Početna stranica » Osoba i rad u sjeni grijeha

Osoba i rad u sjeni grijeha

169 pregleda

Čovjek je kreativan i sudjeluje u izgradnji svijeta kako mu je Bog naložio. No čovjek je također ranjen grijehom i sklon je grijehu, ali njegova narav nije toliko korumpirana da ne bi mogao činiti dobro. Otkupljeni čovjek, potpomognut milošću Božjom, sposoban je surađivati na izgradnji svijeta i činiti ga sve čovječnijim.

Biblijska prapovijest, koja govori o temeljnim ljudskim iskustvima kao što su postojanje dobra i zla, donosi dva izvještaja o stvaranju čovjeka. Prvi ne govori ništa o radu, nego prikazuje čovjeka kao krunu Božjega stvaranja i govori o božanskoj zapovijedi da čovjek sebi podloži zemlju, da vlada nižim stvorenjima i da od toga živi. Drugi pak smješta čovjekov rad u eru nakon prvoga grijeha, za što je uslijedila i kazna: „Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svoga! (…) U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš.” (Post 3,17b.19). Slijedom toga, ljudski rad je posljedica grijeha, jednako kao što je i smrt posljedica grijeha. Ali kako uči sv. Augustin, smrt je istovremeno i lijek za grijeh. Stoga možemo reći da je i ljudski rad lijek za našu ranjenost grijehom. Kako bi beznadna i teška bila naša ovozemaljska egzistencija kada ne bi bilo smrti koja okonča svu našu patnju, bol, razočaranja, umore, promašaje, neutemeljene planove i nadanja…! Isto tako bi bila teška i beznadna kada ne bi bilo rada kao lijeka ranjenosti grijehom naše ljudske naravi. U svakom slučaju, ne treba smetnuti s uma da je ljudski rad životni igrokaz koji se odvija na pozornici s kulisama od zla.

Blagodat vladanja i prokletstvo rada

Čini se da je kroz povijest ova činjenica postojanja dva paralelna izvještaja o stvaranju čovjeka shvaćena doslovno kao postojanje dviju „vrsta” čovjeka koje egzistiraju paralelno jedna s drugom, ili bolje rečeno jedna iznad druge. Od najranijih vremena nama poznate povijesti jasno je vidljivo da s jedne strane postoji sloj uzvišenih ljudi, koji vladaju ostatkom stvorenoga svijeta i raspolažu ne samo onim što im je potrebno za uzdržavanje vlastite egzistencije nego neizmjerno većim bogatstvima. S druge pak strane, postoji nepregledno mnoštvo onih koji su stvoreni iz praha zemaljskoga, koji s trudom i mukom rade, a zemlja im uzvraća trnjem i korovom, i koji u znoju lica svoga kruh svoj jedu. I tako sve dok se ponovno u zemlju ne vrate.

I nije to puka slučajnost, rezultat domišljatosti nekoga pojedinca, nego se na povijesnoj pozornici izmjenjuju sustavi u kojima manjina ne radi a ima sve, dok većina mukotrpno radi i jedva preživljava. Tako je od drevnih civilizacija preko europskoga feudalnog uređenja, imperijalizma i kolonijalizma do neoimperijalizma i neokolonijalizma. Kojim god imenima mi njih naknadno „krstili”, logika je ista. Skupine koje su nastojale suprotstaviti se tome i pokušale živjeti drukčijim načinom života, uglavnom su ostale na marginama svjetskih zbivanja. Svejedno radilo se o pojedincima, oligarhijama ili cijelim nacijama, bogati su i dobro žive oni koji su koristili tuđi rad, dok su oni koji su radili na rubu ili ispod granice siromaštva.

Kapital, rad, znanje i tehnologija

Temeljni i najstariji kapital čovječanstva je Zemlja koju je Bog darovao ljudskoj obitelji. Dugo vremena su se ljudi odnosili prema tom kapitalu sukladno prvom izvješću o stvaranju. Nomadili su i ubirali ono što je zemlja davala sama od sebe. S vremenom su shvaćali da je potencijal toga dara puno veći, ali da bi se on ostvario nužan je ljudski rad. Radom je čovjek kultivirao zemlju, činio je sve plodnijom i počeo ubirati plodove ne samo s njezine površine nego također iz njezinih dubina i visina. Prirodna bogatstva, koja su milijunima godina ležala u utrobi zemlje, zahvaljujući ljudskom radu doprinijela su transformaciji društava i poboljšanju kvalitete života.

