Objavljeno:
19. 04. 2018. 09:00

Sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je procijenila da u svijetu živi 10 % populacije s nekim od oblika invaliditeta. Danas tu brojku procjenjuju na 15 % svjetske populacije, a starenjem stanovništva, brzim širenjem kroničnih bolesti, kao i poboljšanjem metoda utvrđivanja invaliditeta, očekuje se kako će udio invalidnih osoba u ukupnoj svjetskoj populaciji biti još i puno veći.

Piše: Željko Bošnjak

U Bosni i Hercegovini ne postoje službeni podaci o osobama s invaliditetom. Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine na temelju podataka dobivenih od službi za socijalni rad i osiguravajućih mirovinsko-invalidskih fondova procjenjuje da se radi o brojci od 270 tisuća stanovnika. Međutim, vodeći se procjenom Svjetske zdravstvene organizacije i uzimajući u obzir neslužbene podatke popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini iz 2013. godine, pretpostavlja se da u Bosni i Hercegovini živi najmanje 560 tisuća invalidnih osoba. To znači, u prosjeku svaki sedmi stanovnik naše zemlje ima određeni oblik invaliditeta. Da je procjena Svjetske zdravstvene organizacije uistinu realnija potkrjepljuje i činjenica da je na našim prostorima ne tako davno završen i rat, a čije se posljedice najviše manifestiraju kroz invalidno stanovništvo.

Analizom rezultata nekih europskih zemalja koje imaju transparentne podatke o invalidnim osobama zaključuje se kako je invalidnost najčešće uzrokovana oštećenjem lokomotornoga sustava (ljudski skelet i pripadajući mišići). Brojke pokazuju da je takvih 30 % invalidnih osoba. Drugi najveći uzrok invalidnosti s udjelom od 25 % jesu posljedice duševnih poremećaja. Invalidnost češće pogađa muškarce (60 % slučajeva), a oko polovine od ukupnoga broja invalidnih osoba nalazi se u radno aktivnoj dobi od 19 do 64 godine. Udio invalidnih osoba starijih od 65 godina iznosi 45 %. U pogledu stručnih kvalifikacija, oko 63 % osoba s invaliditetom nema završenu osnovnu školu ili su završili samo osnovnoškolsko obrazovanje. Njih 28 % ima srednju stručnu spremu, dok 9 % invalidnih osoba ima visoko obrazovanje. Osobe s invaliditetom u 80 % slučajeva žive s obitelji, 17 % ih živi samo, 0,5 % ima udomitelja ili skrbnika, a njih 2,5 % boravi u određenoj ustanovi.

Položaj osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini je reguliran s nekoliko stotina domaćih i međunarodnih propisa. Veliki je broj i državnih, entitetskih i lokalnih vlasti, domaćih nevladinih te međunarodnih organizacija koje se bave različitim pravima i položajem invalidnih osoba. Međutim, sva njihova prava i mogućnosti vrijede uglavnom samo na papiru. Da je stvarnost još i teža svjedoči činjenica da se invalidne osobe svakodnevno susreću s različitim fizičkim preprekama. Otežano im je kretanje, komunikacija s drugima, ali i obavljanje svih onih sitnih poslova o kojima većina nas često i ne razmišlja.

Problem procjene invalidnosti

Zbog korištenja različitih definicija i kriterija s kojima se stječe status i ostvaruje pravo po osnovi invaliditeta, utvrđivanje prava invalidnosti predstavlja polazište raznih oblika diskriminacije. Ključni problem u Bosni i Hercegovini je u samom pristupu invaliditeta jer invalidnost se procjenjuje po medicinskom, a ne po socijalnom modelu, odnosno po uzroku nastanka, a ne po njegovim posljedicama. Iznos novčanih primanja ovisi o mnoštvu kriterija pa tako za primjer, neratni invalidi sa 100 % invaliditetom u Federaciji Bosne i Hercegovine mogu primiti mjesečni iznos od oko 390 KM, a u Republici Srpskoj najviše 41 KM. Ili s druge strane, ratni vojni invalidi s istim postotkom invaliditeta u oba entiteta mogu primiti iznose i veće od 1800 KM.

Osim novčanih primanja čiji izračun obuhvaća mnoštvo kriterija, postoje i mnogi primjeri dobre prakse koji invalidnim osobama olakšavaju svakodnevicu. Tako su poznate različite povlastice u plaćanju računa, prilagođeniji i jeftiniji javni prijevoz, članske iskaznice, zdravstvena zaštita i popusti na ortopedska pomagala, prilagođeno informiranje slijepih, gluhih i osoba s intelektualnim poteškoćama, profesionalna rehabilitacija i razne naknade za tjelesna oštećenja. Nude im se i poticajna zapošljavanja, odnosno poduzećima koja zaposle određenu kvotu osoba s invaliditetom umanjuje se plaćanje poreza ili su pak zaštićeni od plaćanja određenih kazni. Danas su najpoželjnije zemlje za ostvarenja prava invalidnih osoba Meksiko, Japan, Italija, Njemačka i svakako Skandinavske zemlje.

U zadnjem izvještaju Eurostata (Statističkoga ureda za istraživanje stanovništva Europske unije) prikazano je kako se od 100 ispitanika starosti od 15 do 64 godine njih 10 požalilo na poteškoće u podizanju i nošenju tereta prilikom obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Više od njih 7 je imalo problema s hodanjem, a najmanje 3 se žalilo na pamćenje ili lošu koncentraciju. Nije samo teški fizički napor preduvjet invalidnosti. Svi znamo da i predugo sjedenje može naštetiti našem zdravlju. Osjećamo bol u leđima ili lošu cirkulaciju u nogama, napet vrat ili ukočenu kralježnicu. Zapravo, postoji puno razloga zašto se žalimo na bol pa tražimo savjete kako ga umanjiti.

Invaliditet je dio ljudskoga stanja i gotovo svatko od nas će u nekom trenutku svoga života biti privremeno ili trajno spriječen za rutinsko obavljanje do tada uobičajenih poslova. Stoga pokušajmo već sada razumjeti specifičnost funkcioniranja invalidnih osoba. Pružimo im ruku, darujmo im osmijeh. Stavimo se u njihovu poziciju kako je to francuski nobelovac Albert Camus napisao: Ne idi ispred mene, možda te neću slijediti. Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Hodaj pored mene i budi moj prijatelj.

Izvor:
Svjetlo riječi