Objavljeno:
22. 01. 2018. 09:00
Milomir, Mario i Miroslav Marošević /studeni 2017./

U nekadašnjem poznatom rudarskom gradiću Varešu, smještenom u utrobi planine Zvijezde, poduzetnička obitelj Marošević primjer je koji pokazuje kako se vlastitim sposobnostima i ustrajnim radom ostvaruje uspjeh u poslovnom svijetu, ali i u obiteljskom ozračju.

Razgovarala: Rafaela Obučić

Braća Miroslav i Milomir (46) uz bratića Marija (26), koji je u poslu zamijenio njihova najstarijega brata, vlasnici su poduzeća MPM Pekara. Za vrijeme rata 1991. godine izbjegli su u Njemačku i sedam godina radili u velikoj pekari u Stuttgartu gdje su usavršili sve proizvodne faze pekarskoga zanata. Ideju su ponijeli sa sobom u rodni Vareš i 1998. godine pokrenuli vlastiti lanac pekara i trgovačkih radnji. Uz pekarske proizvode, bave se i proizvodnjom kolača. Osim poslovnih poduhvata, braća Maroševići aktivni su u župnoj zajednici, a nesebično pomažu i humanitarnim udrugama i pojedincima.

Uz svetkovinu Svih svetih osobitu smo pozornost u ovome broju Svjetla riječi posvetili temi svetosti. Što je za vas svetost i što danas uopće znači biti svet?

Milomir: Svetost danas nije čudo koje se ne može ostvariti, ali postati svet nije ni lako. No, prvenstveno treba tome težiti i uzdati se u Božju pomoć. Čitajući Sveto pismo i čineći ono što nam nalaže Crkva, najprije bismo svojim mislima, riječima i djelima trebali slijediti Isusa Krista. Kako nam je i Gospa u Međugorju rekla, moramo poštivati crkvena pravila, a pritom posebno mislim na mjesečnu ispovijed i svakodnevnu svetu misu.

Miroslav: Za mene je svetost jedan normalan život koji uključuje borbu protiv grijeha i nastojanje da se živi po Božjim zapovijedima. Cijeli čovjekov život iziskuje borbu, kako duhovnu tako i svakodnevnu. Da bi ostvario i svoj puni potencijal, čovjek se mora boriti.

Za mene su sveti obični ljudi koji su pošteni i iskreni. Oni kojima možeš vjerovati, bez obzira u kakvim se okolnostima našli. Ljudi smo koji trebaju težiti tome, a svima će nam Bog suditi jesmo li uspjeli to ostvariti ili ne. Jednostavno, svetost je borba u svakodnevnici sa svim izazovima koje ona nosi.

Trebaju li nam sveci u životu i koliko nam njihov primjer može pomoći? I što mislite koliko ljudi uopće razmišljaju o tomu da postanu sveti?

Milomir: Svi proglašeni sveci su nam zapravo putokaz. A svetost najbolje svjedočimo svakodnevnim životom, ispunjavajući svoje obveze prema Bogu, Crkvi, ljudima. Tu se ogleda naša poniznost, čestitost, ponašanje prema drugima, jesmo li ljubazni ili ne, jesmo li s kim u svađi, opraštamo li svome bližnjemu…

Današnje vrijeme puno je izazova, mnogima je karijera na prvom mjestu, a ne Bog. Naša karijera i sve zasluge u poslu pripadaju Bogu jer bez njegove pomoći ne bismo uspjeli. Svako jutro najprije zahvalim i zamolim Isusa da bude cijeli dan sa mnom i da svi moji postupci budu Njegovi postupci. Lakše je tako raditi i živjeti jer imate čvrst oslonac. Lakše je praštati, donositi odluke, podnositi probleme i poraze kada imate vjeru.

Miroslav: Često čitam životopise svetaca pa ću spomenuti sv. Augustina, koji nije odmah postao svet. Tijekom života se obratio i došao do spoznaja. Trebali bismo više čitati o svecima, upoznavati ih i približiti im se svojim životom. Teško je to ostvariti, ali nije nemoguće. Kao što kaže sv. Benedikt: Raditi i moliti. To bi trebao biti moto svima nama.

Mario: Moja generacija vjerojatno vrlo malo o tome razmišlja. Puno više su koncentrirani na izlaske, brzu zaradu, pošasti kao što su droga, kocka i slično, nego što misle na svetost i Crkvu. Meni su prije svega roditelji i stričevi uzori koji me u životu uče da radim ono što je dobro, a da se lošega klonim, pa bih mogao reći da su oni za mene sveti.