No ta transformacija nije moguća bez bitnih čimbenika znanja i tehnologije koja rezultira iz ljudskih spoznaja i akumuliranoga znanja. Suvremeni svijet funkcionira na način da su upravo novi oblici vlasništva „spoznaje, tehnike i znanja” (CA, 32) postali primarnim izvorom blagostanja i bogatstva dok pojedinci i narodi koji su više orijentirani na tradicionalne oblike vlasništva (zemlja i prirodni resursi), posebno ukoliko ne raspolažu suvremenim tehnologijama, zaostaju u razvoju. Ako tome pridodamo i neuređeno, nestabilno i korumpirano političko društvo, onda su ostvareni svi preduvjeti za siromaštvo.

Vlasnik kapitala i vlasnik rada

Marksizam je svojom filozofijom do krajnjih granica suprotstavio vlasnike kapitala i rada tvrdeći da između njih nije moguć nikakav oblik suradnje, nego je nužno dokinuti privatno vlasništvo nad kapitalom te diktaturom proletarijata ostvariti besklasno društvo. Hranjen bijedom i socijalnim nezadovoljstvom širokih masa osiromašenoga stanovništva kao i neosjetljivošću kapitalističkih oligarha i njihove sprege s političkim elitama, komunizam je u mnogim nerazvijenim zemljama revolucionarnim putem došao na vlast. Međutim, komunističke diktature nisu nigdje uspjele uspostaviti gospodarski sustav koji bi doveo do veće društvene pravednosti i gospodarskoga napretka. Iscrpljeni vlastitim promašenim gospodarskim politikama i suočeni s buntom obespravljenih naroda, komunistički režimi su padali jedan za drugim krajem 20. stoljeća nakon čega se „kapitalizam” uzdigao kao pobjednik i shvaćao sebe kao jedini ispravan gospodarski sustav.

Neoliberalna ideologija tržišnoga fundamentalizma, promovirana od najjačih država i globalnih svjetskih institucija, vratila je gospodarsku politiku daleko u prošlost u vrijeme Smithove „nevidljive ruke”. Time je okončana i „država blagostanja” koja se uzdigla nakon Drugoga svjetskog rata dobrano zahvaljujući keynesijanskoj teoriji da se gospodarski procesi ne mogu prepustiti isključivo nemilosrdnoj politici tržišne logike ponude i potražnje. Istovremeno je počela odumirati i srednja klasa društva koja je na neki način bila dokaz da se poštenim radom može pristojno živjeti, bilo da se radi o radnicima ili vlasnicima malih i srednjih poduzeća koja su predstavljala bitni dio gospodarskoga napretka. Nama najpoznatiji primjer tako uređenoga društva je zasigurno Njemačka koja se dičila svojim socijalno-tržišnim gospodarskim sustavom. Njihovo mjesto preuzimaju bezlične multinacionalne kompanije za koje je ljudski rad isključivo jedan od inputa proizvodnoga procesa. Ruke multinacionalnih kompanija uglavnom su nevidljive jer ne podliježu ni procesu plebiscitarnoga odobrenja ni državnoj regulaciji, ali posljedice njihova upravljanja vidljive su kroz desetke i stotine milijuna izrabljivanih, osiromašenih i gladnih. Još jednom na pozornici gledamo dva različita čovjeka, dvije različite antropologije.

Koji od njih zaslužuje naše simpatije i naše suosjećanje? Vlasnik kapitala ili vlasnik rada? Smatram da ni jedan nema pravo na to unaprijed i bezuvjetno jer ni jedan od njih nije sam po sebi ni sotona ni anđeo, ni dželat ni mučenik. Onaj tko nije živio od mjesečne plaće, prosječne ili minimalne, tko nije strepio nad zarađenim novcem i pokušavao ga rasporediti po prioritetima kako bi podmirio najprije one koji zbog duga uzimaju kuću, isključuju plin, vodu i struju, pa tek potom razmišljao koliko ima za hranu svojoj obitelji – taj će teško razumjeti čovjeka koji ima tek svoj rad i brine upravo takve brige. Ali isto tako onaj tko nije bio poslodavac, nosio teret odlučivanja, bio prinuđen birati između dobra poduzeća i otpuštanja osoba koje svoj rad daju za novčanu protuvrijednost, riskirao svu svoju imovinu kako bi sebi, svojoj obitelji i svojim uposlenicima osigurao egzistencijalnu sigurnost na nepredvidivim pučinama tržišta i brinuo da radnik za poštenu plaću dadne pošten i učinkovit rad – teško će razumjeti vlasnika kapitala.

