Objavljeno:
15. 03. 2020. 08:30
Piše: Biserka Rauter Plančić

Od 15. stoljeća i vremena kada je starije dubrovačko slikarstvo dosegnulo svoj zenit do nove renesanse i buđenja modernističkih izričaja prošlo je više od četiri stoljeća. Stvaralaštva Vlaha Bukovca i Mate Celestina Medovića na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće označili su kraj dekadanse i stvorili uvjete za novi val vrhunskih umjetničkih ostvarenja. Sjeme kolorizma koje su posijali urodilo je kolorističkom burom dubrovačkog slikarskog kruga između dvaju svjetskih ratova, a od pedesetih godina prošloga stoljeća i svekolikim prepuštanjem boji, zanemarivanjem puke deskripcije motiva i odustajanjem od ikonografskih kanona.

Najviši stupanj emotivne ekspresivnosti izričaja i poetske reinterpretacije slojevitog bogatstva zavičajnog ambijenta dosegnuo je "koloristički trolist" koji su činili Antun Masle, Ivo Dulčić i Đuro Pulitika. Premda su sva trojica poticaje slikarskih nastojanja crpili s istog izvora – u slikarskom kružoku Koste Stajnića, rodonačelnika kolorizma dubrovačkog slikarskog kruga – kao formirane slikarske osobnosti trojica se nerazdvojnih prijatelja i suputnika po formativnim stazama postmodernističkog ekspresionizma razlikuju u motivici, izrazu i poetskom naboju kojim zrače njihova djela. Najeruptivniji i najsnažniji pikturalni izričaj izgradio je Ivo Dulčić i to jednako u sakralnim i profanim sadržajima svojih djela.

Rođenjem Dubrovčanin (14. kolovoza 1916.), a podrijetlom iz mjesta Brusja na otoku Hvaru, Ivo Dulčić je svoju mladost proveo uz Jadran i njegove žarkim suncem obasjane obale. Odlazak u Beograd na studij prava 1935. godine nije promijenio njegovu mediteransku prirodu, niti je ugasio žeđ za umjetničkim obrazovanjem. Rodni grad nevoljko je napuštao i više se zanimao crtanjem karikatura i ilustracijama za dubrovačke novine, nego pravnom znanošću. Dolaskom u Zagreb 1937. godine ostvarenje Dulčićeve želje glede umjetničkog zvanja postalo je izglednije. Već je tijekom apsolventske godine na zagrebačkom Pravnom fakultetu konkurirao na umjetničkoj Akademiji, ali bez uspjeha. Sljedeće, 1941. godine, opet se natječe i uspijeva položiti prijamni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti pa postaje student slikarstva u klasama profesora Ljube Babića i Omera Mujadžića.

Nažalost, vihor Drugog svjetskog rata otežao mu je i produljio slikarski studij, a sukob s rukovodstvom Akademije, koji je izbio zbog mladićeva negativno intoniranog seminarskog rada glede novoproklamiranog likovnog programa "socijalističkog realizma", konačno ga je 1946. godine doveo do prisilnog napuštanja studija i povratka u Dubrovnik. Za Dulčićev slikarski izričaj izvanredno značajna bila su studijska putovanja Italijom gdje u muzejima studira sakralna djela starih majstora i Francuskom gdje se oduševljava slikarstvom impresionista i postimpresionista. Nakon višemjesečnog boravka u Provansi 1967. godine njegove slikarske vizure postale su autentično pikturalne i fascinantno kolorističke, a nimalo mehanički deskriptivne. Od 1955. nastanio se u Zagrebu gdje je imao atelijer u kojemu je rado primao kolege, s njima raspravljao i razmjenjivao iskustva. No, i dalje, sve do kraja života, Zagreb mu je bio više stanica za sabiranje dojmova s hodočašća Mediteranom i mjesto odmora između dubrovačkog atelijera na otvorenom i monumentalnih zadataka koje je u tehnikama fresko slikarstva, vitraža i mozaika rješavao po hrvatskim, bosanskim i hercegovačkim crkvama i samostanima. Naime, već od 1959. godine i završetka velike fresko kompozicije „Krist kralj, pokrovitelj hrvatskoga naroda“ u splitskoj crkvi Gospe od Zdravlja, sakralni motivi ovladali su slikarovim stvaralaštvom. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina duhovnost i biblijska tematika našli su u Dulčiću rijetko nadahnutog interpreta i ucjelovili su njegov opus do univerzalne umjetničke veličine.

Slikarove Lapadske vedute i plamteći kolorizam svečarskog Straduna o festi sv. Vlaha dobile su pandan u jednako jedinstvenim kompozicijama religioznog sadržaja kojima je svjedočio o potrebi duhovne obnove, ne samo svoje, nego i hrvatskog umjetničkog stvaralaštva uopće. Dulčićev prinos oživljavanju duhovnosti i obnovi religioznog slikarstva nemjerljiv je i svakako bez premca na području bivše države. Njegove oltarske slike, zidovi crkvenih ponutrica oslikani freskama ili vitražima na kojima su prizori iz Kristova života i Kalvarije, pa iz života svetaca, naročito sv. Franje, te slikarske vizije čudesnih ozdravljenja i drugih čuda, djela su koja – osim što krijepe dušu i slave život – vazda pred promatračem sjaje autentičnom ljepotom slikarske materije, a rukopisom i izglednošću, premda na samoj granici figurativnoga izričaja, jasno portretiraju izvanjske i unutarnje, fizičke i duhovne krajobraze domovine Hrvatske.

U Bosni i Hercegovini Dulčić je bio prisutan gotovo puno desetljeće. Od prve narudžbe za izradu vitraža u crkvi Sv. Ante u Sarajevu 1966. godine (završeni su i svečano proslavljeni 22. XII. 1969.), na kojima su u svetištu prikazani prizori iz Kristova života, a u brodovima tema Stvaranje svijeta, redali su se pozivi bosansko-hercegovačkog svećenstva i samostanskih redova za ukrašavanje njihovih crkava i samostana sve do pred kobnu bolest koja je ugasila Dulčićev život 2. ožujka 1975.

Posljednji angažmani bili su u Kreševu, Kotor Varošu, Postranju i Podmilačju za čije župne i samostanske crkve je načinio tijekom 1974. i sve do veljače 1975. godine brojne vitraže i mozaike s prikazima Križnog puta, Euharistije, likovima sv. Ante Padovanskog, sv. Vlaha i sv. Mihovila te Posljednju večeru i triptih iz Kristova života: Rođenje, Raspeće i Uzašašće. Pet mozaika i tri vitraža za pročelje samostanske crkve u Kreševu Dulčić nažalost nije uspio dovršiti. Učinio je to kolega i dugogodišnji mu prijatelj Đuro Pulitika, najmlađi iz dubrovačkog slikarskog trolista koji je ostavio golemi trag u modernoj baštini hrvatske likovne umjetnosti.

Izvor:
Svjetlo riječi