Objavljeno:
11. 10. 2017. 10:30

Postoje ljudi čije nas riječi, dopustimo li im, diraju u središte bića. Razgolićuju nas do ljepote kojom smo viđeni. Njihove riječi imaju dubinu šutnje i prostranstvo prijateljskoga razgovora. A djeluju poput vode što oživljuje suhe te uspravlja slomljene travke, a sićušne biljke razrasta u golema stabla.

Piše: Jadranka Brnčić

Dobre riječi izgovaraju sveti ljudi. Ljudi koji nauče slušati prije nego što progovore. Ljudi koji radije šute, nego govore, a kad govore izgovaraju samo dobre riječi.

Obasjani dobrim riječima i sami postajemo dobrima. Svetima. Ispunjeni onom svetoš­ću u kojoj su dobre riječi moguće u cjelovitu svijetu.

Porijeklo dobrih riječi, a da onaj tko ih izgovora to i ne mora znati, u dosluhu je druge jedne Riječi.

Dobre riječi izgovorene su iz Božje šutnje. One borave u prapočecima svijeta. Tada čovjek životinju i biljku, stijenu i jezero, zvijezdu i sunce – zove po imenu. Tada iz glazbe kozmosa razabire najtananije titraje vlastitih struna.

Porijeklo dobrih riječi pomiren je svijet. Svijet u kakvu patnja biva praćena nježnoš­ću. Svijet u kakvu radostima biva podarena dubina i njihovu letu smjer.

Dobre su riječi poput tiha poziva što nam se obraća, oslovljavajući nas s Ti. One imaju lice. Pogled i osmijeh.

Dobre riječi miluju, no kadikad i sijeku. Puno ih je Sveto pismo. Pismo što nam se obraća ne bismo li se obratili, pokrenuli, bili uvedeni u cjelovit svijet što boravi u središtu našega bića. Pismo što nas oslobađa najčeš­će milom, kadikad i silom. Silom patnje otvorene šutnjom za neizgovorljivu riječ.

Pismo nam nije potrebno tumačiti, niti ćemo ga razumjeti ako nam ga tko drugi tumači. Tuđe nam tumačenje može biti tek pomoć kada nam naslage prošlosti zastiru pogled ili kad jezik nije otprve znan. No, tek je u šutnji moguće čuti smisao svake riječi. Smisao često zaboravljan. Ili zatrpavan brojnim riječima bez šutnje.

Sveto pismo vlastito je tumačenje u činu obraćanja nama. Nastanjeno dobrim riječima ni ono samo ne tumači zbilju i ne nalaže nam ponajprije što nam je činiti ili ne, nego nas mijenja. Preobražava. Jednostavno nastanjuje dobrim riječima.

Riječi se utjelovljuju: prazne rađaju ispraznost, pune – puninu. Prisutnost.

Dobra riječ je poput dobre osobe. Stoga se Božja riječ i utjelovljuje u dobroj osobi. U osobi koja izgovara dobru riječ Božja je riječ poput glasa što po imenu poznaje i zove srdžbu, strah i smrt te im daruje ljudsko lice.

U svetoj osobi Božja riječ ima tijelo. U Božjemu pismu Njegova nam se riječ ne obraća slovom nego osobom. Ona za nas nije zapovijed nego blizina. Nije prošlost nego sadašnja budućnost. Isus.

Isus nam nije došao tumačiti Božje riječi. Nego biti riječ. Biti osoba. Da bismo i mi bili. Izmireni, cjeloviti i preobraženi. Njegove riječi nisu govor o Kraljevstvu Božjem. One Kraljevstvo Božje jesu. U nama i među nama.

Izvor:
Svjetlo riječi