućnost promjene prema bogatima koji svoje bogatstvo mogu također upotrijebiti kao moć ljubavi pomažući drugima i pokazujući na taj način svoje humano lice.

Tko u životu bude otkrivao te vrijednosti Božjega kraljevstva, tko bude za njima tragao, tko bude – kad ih otkrije – u slobodi odluke založio sama sebe, taj će doista biti pripadnik Božje zajednice i građanin Božjega kraljevstva. Takav će moći dobiti Božju domovnicu koju mu neće nitko moći oduzeti, jer će biti građanin univerzalne Božje ljubavi kao dominantne moći ne protiv drugih nego upravo za druge.

Značenje usporedbi za naše vrijeme

Kršćanin se u ovome vremenu često osjeća kao posjednik bjanko ulaznice za Božje kraljevstvo samo zato jer je kršćanin. Takav stav često rađa prezirom prema drugim ljudima i prema svijetu u kojemu živi. Kao da drugi ljudi i pripadnici drugih religija nisu Božja stvorenja i kao da Bog nije stvorio i njih i sav ovaj svijet. Ako je Bog doista Bog, onda je on Bog svih ljudi i svi su oni djeca njegove stvaralačke ljubavi: bili oni dobri ili zločesti, bili oni kršćani ili pripadnici drugih religija. Kršćanin bi trebao sebe shvaćati kao tragatelja za vrijednostima Božjega kraljevstva u ovome svijetu, kao otkrivača onoga što možda drugi ne vide, kao odlučnog prihvatitelja zahtjeva Božjega kraljevstva. Trebao bi sebe shvatiti kao onoga koji te vrijednosti prihvaća i prakticira i na taj način stječe građanstvo Božjega kraljevstva.

Nažalost, oni koji se izjašnjavaju kršćanima, drže kako oni ne trebaju ništa u životu poduzimati, jer je dovoljno da su primili samo izvana određene kršćanske sakramente i da oni posjeduju sve, pa čak – često se drznu i to pomisliti – mogu određivati i kako će se Bog odnositi i prema drugima, kao da su oni apsolutni posjednici Boga. Kršćanstvo zato i nije danas uvjerljivo jer je prestalo tragati za vrijednostima Božjega kraljevstva koje nije određeno prostorom, nacijom, pripadnošću krvi, ideologijom, bojom kože nego izgrađenošću vlastite osobe ili usmjeravanjem prema onome što je bitno u životu.

Tako dolazimo do zaključka da nas ove dvije usporedbe upozoravaju da ne moraju oni koji su bili pripadnici izabranoga naroda biti ti koji će nužno otkriti blago na njivi (u usporedbi je to siromah, najamnik, nadničar) ili dragocjeni biser nego to mogu, a često i jesu drugi koji se istinski trude u traganju i otkrivanju tih vrijednosti. Umišljeni i oholi mogu ostati u uvjerenju da unaprijed imaju osiguranu domovnicu Božjega kraljevstva, a zapravo je nemaju, jer se ona ne piše ni po pripadnosti naciji, ni religiji, ni apriornoj izabranosti, nego u nastojanju otkrivanja istinskih Božjih vrijednosti u ovome svijetu i životu i u slobodi odluke o zalaganju vlastitoga bića za otkrivene vrijednosti. Samo se prihvaćanjem tih vrijednosti, njihovim prakticiranjem, opredjeljenjem cijelim svojim bićem za njih stječe građanstvo Božjega kraljevstva, odnosno ulazak u zajedništvo s Bogom.

 

Izvor:
Svjetlo riječi