Kapitalizam ili radničko samoupravljanje?

Oni koji su se bezuvjetno svrstavali na stranu jednoga od ta dva čovjeka proizveli su ekstremne gospodarske sustave od kojih ni jedan ne odgovara čovjekovoj stvarnosti u cijelosti i u konačnici ne vode dobru svih nego samo pojedinih skupina. Jedan ekstrem dao je apsolutnu prednost kapitalu i, usprkos napretku i boljitku na ukupnoj razini, nije otišao puno dalje od vremena kada se načelno proklamiralo da je Bog stvorio sve ljude jednakima i da svaki čovjek ima pravo na postizanje sreće, ali se pod time podrazumijevao mali broj veleposjednika čiju je zemlju obrađivao i njihovu komotnost omogućavao veliki broj potlačenih koji su radili za stan i hranu.

Drugi ekstrem dao je primat radniku i prepustio mu, barem u teoriji, vlast odlučivanja. Nama je dobro poznat sustav „radničkog samoupravnog sistema”. Iako danas mnogi žale za tim razdobljem i predstavljaju ga kao vrhunac radničkih prava, oni ipak zaboravljaju mnoge aspekte koji su bili povezani s tim sustavom. Gospodarstvo koje je funkcioniralo na radničkom odlučivanju jest, doduše, omogućilo radniku zajamčenu plaću i prateća osiguranja, rješavanje stambenoga pitanja, povoljan godišnji odmor u radničkim odmaralištima i privilegirano nabavljanje prehrambenih proizvoda preko sindikata kojima je to bila jedina dopuštena djelatnost. Ali taj je sustav također rezultirao gotovo zanemarivom učinkovitošću (računa se da je „samoupravni” radnik u 8 sati rada imao samo 2 sata efektivnoga rada), neodgovornošću prema imovini (otuđivanje i uništavanje), čestim nestašicama osnovnih životnih potrepština i, u konačnici, propašću cjelokupnoga gospodarskog sustava. Ali najteža posljedica toga sustava vjerojatno je naslijeđeni mentalitet i odnos prema radu i poduzeću.

Katolički realizam ili utopija?

Crkva pokušava kroz svoj društveni nauk predstaviti viđenje čovjeka i njegove djelatnosti na način da se nađe ravnoteža i sklad između rada i kapitala, isključujući bilo kakav antagonizam između dva izvještaja o stvaranju čovjeka. Njezino viđenje se temelji na antropologiji koja polazi od toga da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju i da se na tome temelje dostojanstvo i prava svake osobe. Po toj sličnosti, čovjek je kreativan i sudjeluje u izgradnji svijeta kako mu je Bog naložio. No čovjek je također ranjen grijehom i sklon je grijehu, ali njegova narav nije toliko korumpirana da ne bi mogao činiti dobro. Otkupljeni čovjek, potpomognut milošću Božjom, sposoban je surađivati na izgradnji svijeta i činiti ga sve čovječnijim.

Zbog ranjenosti grijehom, ljudski rad se nužno i neprestano ostvaruje u sferi utjecaja dvaju glavnih ili izvornih grijeha: lijenosti i škrtosti (pohlepa). I radnik i poslodavac izloženi su opasnosti potpadanja jednome od tih grijeha i svih drugih koji iz njih proizlaze. Da bismo se suprotstavili silama Zloga i oduprli napasti grijeha, neophodno je osobno i društveno zauzimanje. Na osobnoj razini, čovjek se mora neprestano boriti protiv svojih negativnih sklonosti i nastojati oko vlastitoga obraćenja i usavršavanja prema evanđeoskim idealima. Na društvenoj je pak razini nužan pravni okvir koji će na svim razinama sputavati negativne ljudske porive a promicati pravednost i čovječnost svakoga i cijeloga čovjeka (integralni razvoj). Država, kao „indirektni poslodavac” ima temeljnu ulogu i zadaću definirati okvir u kojem se odvija susret radnika i direktnog poslodavca, bez da podliježe parcijalnim interesima bilo koje skupine. U tom pogledu možemo istaknuti nekoliko temeljnih načela prema kojima se moraju voditi svi čimbenici: država, poslodavci, radnici i sindikati.