Biste li za sebe rekli da ste uspješni poduzetnici i što u životu smatrate svojim najvećim dostignućem?

Milomir: Smatram se uspješnim poduzetnikom jer na vrijeme radnicima isplaćujemo plaću, državi plaćamo poreze i sve druge obveze, a istodobno uspijevam izdvojiti vrijeme za obitelj i odmor. Sve smo postigli sami i dokazali da se može uspjeti i u gradu kakav je Vareš. Mislim da smo svijetla slika. A danas je uspješan svatko tko zaposli samo sebe ili još jednu obitelj. To su uspješni privrednici.

Miroslav: Kad razmišljam o svom poslovnom i privatnom životu, mogu ustvrditi da sam zadovoljan i sretan čovjek. To je moj najveći uspjeh.

Naravno da uvijek može bolje na svakom polju, ali ovo što smo mi dosad ostvarili mogu nazvati uspjehom. Kad čovjek u životu ispravno posloži četiri stvari, i sve ostalo se slaže: na prvo mjesto staviti Boga, na drugo obitelj, na treće posao pa onda novac. Danas je često  na prvom mjestu novac pa sve ostalo.

Mario: Ja sam prije četiri godine zamijenio tatu na poziciji voditelja sektora proizvodnje kolača. Mislim da je upravo najveći uspjeh u 

ovo vrijeme ispunjavati obveze prema državi i radnicima, kad mnoge firme kasne s tim ili uopće ne rade po zakonima.

Završio sam ekonomsku školu i uvijek mi je bila želja otvoriti svoju firmu i pokrenuti biznis. Zasada sam se pronašao u ovome i sretan sam. Niti jedno jutro u ove četiri godine nije mi bilo teško ustati ujutro u šest, popiti kavu i s osmijehom krenuti u nove radne pobjede.

Je li onda teško biti dobar, pošten čovjek i uspješan poslodavac u ovome vremenu koje nameće i veliča sasvim oprečne vrednote?

Milomir: Za poslovni uspjeh poštenje nije pravi recept ako se samo gleda na zaradu, ali ako se gleda na moralne, ljudske vrijednosti, onda je poštenje jedini pravi način poslovanja. Istovremeno nije lako, ali drugoga puta nema. Brza zarada znači da visoko letite, ali nisko padate. Možda je ovako malo sporije i mukotrpnije, ali se isplati. Prema svima treba biti pošten: i prema kupcima i prema radnicima. Mi zapošljavamo 70 radnika. Pitanje je jesmo li za sve njih pošteni ili nismo. To neka svatko ponaosob odluči.

Miroslav: Svakodnevno se susrećemo s nenaplaćenim potraživanjima i nepoštivanjem dogovora. Kod nas taj sustav još uvijek zakonski ne funkcionira. Država je u posljednje vrijeme poduzela aktivnosti da se uredi taj dio i da se rokovi zakonski poštuju.

Treba birati s kim poslovati. Izbjegavati one koji su rizični i ne plaćaju. Na kraju godine, kad se potpisuju ugovori, moramo dobro razmisliti, procijeniti i odlučiti s kim nastaviti suradnju, s kim sklopiti ugovor jer svi traže sebe. Stalno treba biti inovativan, iznalaziti nove načine i kanale kako pospješiti poslovanje, ponuditi nove proizvode na tržištu. Uvijek se zalažem za savjestan rad, poštenje i iskrenost u svemu što čovjek radi.

Mario: Ljudi koji ovo prepoznaju kod nas, uvijek se vraćaju. A i poslovni partneri rado posluju s takvim firmama.

Kako uspijevate uskladiti obiteljski i poslovni život? I što kažete na krilaticu da iza uspješnoga muškarca stoji žena?

Milomir: Normalno je da žena bude taj stup koji će nas nositi i držati. Da moja supruga nije bila za ovo, vjerojatno onda uspjeha ne bi ni bilo. I ona je uspješna u svome poslu, šefica je jednoga marketa, tako da je to jedno veliko olakšanje. Jedna smo skladna obitelj koja se jednostavno razumije i funkcionira kako bi trebalo.

Danas se mnogo priča o ravnopravnosti žena. Za mene tu postoji izvjesna razlika. Ne može žena zamijeniti muškarca, a niti treba. Dosta puta imamo slučajeve gdje bi žene preuzele ulogu muškarca. Zna se što je žena i kako ju treba poštivati. Ako gledamo i vjerski i društveno. Mislim da nije u redu ni da u kući žena preuzme sve odluke, a muškarca gurne u drugi plan.

