Objavljeno:
20. 02. 2020. 10:15

U obitelji se djetetu ulijeva odgovornost za Crk­vu i čaš­ćenje Boga. To se ogleda kroz moralne vrednote, pažljivost i zauzetost za druge članove obitelji, mlađe ili starije, za bolesne, siromašne, napuštene

Piše: Snježana Šušnjara

Duh obitelji jesu osjećaji, međuljudski odnosi, atmosfera u kući, razumijevanje i još puno više. To je kvaliteta odnosa, dubina, zrelost i osjećaji članova obitelji jednih prema drugima, ali i odgovornost. Duh obitelji se stvara zajedničkim naporima i ponašanjem koje je karakteristično za jednu obitelj, a sve se to opet temelji na zajedničkim uvjerenjima i vrednotama koje često, na prvu, nisu upadno vidljive. Kad članovi obitelji vole biti zajedno na okupu, kad nedostaju jedni drugima i žele što prije podijeliti svoja nedavna iskustva ili traže utjehu, sve to svjedoči snagu i važnost obitelji. Obitelj poput magneta privlači svoje članove baš stoga što dijele ista uvjerenja i vrednote i načela koja upravljaju svime u životu. To je kultura obitelji u kojoj veze nisu apsolutne niti ograničavajuće. Naprotiv. Kako dijete odrasta i ide prema vlastitoj zrelosti, tako teži i ljudskoj i duhovnoj neovisnosti. Time se očituje i njegova/njezina osobnost a kroz to i moguće zvanje, pa i ono koje dolazi od Boga. Roditelji trebaju uvažiti izbor djeteta i biti mu podrška, jer pravo zvanje krš­ćanina i jest ići za Isusom, slijediti ga, bez obzira na profesiju kojom se bavi.

Obitelj ima iskustvo zajedništva, međuovisnost i potrebitost, ljepotu i zadovoljstvo. Da vam je obitelj doista na prvom mjestu, znat ćete po tome što ćete osjećati zadovoljstvo i sreću zbog sreće drugih. Kad se umorni vratite s posla i kad vam djeca ili drugi članovi obitelji odnesu brige svojim osmijehom i radoš­ću što vas vide, kad riječi utjehe i razumijevanja donesu spokoj, tada znate da vaša obitelj i vi imate zajednički cilj prema kojemu hodite zajedno bez bojazni da ćete biti ostavljeni ili iznevjereni. Ljudi često podrazumijevaju dobrobit obitelji i svoje mjesto u njoj. Prepuštaju se da ih nosi vrijeme i poslovne obveze i gube ono najvažnije, vrijeme provedeno s obitelji. Jedan je čovjek rekao da se cijeli život penjao ljestvama uspjeha težeći napretku u karijeri, ali kad se našao na samom vrhu, shvatio je da su ljestve oslonjene na pogrešan zid. Postao je stranac u svojoj obitelji.

U obitelji nam se usađuju prve vrijednosti i odnosi prema drugima. Duhovnost se širi kroz obitelj. Dobre navike, loše navike, sve to vučemo iz obitelji dok smo mali, a kasnije ih dalje širimo ili umanjujemo, ovisno o životnim izazovima. Koliko god mislimo da se djeca udaljuju, da su vremena teška, nikad ne smijemo odustati od obitelji, doma i sigurnosti. Sjetimo se razmetnoga sina i njegova života. Na kraju se vraća tamo gdje zna da je željen, da ga vole, usprkos njegovima propustima. Najveće tuge i radosti donose nam obiteljska zbivanja i okupljanja, a ipak ih želimo i planiramo i tijekom godine smišljamo kako ih dodatno oplemeniti i obogatiti, pa i kad bi neke njezine članove rado izbjegli.

Ranije su obitelji s puno djece bile presretne kad bi barem jedan član odabrao duhovni poziv. Bio je to blagoslov i ponos za obitelj. U aristokratskim obiteljima bi uvijek jedan član, najčeš­će drugorođeni sin, postajao svećenik, bio je to moralni zadatak i to je povećavalo ugled obitelji. Bilo je i drugačije, u komunizmu, sjećam se, kad bi dijete izrazilo želju za duhovnim pozivom, roditelji su se snebivali, bojali se, plakali bi, pokušali odgovoriti dijete od te "bijele smrti", od odlaska od kuće i rijetkih susreta. Zbunjivale su takve reakcije i suze pred živom žrtvom. Rodbina bi izmišljala stotinu razloga, ali pozvani/pozvana ne bi odustajali ili ipak bi, ovisno o jačini poziva i iskrenosti odluke. Bilo je to vrijeme dubokih promjena i obitelj se mijenjala. Zašto je bilo toliko teško pustiti dijete da ode u samostan, a olako ga se prepuštalo svijetu i njegovim izazovima? Zašto je nekih vremena to bilo znak respekta i plemenitosti, a nekih drugih, boli i odricanja, pa čak i sramote, danas već i ravnodušnosti?

Obitelj često zaboravlja da je upravo ona ta koja djetetu ulijeva odgovornost za Crk­vu i čaš­ćenje Boga. To se ogleda kroz moralne vrednote, pažljivost i zauzetost za druge članove obitelji, mlađe ili starije, za bolesne, siromašne, napuštene. Ranije su obitelji bile velike i nekoliko generacija je živjelo u istoj kući. Učilo se suživotu, strpljivosti, dijeljenju, radosti i tuzi. Zajedno je sve lakše i bolje, još ako je bilo članova koji su Bogu posvetili život i molitvom obogatili međusobne odnose...

Važno je podcrtati da je jedino uloga obitelji u životu ljudi trajna dok su sve druge privremene i varave. Ovo se često zaboravlja. Tagore je napisao: "Pjesma koju sam došao otpjevati ostala je neotpjevana. Proveo sam dane ugađajući svoj instrument." Drugim riječima, svima smo ugađali a najmanje onima kojima smo trebali najviše.

Uloga roditelja je jedinstvena i sveta, jer obuhvaća skrb za posebno, jedinstveno, ljudsko biće od Boga darovano. Ima li išta važnije, vrjednije od važnosti ove skrbi na svakome području ljudskog razvitka. Nema nadomjeska za poseban odnos koji imaju roditelji i dijete. Jedan stručnjak za dječji razvoj je rekao: "Nikome ne možete platiti da učini za dijete ono što roditelji rade besplatno."

Spomenut ću primjer dvoje neobičnih ljudi koji su u svom bračnom zajedništvu, i upravo iz svoje velike ljubavi odlučili živjeti posvećeno i u jednom dijelu svog života odabrali isprobati redovnički život. Nisu izdržali, ali to nije bio poraz nego znak požrtvovnosti i odricanja koje su ovo dvoje, nadasve uspješnih ali samozatajnih ljudi pokazivali za svoga ovozemaljskog života. Biti iza zidova samostana ili živjeti laički posvećeno bogatstvo je veliko. Pojedinac najbolje zna za čim stremi.

On je bio čuveni slikar za čijim se slikama danas otimaju kolekcionari, a za njegova života je bio nepriznat pa i prezren na zagrebačkoj izložbi njegovih dijela i zvao se Gabriel Jurkić. Štefa Jurkić je bila književnica koja je nadahnuta biblijskim motivima krojila priče i umetala povijest u njih ili povijest prožimala njima na svoj način. I ona je u jednom trenutku utihnula i nije više pisala, ali ono što su oboje ostavili svjedoči i kazuje više od slike i riječi.

Izvor:
Kalendar sv. Ante (2015.)