Opće dobro je zajednička vrednota prema kojoj moraju biti usmjerene djelatnosti svih ovih skupina. Nažalost, prečesto se prednost daje parcijalnim interesima. Država radi socijalnoga mira podupire neprofitna i nerijetko nemoralnim radnjama opterećena poduzeća. Ili pak podliježe diktatu moćnih kompanija kojima je profit isključiva vrednota. Poslodavci nisu uvijek svjesni da dobrobit radnika doprinosi dobrobiti poduzeća. Velike (multinacionalne) kompanije nerijetko tretiraju radnika kao financijski trošak koji je potrebno svesti na minimum uz maksimalnu učinkovitost. Radnici pak nisu uvijek svjesni i ne pokazuju to u svom radu da njihova osobna dobrobit ovisi o napretku poduzeća. Dobro plaćeni sindikalisti nerijetko osporavaju i prijeteći socijalnim nemirima zaustavljaju reformske mjere nužne za napredak cjelokupnoga društva.

Opća namjena materijalnih dobara i rad kao izvor privatnoga vlasništva su sljedeće načelo za koje se Crkva zauzima. Dobra, koja je Bog dao svima, čovjek čini svojima upravo radom. Onaj komadić Zemlje koji on obrađuje – to je njegova zemlja. Zato privatno vlasništvo nije apsolutno pravo, nego je uvjetovano radom. Iako su danas nematerijalna dobra sve značajniji nositelji osobnoga i društvenoga prosperiteta, to u biti ne umanjuje vrijednost ovoga načela.

Nepravedan je i nemoralan sustav koji omogućuje da radnik na naftnoj bušotini prima za svoj rad manje od mrvice, dok vlasnici toga kapitala, trgovci i burzovni mešetari žive kao milijarderi. Isto je tako i s dobrima kao što su znanje i tehnologije. Nitko od današnjih milijardera nije stvorio internet, telekomunikacije, farmaceutski proizvod ili svemirsku letjelicu iz ničega, nego su oni rezultirali iz znanja cjelokupnoga čovječanstva koje se akumuliralo i napredovalo tijekom stotina i tisuća godina. Zato je nepravedan i nemoralan gospodarski sustav koji omogućuje da se bogatstvo koje iz toga proizlazi alocira u ruke nekolicine dok svi drugi u tome lancu primaju minimalnu naknadu za svoj rad.

Primat rada u odnosu na kapital je načelo razumljivo već iz ovoga što je prethodno rečeno. Napredak nije moguć bez ljudskoga rada, fizičkoga ili intelektualnoga. Koliko god današnji proizvodni procesi bili napredni i automatizirani, oni nisu mogući bez rada tolikih ljudi u prošlosti i sadašnjosti. Žalosna je činjenica da se tako slabo vrednuje rad upravo onoga što čovjek jest: rad duha (uma) i rad tijela. A vrednuje ono sotonsko: prijevara i prezentacija. Današnji svijet bio bi nezamisliv bez Tesle a tako siromašan bez Mozarta. A obojica su umrli u siromaštvu. Broj anonimnih fizičkih radnika, koji su umrli u siromaštvu, a bez čijega rada današnji svijet ne bi bio moguć, poznat je samo Bogu. Upravo ta slabo plaćena radna snaga temelj je sigurnoga razvoja dok su profiteri i špekulanti čimbenik nestabilnosti koji sve češće sunovraćuje svijet u gospodarske i financijske krize.

Iako se ljudski rad ostvaruje u sjeni grijeha, on je ipak lijek za čovjekovu sklonost grijehu. Gospodarski sustav trebao bi omogućiti da svaka osoba može od poštenoga rada pošteno živjeti, a „tko neće da radi, neka i ne jede” (2 Sol 3,10b). Tu dolazimo do odgovornosti političke vlasti koja kreira gospodarski sustav i usmjerava sve aktivnosti prema općem dobru. Ona ne bi trebala privilegirati „čovjeka vladara” nauštrb „čovjeka radnika”.

Ne bi trebala, ali će vjerojatno tako činiti sve dok hodimo ovom turobnom dolinom suza. Kazna koja je izrečena nad ljudskim radom ne može se izbrisati prije uspostave novoga Neba i nove Zemlje. No usprkos tome što mu zemlja prečesto rađa trnjem i korovom, svojim radom čovjek ne samo da pošteno jede svoj kruh nego se na taj način i ostvaruje, izražava samoga sebe i transformira ovaj svijet prema vizijama svoga duha koji mu je Stvoritelj udahnuo. Svaka osoba je umjetnik koji svojim radom stvara umjetničko djelo. Nažalost, zbog (struktura) grijeha ne ubire pravedne plodove za to. Ali bez toga rada svijet, kakav danas poznajemo, ne bi bio moguć niti zamisliv.