Objavljeno:
25. 12. 2017. 11:45
Foto: etaplius.lt

U djetetu Isusu sabrane su muke svih za koje se nije našlo mjesta, svih nad čijim su se rođenjem drugi zgražali, svih koji su prepušteni nemilosti moćnih, svih koji su nepravedno progonjeni.

Piše: Stipo Kljajić

Evanđelisti nisu bili uz Isusa od njegova rođenja niti bilježili svaku njegovu riječ i gestu. Oni nisu bili pisci izvještaja niti su na današnji način osjećali veliku potrebu za poznavanjem detalja oko Isusova rođenja i djetinjstva ili čak Isusova djelovanja. Promjena nastupa s iskustvom uskrsnuća. Tek tada, tek nakon poruke da je raspeti Isus živ, štoviše da je uskrsnuo, na nov se način gleda na Isusovu smrt, promišljaju njegove riječi i djela, poseže u prošlost sve do njegova rođenja. Svjedočanstva o Isusovu uskrsnuću prvo se prenose usmenom predajom a potom bivaju zapisivana. Stoga je razumljivo da upravo posljednji dani Isusova života, posebno smrt i uskrsnuće, predstavljaju središte svih četiriju evanđelja.

Samo iz jedinstvenog događaja uskrsnuća moguće je razumjeti Isusov život, razlog njegova rođenja: prvo muk Golgote, pa onda tišina Betlehemske noći; prvo krik raspetoga, pa onda plač novorođenčeta, prvo pokop u tuđu grobnicu, pa onda rođenje djeteta za koje se nije našlo mjesta u svratištu; prvo razočaranost učenika, pa onda radost pastira; prvo anđeo na grobu i vrtu, a tek onda anđeli u snovima i visinama. Prvo, dakle, shvaćanje da raspeti Isus nije proklet jer je „visio na drvu“ križa, nego je u posebnom „srodstvu“ s Bogom zbog onoga što je propatio. Odatle se počinje odmotavati klupko: od praznog groba i iskustva Živoga. Kao što se Božja prisutnost očitovala u izbavljenju iz vlasti smrti, tako je životna povezanost s Bogom bila prisutna već u samim tajanstvenim i intimnim trenutcima začeća i rođenja. Stoga opisi Isusova rođenja nisu u prvom redu historiografske činjenice niti strogo kronološko izlaganje događaja, nego refleksija vjere u živog Učitelja.

Opis Isusova rođenja nalazi se kod dvojice evanđelista: Mateja i Luke. Rodoslovljem, dugim nizom imena i koljena na čijem se kraju rađa Isus, Matej povezuje Isusovo podrijetlo s Abrahamom, Davidom i drugim velikanima starozavjetne objave i smješta ga u konkretni židovski narod, ističući povezanost sa starozavjetnom objavom o dolasku dugo iščekivanog Mesije, Spasitelja koji će se roditi od Abrahamova i Davidova potomstva. Stoga Matejevo evanđelje i počinje rečenicom „Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova“. Činjenicu da se u rođenju Isusa Krista ostvaruju Božja obećanja dana ljudima Matej potkrepljuje citiranjem starozavjetnih proroka, osobito Izaije, koji je navijestio da će djevica začeti i roditi sina koji će se zvati Emanuel (Bog je s nama), i Miheja o Betlehemu kao mjestu iz kojega će izaći pastir naroda Božjeg Izraela. Matejevim opisom Isusova rođenja i prvih dana djetinjstva dominira figura Božjeg anđela koji u snu upućuje Josipa kako sačuvati novorođenče od nadolazećih opasnosti, čime se naglašava Božja djelatna zauzetost za Isusov život: od začeća i rođenja sve do izbavljenja iz okova smrti.

Vjerojatno potaknut prigovorima suvremenika o prilično nepoznatom Isusovom podrijetlu, Luka događaj Isusova rođenja opisuje navodeći precizne geografske i vremenske odrednice: u vrijeme Kvirinijeva upravljanja Sirijom, za vrijeme cara Augusta, u Betlehemu, kamo je Josip, budući da je podrijetlom iz davidovske loze, s Marijom otišao na popis stanovništva. Time Luka potvrđuje da se Bog objavljuje u konkretnoj povijesti, u vrijeme koje se može točno datirati i na određenom mjestu, i što je najvažnije, u konkretnom čovjeku: Isusu iz Nazareta. Sin Lukina Boga milosrđa rađa se kao čovjek, kao dijete za koje se nije našlo milosrđa u svratištu. Isusovo će rođenje početi ostvarivati ono zbog čega je došao: početak je to veselja za sve narode; radosti koju ne umanjuju ni oskudni uvjeti niti hladnoća vremena i ljudi; mira kojega, prema Lukinu opisu, navješćuju sami anđeli s neba – kao znak Božje blizine i naklonosti.