Moja supruga nije uvijek bila zaposlena. Bila je uz našu djecu sve dok nisu završili osnovnu školu. To je jedno bogatstvo u odgajanju koje smo oboje prepoznali. Neprocjenjivo je kada majka sprema doručak i ispraća dijete u školu, a pogotovo kada ga toplom riječju, zagrljajem i ručkom dočekuje iz škole. Toga je danas sve manje. Za mene je daleko veća vrijednost svojoj djeci osigurati takvo djetinjstvo. Život je prekratak da bismo djetinjstvo naše djece prepustili nekome drugome.

Miroslav: Moram biti iskren, bilo je raznih kušnji i problema, posebno kad smo se poslije rata iz Njemačke vratili ovamo. Mnogi naši prijatelji bili su iznenađeni što se vraćamo baš u Vareš jer smo mogli birati bilo koji drugi grad u BiH ili Hrvatskoj. No, oboje smo se uhvatili u koštac sa svime što nam je život donio. Ona uz mene stoji, a ujedno i radi, voditeljica je jedne od radnji, uspješna i zadovoljna. Za mene je normalno da je muškarac glava kuće i da donekle ima glavnu riječ, ali da time ne vrijeđa nikoga. On treba biti zaštitnik, marljiv radnik, a supruga se više posvetiti djeci. To je po meni ono što je tradicionalno naše i ispravno.

Mario: Ja trenutačno nisam relevantan da odgovorim na ovo pitanje, ali možda ću u skorije vrijeme biti (smijeh). Vjerojatno u tome ima istine. Svaki čovjek mora imati podršku u životu. Nekoga da te sasluša, da ti daruje svoje vrijeme i da te podržava u radu. Mene je majka uvijek dočekivala poslije škole i to je iskustvo koje dobro pamtim. Tata mi je jako nedostajao. On je radio u Bosni dok smo braća i ja živjeli s majkom u Križevcima dvije godine, prije nego što smo se vratili u Vareš.

Koliko vaše supruge sudjeluju u donošenju odluka u firmi, odnosno dogovarate li se s njima?

Milomir: Nas dvojica braće, uključujući i Mladena, Marijeva oca, smo sve pokrenuli i sve odluke donosimo zajedno, evo već dvadeset godina uspješno. Naše supruge imaju svoja radna mjesta, one su šefice i donose odluke u djelokrugu svoga posla. Naravno, svatko od nas se prvo savjetuje  sa svojom suprugom, a onda dođemo na zajednički dogovor i donosimo odluke koje su bitne za firmu. Nismo ih distancirali, nego bih prije rekao da smo ih spasili tereta koji nosi vođenje jedne firme, od dogovora, ugovora s klijentima do odluka. To je vjerojatno jedan od najtežih tereta, kada ste na vrhu i morate donositi odluke, stajati iza njih, a pitanje je jeste li povukli pravi ili krivi potez, jer ćete odgovarati. Smatram da su pošteđene time što su izuzete od toga dijela posla.

Miroslav: Milomir i ja smo blizanci, pa često imamo različita mišljenja. Što je više osoba, teže je naći zajedničku. Naše su supruge uvidjele da naš način funkcionira i jednostavno su nam prepustile odlučivanje.

Aktivni ste i u župnoj zajednici. Kako gledate na svećenike, posebno na franjevce?

Milomir: Moram priznati da su nam od svećenika franjevci na prvom mjestu jer smo rođeni u franjevačkoj župi. Cijenim i ostale, ali franjevci su naši, i to su jedni od najponiznijih svećenika se brinu na siromašne. Znamo tko je bio sv. Franjo i što su oni od njega preuzeli. Oni nam otvaraju put kroz život. Svake nedjelje idemo na sv. misu i uvijek čujemo nešto što možemo primijeniti i u privatnom i u poslovnom svijetu.

Miroslav: Crkva je oduvijek poticala ljude da se vrate na svoje što je i nama dalo hrabrosti. Naš brat Mladen je već bio u poslovnom svijetu, poznavao je ljude, a ja sam bio mlad i kad sam se vratio, nisam znao nikoga u svome gradu.

