Objavljeno:
12. 06. 2018. 11:15
Izvor: Grad Busovača

Pripadam generacijama koje ljeta svoga djetinjstva ne pamte po odlasku na more. Mi smo se ljetu radovali zbog mnogo drugih stvari. Nama su tada bile dovoljne i naše rijeke, lijepe, bistre i nezagađene.

Piše: Vjekoslava Tomić

Ono čega se s posebnom radošću sjećam bilo je odlaženje na zavjet, kako smo tada zvali današnje hodočašće. Već u proljeće, zavisi kako bi koje godine bili Duhovi, nadala sam se da će me netko od mojih ukućana povesti sa sobom na zavjet. Obično bi to učinila moja baba. Ljeto je počinjalo odlaskom u Fojnicu za Duhove, onda u Busovaču za Svetog Antu.

Odlazak na Ivandan u Kraljevu Sutjesku i Petrovdan u Kakanj podrazumijevao se. Za Veliku Gospu išlo se u Sarajevo ili Olovo, za Ilinu u Kiseljak, za Malu Gospu u Travnik, za Miholjdan u Vareš i na kraju u Guču Goru o Svetom Franji. Svatko je od nas imao svoje razloge odlaska u ta svetišta. Stariji su išli moliti za zdravlje, sreću ili, kako su govorili, za Božje proviđenje. Sjećam se da se za pomalo nemirnu djevojku znalo reći: „Treba je poslati u Olovo Gospi po pamet.”

Mladi su išli i da se susretnu i provesele, a djeca su se radovala raznim sitnicama koje su mogli kupiti ili koje su im stariji donosili. Ponekad smo dobivali šarene loptice ispunjene pilotinom, drvene leptirove na štapu, licitarska srca i bebe. Ja se i sad svake godine obradujem kad vidim prve cvjetove divlje ruže, šipka. Uvijek se tada javi sjećanje na plastične broševe koje smo kupovali na Ivandan u Sutjesci a koji su sličili tim cvjetovima.

U tadašnjim prometnim uvjetima sva su ova mjesta bila daleko. Na putovanje se kretalo u ranu zoru, a kući se vraćalo s prvim mrakom. Sjećam se jednog odlaska s babom na Gospino vrilo kod Travnika. Baba je imala česte glavobolje i zavjetovala se Gospi moleći za zdravlje. Tako je govorila. Sad kad su mi se unučad i djeca rasula po svijetu, sve više sumnjam da je baba molila samo za zdravlje.

Išli smo vlakom do Lašve, a onda dalje uskotračnom prugom. Tada mi se to putovanje činilo dugo, dugo. Hranu smo ponijeli od kuće, a ondje smo kupili neko voće. Nikad više nisam vidjela to mjesto i sigurno je sada dugačije nego u slikama iz moga djetinjstva.

Kasnije su došle godine kad se i ovdje počelo brže i drugačije živjeti. Ljeta smo provodili odlazeći s djecom na more. Gradilo se, kupovalo, žurilo. A onda je došao posljednji rat i pokazao nam kako je bilo vrlo lako ostati bez svega što smo godinama stvarali i vjerovali da nam je vrlo važno u životu. Eto, i mnogo godina poslije tih godina sjećam se samo s tugom i željom da se nikada ne ponove. I takve teške i tužne stvari vezane su za naše blagdane.

Na Svetog Antu 1993. gorjela su sela oko Sutjeske kao da su zapaljene velike ivanjske vatre. Na Ivandan smo otišli u Sutjesku prolazeći mnoge barikade i u polupraznoj crkvi spoznali svu strahotu pustoši koja je ostala poslije egzodusa našeg svijeta u Vareš. Ali i tada nismo bili sami. Nekoliko svećenika iz Visokog, Busovače, Fojnice uspjelo je doći. Među njima je bio i pokojni fra Nikica Miličević.  Iz duše i srca molili smo sv. Ivu da nam pomogne u našoj velikoj nevolji.

I te tužne godine minuše. Ponovno idemo na zavjet u Fojnicu, Busovaču, Kiseljak, Olovo, Vareš, Guču Goru. Sve je više onih koji onamo dolaze da se vide i susretnu polije godina izbivanja. Ma gdje bili, mnogi sanjaju o tom danu kad se skupe u starom kraju i barem za trenutak vrate u neka sretnija vremena, a onda sutra ponovno u svijet s nadom da će jednom doći i ostati.

Što se mene tiče, već nekoliko godina idem u Fojnicu za Duhove i tako pokušavam ostvariti svoj davni dječji san o odlasku u ova naša svetišta. Još mi nije uspjelo da u jednoj godini obiđem sva. Nadam se da ću uspjeti dosanjati jedan od svojih dječjih snova. I ne pokušavam govoriti da je to radi zdravlja. Nitko mi ne bi vjerovao.

Izvor:
Sutješki vjesnik 2007. / Svjetlo riječi