Druga dvojica evanđelista, Marko i Ivan, ne donose opise Isusova rođenja. Time, jasno, ne umanjuju važnost samog rođenja, nego – u pluralnosti navještaja o živom Učitelju – više naglašavaju druge istine: od djelotvornosti Božje u Isusu iz Nazareta i ostvarivanju kraljevstva Božjega kod Marka, do Ivanova naglašavanja da su Otac i Sin jedno. I bez posebnog opisa rođenja istaknuli su temeljnu poruku: Bog je postao čovjekom, Isus iz Nazareta jest Krist, Sin Božji. Marko svoje Evanđelje započinje rečenicom: „Početak Radosne vijesti o Isusu Kristu, Sinu Božjem”, koja sadrži poruku da Isus jest Krist, Sin Božji. Ivan će – pored Prologa koji je svojevrsna sinteza postajanja i djelovanja utjelovljene Riječi – svoje Evanđelje privoditi kraju spominjući razlog zašto je uopće pisao Evanđelje: „da vjerujete da je Isus Mesija, Sin Božji, i da vjerujući imate život vječni“. Istina o utjelovljenju činit će jednu od nîti okosnica i u drugim novozavjetnim djelima, osobito onim sv. Pavla, gdje se utjelovljenjem govori o Bogu otaca, Bogu Izraela, o Isusovom nebeskom Ocu.

Tajna Božjega ulaska u ljudsku povijest i dalje ostaje tajnom. Naviknuti smo na činjenicu da se Bog rodio kao dijete: jaslice upravo to prikazuju. Kako bismo mi zamislili Božji dolazak na zemlju? Boga gotovo uvijek predstavljamo kao najveću silu i moć. Očekivali bismo da se na sasvim vidljiv način otvore nebesa i da silni Bog siđe na zemlju. Poneki bi se ponadali da se strese zemlja i da se dozovu pameti svi oni koji nisu vjerovali u našega Boga, da se konačno potvrdi da smo mi imali pravo. Zamišljamo sebi mnoštvo anđela, serafa, kerubina i drugih nebeskih korova koji stupaju u neizrecivo lijepim povorkama. Sve je ispunjeno pjesmom, veseljem i svjetlom. Naš Bog je, naravno, odrastao Bog, u punoj snazi. No, dogodilo se upravo suprotno: u tišini jedne noći, u zabačenom kraju, pod gotovo vedrim nebom, rodio se Bog. Došao je tiho, neprimjetno, u ljudskoj bijedi i siromaštvu: došao je kao dijete, što je nepojmljivo, kao što je nepojmljiva Božja prisutnost u Raspetom.

Tek rođeni čovjek je među najranjivijim stvorenjima; pomoć i briga drugih potrebna je djetetu godinama. Možda nam je i time htio poručiti da smo mu potrebni, da ga u ljubavi trebamo prihvatiti: kao što se dijete prihvaća s ljubavlju. Možda nam je i time rekao kako se nasiljem i na brzinu ništa ne postiže i kako je jedini ispravni put onaj rasta čovjeka: rasta u slobodnoj ovisnosti o Božjoj ljubavi. Bog postaje čovjekom ne da bi čovjek postao Bogom, nego da bi čovjek postao čovjekom, da živi kao ljudsko stvorenje Božje. Utjelovljenje i smrt na križu jesu konačne potvrde da Bog ne mrzi, nego voli čovjeka, da ga ljubi ljubavlju koja zaboravlja sebe. U djetetu Isusu sabrane su muke svih za koje se nije našlo mjesta, svih nad čijim su se rođenjem drugi zgražali, svih koji su prepušteni nemilosti moćnih, svih koji su nepravedno progonjeni. Isusovo rođenje poručuje da nema od Boga napuštenih i da Bog čovjeka shvaća ozbiljno, toliko ozbiljno da sam postaje čovjekom.

Slavimo Božić, svetkovinu mira i radosti, obiteljske blizine i darivanja, svetkovinu rođenja. Ne bi bilo loše u svoj strci čestitanja i pakiranja poklona naći malo mira za sebe. Mira u kojemu ćemo se posve ozbiljno upitati koliko smo postali ljudi, ljudi po mjeri čovjeka Isusa iz Nazareta. Koliko smo, što nije manje važno, dopustili i pomogli čovjeku pokraj sebe da postane čovjekom? Težina vremena u kojemu živimo nije nam isprika: niti Isusovo vrijeme nije bilo ništa lakše za ostvarivanje čovještva. Dobro bi bilo pitati se sličimo li više gostioničaru koji, u vrtlogu dobiti i računice, ne zna što je gostoljublje; Herodu koji se straši za svoju političku poziciju i spreman je na svako zlo kako bi je očuvao ili pastirima koji su otvoreni za Božju poruku i koji traže Gospodina. Nismo li često hladni prema nemoći drugih i zanimaju li nas uistinu njihove potrebe?

Čestitati drugome Božić, poželjeti mu da se osjeti ozarenim svjetlom mira i nadom novog rođenja, značilo bi i pomagati mu u njegovom rastu. Božić govori da je lijepo biti čovjek i da se nada rađa i ondje gdje su drugi odavno pokopali svaku nadu: i među onima koji „mrkli obitavaju kraj”.

Izvor:
Svjetlo riječi