Danas sam aktivan i u ekonomskom i pastoralnom vijeću župe Vijaka. Svećenici su naši pastiri i trebamo ih slušati i pomagati. Preko njih nam dolaze svi sakramenti, a naše je da molimo za njih. Iz sakramenata crpimo radost i veselje. Ako kuću ne čistimo mjesec dana, nastaje kaos, a isto je i s dušom. Poslije svake ispovijedi čovjek se osjeća veselije i sretnije, stoga se treba što češće ispovijedati, a ne samo o velikim blagdanima.

Mario: Da budem iskren, ja nisam toliko redovit na nedjeljnim misnim slavljima koliko bih mogao biti, ali vjera je jako bitna stvar. Kroz privatni život družim se sa svećenicima, a franjevci su mi najbliži. Oni i na taj način uče ljude i izvode ih na pravi put, ne samo kroz sv. misu. Posebno mlade ljude.

U vašoj firmi zaposleni su i ljudi drugih vjeroispovijesti, a spremno se odazivate i na sve humanitarne akcije.  

Milomir: Kažu Bacite uz vodu, vratit će vam se niz vodu i to je točno. Bog vraća ne samo koliko ste dali nego stostruko više. Ako se pomaže nekome siromašnom, tu se očituje i vjera. Najvažnije je da je čovjek čovjekom bez obzira koje je vjere. S druge strane, tržište na kojemu poslujemo, obuhvaća sve ljude. Ako mi od njih živimo, zašto i oni ne bi živjeli od nas. U poslovnom svijetu, mi smo prije svega Varešani, a ne Hrvati katolici, niti je to bitno. Svi smo jedno, moramo se pomagati, a posebno cijeniti. Uvijek nastojimo za Bajram ljudima omogućiti slobodan dan, isto kao i za Uskrs i za Božić. Nije to uvijek moguće jer velike kuće po ugovorima zahtijevaju robu i blagdanima, ali ondje gdje možemo, doista to i poštujemo.

Miroslav: Mi nismo bili imućni, naše je djetinjstvo takoreći bilo klasično. Bili smo nekad na jednoj strani, a sada smo na drugoj, kad smo u mogućnosti pomagati. Znali smo primati jer smo bili izbjeglice. Lijepo je primati, ali je još ljepše davati. Kad god nam se pruži prilika, uvijek nastojimo koliko možemo pomoći. Kad bismo se svi gledali kao braća i sestre, svima bi nam bilo mnogo bolje.

Ovdje radite, živite i osjetite kako grad diše. Je li Vareš napušten grad? Kakva je perspektiva?
Milomir: Optimist sam da će Vareš krenuti naprijed. Već sad možemo primijetiti da više ne ide unatrag. No, moramo zaboraviti tešku industriju i nekadašnje firme i okrenuti se ljepšoj budućnosti. I u drugim europskim gradovima dogodilo se slično, pretrpjeli su krizu i preorijentirali se na druge grane, npr. turizam. Mi imamo prelijepu Zvijezdu planinu koja je idealna za turizam. To su kapaciteti koji nisu iskorišteni i gdje vidim budućnost i perspektivu.

Ljudi puno očekuju od drugih. Očekuju da ih netko pokrene, da ih zaposli, da im otvori firmu i sl. Mislim da je to pogrešno. Kao i svagdje u svijetu, došlo je vrijeme da čovjek mora jednostavno uzeti svoj život u svoje ruke, pokušati sam nešto napraviti. Starije generacije su ostale u vremenu kada je država bila ta koja im je osiguravala i posao i socijalno, ali toga više nema.

Miroslav: Prije rata Vareš je bio jedan od najrazvijenijih gradova s vrlo malim brojem nezaposlenih. Željezara je ovdje bila glavni poslovni oslonac uz mnoge druge firme i razvijenu tekstilnu i drvnu industriju.

Nama skoro svakodnevno dolaze ljudi u potrazi za poslom. A ne možemo primiti ono što nam ne treba. Osjete se pomaci i mislim da će se uskoro otvoriti nove firme. Kad bi bilo posla i kad bi ljudi mogli dostojno živjeti, ne bi odlazili. Tko god ode, vrlo rado dolazi ovdje za blagdane i sretni su.

Mario: Vareš je prekrasan grad za život. Onaj tko ima dobar posao i čime ispuniti svoj dan, njemu je dobro. Onaj tko nema, nije ni čudo što odlazi. Ali bih također savjetovao mladima da se samostalno animiraju i ne čekaju nečiju milost ili da im bude sve pruženo na pladnju. Zaboravite bajnu Austriju i Njemačku, ljepše je u Varešu.

Izvor:
Svjetlo riječi